Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3854/12 (BOR banka d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 21. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3854/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3854/12, rješavajući apelaciju BOR banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija BOR banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Ip 005657 12 Pž od 3. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 Ip 005657 09 Ip od 12. januara 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. BOR banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. novembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 Ip 005657 12 Pž od 3. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 Ip 005657 09 Ip od 12. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, DOO „NUR“ Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 11. marta 2015. godine, a od „Sarajevske pivare“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: kupac) 13. jula 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 16. marta 2015. godine, Općinski sud 20. marta 2015. godine. Kupac je odgovor dostavio 20. jula 2015. godine. Izvršenik, do trenutka donošenja ove odluke, nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Općinskog suda u Ključu broj I-547/04 od 19. februara 2004. godine određeno je apelanticino založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika označenim brojevima od 1 do 41 s ciljem osiguranja potraživanja apelantice prema izvršeniku na osnovu ugovora o zajmu. Rješenjem Općinskog suda broj IP-220/04 od 10. novembra 2004. godine zasnovano je apelanticino založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika označenim brojevima od 1 do 18.
6. S obzirom da izvršenik (založni dužnik) nije ispunio svoje obaveze iz navedenih ugovora, apelantica je kao založni vjerovnik pokrenula izvršni postupak pred Općinskim sudom broj 022-0- Ip-06-000 009 radi namirenja označenog iznosa novčanog potraživanja oduzimanjem i prodajom pokretnih stvari koje su bile predmet zaloge po označenom ugovoru o zalogu, te drugi izvršni postupak broj 022-0-Ip-06-000 010 radi namirenja označenog iznosa potraživanja oduzimanjem i prodajom predmeta zaloga po označenom ugovoru o zalogu.
7. Nakon neuspjelog prvog pokušaja za prodaju pokretnih stvari izvršenika u oba izvršna postupka, na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari izvršenika Općinski sud je donio rješenje o provođenju jedinstvenog postupka u oba navedena izvršna predmeta jer su istovjetni tražilac izvršenja (apelantica) i izvršenik, te zato što pokretne stvari izvršenika koja su bile predmet prodaje predstavljaju cjelinu.
8. Općinski sud je Rješenjem o dosudi broj 022-0-Ip-06-000009 od 25. augusta 2006. godine pokretne stvari izvršenika, označene brojevima od 1 do 43, dosudio kupcu-Sarajevskoj pivari, kao najpovoljnijem ponuđaču za cijenu od 1.520.000,00 KM. Dalje je određeno da se kupcu pokretne stvari predaju odmah uvođenjem u prostor u kojem se predmetne stvari nalaze, a o čemu će sudski izvršilac sastaviti poseban zapisnik. Također je određeno da kupac na pokretnim stvarima stječe pravo vlasništva 1/1 bez tereta. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da se kod ovog suda vode dva izvršna postupka između istih stranaka, da pokretne stvari predstavljaju cjelinu, pa da je u cilju postizanja veće cijene proveden zajednički postupak prodaje.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 28. augusta 2006. godine usvojen je kupčev prijedlog, te je donesena privremena mjera osiguranja kojom je kupac ovlašten da radi zaštite pokretne imovine-postrojenja, čiji je vlasnik postao kupovinom na javnoj prodaji, a koja se nalazi u predmetnim prostorijama, postavi fizičko osiguranje.
10. Općinski sud je Rješenjem broj 022-0-Ip-06-000009 od 19. septembra 2006. godine utvrdio da su u predmetnim prostorijama identificirane i pronađene pokretne stvari koje su u postupku prodaje postale kupčevo vlasništvo prema rješenju o dosudi od 25. augusta 2006. godine (evidentirane pod brojevima 1, 4-7, 12, 15, 17, 19, 21, 22, 25, 26, 28, 30, 31, 35-37, 39-41), a da nisu pronađene preostale stvari iz rješenja o dosudi (evidentirane pod brojevima 2, 3, 8-11, 13, 14, 16, 18, 20, 23, 24, 27, 29, 30, 32, 33, 34, 38, 42 i 43). Kupcu je ostavljen rok od pet dana da preuzme i izmjesti pronađene i identificirane stvari. Također je stavljena van snage izdata privremena mjera, a kupac je s eventualnim odštetnim zahtjevom upućen na parnicu. U obrazloženju je, pored ostalog, navedeno da je identifikacija izvršena u prisustvu vještaka, da je kupac istakao da traži sve stvari, a odbija djelomični prijem stvari, te da u protivnom traži povrat novca.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž-06-000 246 od 20. decembra 2006. godine uvažio žalbu kupca, Rješenje o dosudi Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 25. augusta 2006. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalba kupca protiv Rješenja Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 19. septembra 2006. godine (o identifikaciji nađenih stvari) je odbačena kao nedopuštena.
12. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje o dosudi broj 022-0-Ip- 07-000 002 od 7. maja 2007. godine. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je sud zaključio, premda predmetne stvari prema nalazu sudskog vještaka predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu, da su predmet prodaje bile individualno određene stvari označene elementima na osnovu kojih se mogu identificirati s oznakama njihove cijene, a što je potvrdio i vještak na ročištu od 16. aprila 2007. godine. Naime, vještak je naveo da su stvari koje nedostaju individualne, zamjenjive stvari koje se, kao takve, mogu kupiti i tako uspostaviti tehničko-tehnološki proces bez umanjenja vrijednosti stvari koje su već prodate kupcu. Budući da nedostaje manji broj stvari, sud je zaključio da ne postoje razlozi za raskid ugovora u smislu člana 131. ZOO zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveza. Također, ukazano je da je prema procjeni vrijednost stvari koje su bile predmet prodaje iznosila 7.671.876,00 KM, te da su one prodate za iznos od 19,82 % svoje vrijednosti. Također je naveo da prema procjeni vrijednost sedam nedostajućih stvari iznosi 2.047.119,00 KM, te je navedenu vrijednost proporcionalno umanjio prema postignutoj kupoprodajnoj cijeni (1.520.000,00 KM umanjeno za 19,82%) za iznos od 405.730,00 KM.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine uvažio kupčevu žalbu i ukinuo rješenje o dosudi u stavu 1. (kojim se kupcu dosuđuju stvari za cijenu od 1.114.261,00 KM), a preinačio stav 2. izreke tako što se sredstva u iznosu od 1.520.000,00 KM (umjesto iznosa od 405.730,00 KM) trebaju odmah vratiti kupcu. Apelanticine žalbe, izjavljene putem dva punomoćnika, odbijene su kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, odlučna činjenica da sve prodate stvari, one koje su pronađene i one koje nisu pronađene, predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu, te da bi nedostatak pojedinih stvari bitno utjecao na organiziranje procesa proizvodnje tako što su praktično neupotrebljive. Na osnovu toga, sud je zaključio „da ovaj svojevrsni kupoprodajni ugovor nije ispunjen zato što prodavac [Općinski sud] nije predao stvari kupcu“. Budući da je u smislu člana 454. stav 1. ZOO prodavac obavezan da stvar koju prodaje preda kupcu, to je rješenje o dosudi nezakonito zbog čega je kupčeva žalba uvažena i prvostepeno rješenje djelomično ukinuto (u stavu 1. - dosuda stvari), a djelomično preinačeno (u stavu 2. - vraćanje kupoprodajne cijene). Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2913/07 od 10. juna 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odlučujući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Rješenje Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine i predmet vratio ovom sudu s nalogom da donese novu odluku u skladu s navedenim odredbama Ustava i Konvencije. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci propustio navesti jasne razloge zbog kojih je preinačio prvostepeno rješenje, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
Ponovni postupak nakon odluke Ustavnog suda
14. Odlučujući u ponovnom postupku nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2913/07, Kantonalni sud je, Rješenjem broj 001-0-Pž-09-000114 od 9. oktobra 2009. godine, uvažio apelanticinu i žalbu kupca, Rješenje Općinskog suda o dosudi broj 022-0-Ip-07-000 002 od 7. maja 2007. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
15. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju predmet prodaje bile individualno određene generičke pokretne stvari jer za takav zaključak nema uporišta u izvedenim dokazima koje je prvostepeni sud izveo. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud, cijeneći dva zaključka o prodaji od 9. augusta 2006. godine, pogrešno zaključio da su predmeti navedeni u tim zaključcima prodavani kao individualne i generičke stvari, a ne kao cjelina. U vezi s tim je ukazano na zapisnik o javnoj prodaji od 25. augusta 2006. godine iz kojeg proizlazi da je prvostepeni sud procesnim rješenjem odlučio da će provesti jedan postupak prodaje predmeta izvršenika prema oba zaključka, i to iz razloga što su u oba predmeta „istovjetni tražilac izvršenja i izvršenik, te obzirom da popisana oprema predstavlja cjelinu“. Nadalje, ukazano je da iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi da su učesnici - potencijalni kupci stvari koje su bile predmet prodaje licitirali i stavljali ponude za njihovu kupovinu tretirajući ih kao cjelinu, a na koji način je i izvršena prodaja, odnosno da niti jedan predmet koji je naveden u zaključcima o prodaji, iako je bio individualno određen po svojim karakteristikama i po svojoj vrijednosti, nije pojedinačno prodavan niti je pojedinačno nuđen na prodaju.
16. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su sve stvari koje su bile predmet javnog nadmetanja prema dva zaključka o prodaji, prodavane i prodate kao jedna skupina stvari koja čini jednu cjelinu, a zbog čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti čl. 492. i 494. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
17. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda, preuranjen je zaključak prvostepenog suda da broj stvari koje nedostaju i koje nisu predate kupcu nakon prodaje predstavlja neispunjenje neznatnog dijela obaveze iz zaključenog kupoprodajnog ugovora u smislu člana 131. ZOO. U vezi s tim je ukazano da kupac u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud pri tome nije utvrdio po kojoj cijeni bi kupac bio u mogućnosti kupiti stvari koje mu nisu predate u posjed, a da bi kupljene predmete kompletirao kao industrijsku cjelinu i kao takvu je stavio u upotrebu. Po ocjeni Kantonalnog suda nije dovoljno samo utvrditi koje stvari nisu predate kupcu u posjed, već se mora cijeniti i njihova vrijednost. S tim u vezi je ukazano da iz obrazloženja pobijanog prvostepenog rješenja o dosudi proizlazi da procjena vrijednosti nedostajućih predmeta iznosi 2.047.119,00 KM, pa da se također morao cijeniti i iznos sredstava koje će kupac morati platiti na tržištu da bi nabavio nedostajuće predmete i kompletirao kupljene predmete kao jednu cjelinu. Ovo tim prije što iz stanja predmeta i nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke nedvosmisleno proizlazi da su predmeti koji su predati kupcu neupotrebljivi, da ne mogu funkcionirati i biti stavljeni u upotrebu bez kompletiranja s predmetima koji nedostaju i koji kupcu nisu predati u posjed iako ih je kupac kupio na javnom nadmetanju.
18. Također, osnovanim su ocijenjeni i apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta koji nisu predati kupcu s obzirom da je kao njihovu vrijednost označio vrijednost pojedinog sklopa postrojenja koje je prodavano, iako su, kako to proizlazi iz stanja predmeta, nedostajali pojedini dijelovi takvog proizvodnog sklopa, a zbog čega je prvostepeni sud pogrešno utvrdio iznos koji kupcu treba vratiti iz položene kupoprodajne cijene.
19. Nadalje, ukazao je da iz stanja predmeta proizlazi da je prvostepeni sud, nakon što je Kantonalni sud, Rješenjem broj 001-0-Pž-06-000246 od 20. decembra 2006. godine, ukinuo prvostepeno rješenje o dosudi od 25. augusta 2006. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje, održao ročište 9. februara 2007. godine. Na ovom ročištu kupac je izjavio da smatra da do zaključenja ugovora o kupoprodaji nije ni došlo jer o bitnim sastojcima tog ugovora, tj. o predmetu ugovora i o cijeni nije postignuta saglasnost, niti su mu nakon završene prodaje predate sve stvari koje su bile predmet kupoprodaje, te najzad da nije zainteresiran za kupovinu predmeta u dijelovima, već kao cjeline. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud u vezi s ovim tvrdnjama nije zauzeo pravni stav, da kupac na ovo izričito ukazuje u žalbi, a zbog čega je činjenično stanje i u ovom dijelu pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
20. Kantonalni sud je ukazao da u skladu s članom 93. stav 1, a u vezi s članom 135. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) nakon polaganja kupoprodajne cijene sud rješenjem dosuđuje kupcu pokretne stvari koje su bile predmet kupoprodaje i time kupac stječe mogućnost raspolaganja s njima i postaje njihov vlasnik. Nadalje, ukazano je da navedena zakonska odredba podrazumijeva da se kupcu u posjed predaju sve stvari koje su prodavane putem javnog nadmetanja, tako da ovom zakonskom odredbom nije propisan postupak u slučaju predaje kupljenih predmeta u manjem obimu od onog koji je naveden u zaključku o prodaji, pa se u takvoj situaciji shodno primjenjuju odredbe ZOO. Nadalje, ukazano je da je članom 26. ZOO određeno da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članom 454. stav 1. ZOO određeno je da se ugovorom o prodaji prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje prodavcu platiti cijenu. Članom 492. ZOO je propisano da kad samo dio predate stvari ima nedostatke ili kad je predat samo dio stvari, odnosno manja količina od ugovorene, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu dijela koji ima nedostatke odnosno koji nedostaje, s tim da kupac može raskinuti cijeli ugovor samo ako ugovorena količina ili predata stvar čini cjelinu ili kupac inače ima opravdan interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini. Članom 494. ZOO određeno je da kad je jednim ugovorom i za jednu cijenu prodato više stvari ili jedna skupina stvari, pa samo neke od njih imaju nedostatke, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu tih stvari, a ne i ostalih. Međutim, ako one čine cjelinu tako da bi njihovo razdvajanje bilo štetno, kupac može raskinuti cijeli ugovor, ili ako pak izjavi da raskida ugovor samo u pogledu stvari s nedostatkom, prodavac sa svoje strane može raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari.
21. Kantonalni sud je zaključio da se žalbama apelantice i kupca osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a zbog čega je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, pa je na osnovu člana 235. tačka 3. ZPP-a žalbe uvažio, osporeno prvostepeno rješenje o dosudi ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.
22. Prvostepenom sudu je ukazano da u ponovnom postupku ocijeni tvrdnje kupca koje se odnose na kupovinu predmeta prodaje kao cjeline, te nakon toga da li zaista ima opravdan interes da sve stvari koje su označene u zaključku o prodaji primi u količini kao cjelini ili ne postoji takav interes, a uz uvažavanje nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke. Nadalje, prvostepenom sudu je ukazano da je potrebno da ocijeni je li prigovor kupca da u konkretnom slučaju nije ni došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji opravdan ili ne, te jesu li se na strani kupca stekli razlozi za raskid ugovora ili ne. Nadalje, ukazano je da će prvostepeni sud, ukoliko utvrdi da ne postoje razlozi za raskid ugovora na strani kupca, na siguran i pouzdan način utvrditi tačnu vrijednost stvari koje nedostaju na označeni način, a na osnovu čega će moći cijeniti radi li se o neznatnom dijelu obaveze u smislu člana 131. ZOO.
Osporene odluke
23. Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Rješenjem broj 22 0 Ip 005657 09 Ip od 12. januara 2012. godine, utvrdio da drugo javno nadmetanje u predmetnom izvršnom postupku nije rezultiralo uspjelom prodajom pokretnih stvari izvršenika. Apelanticin prijedlog za donošenje rješenja o dosudi odbijen je kao neosnovan. Najzad, predmetni izvršni postupak je obustavljen, te se ima smatrati završenim, a po pravomoćnosti ovog rješenja imaju se ukinuti sve provedene izvršne radnje.
24. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u predmetnom izvršnom postupku došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji između suda, kao prodavca, i kupca jer je na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari izvršenika postignuta saglasnost prodavca i kupca o bitnim sastojcima ugovora u smislu člana 26. ZOO. Predmet ugovora bile su sve pokretne stvari navedene u zaključcima o prodaji (ukupno 43 stvari). Kupoprodajna cijena svih tih stvari iznosila je 1.520.000,00 KM. Nadalje, ukazano je da ugovor o djelomičnoj kupoprodaji, odnosno kupoprodaji samo određenog broja stvari nikad nije zaključen jer o tome nije postojala saglasnost između prodavca i kupca, niti je takva mogućnost bila predviđena u uvjetima prodaje.
25. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da su pokretne stvari koje su bile predmet prodaje činile jednu tehničko-tehnološku proizvodnu cjelinu. U vezi s tim, citiran je stav iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke I. K. od 5. marta 2007. godine u kojem je navedeno: „Stvari koje nisu pronađene bitno utiču na funkciju stvari kao cjeline. Bez njih se ne može odvijati cjeloviti i zaokruženi tehnološki proces proizvodnje, a imaju značajan uticaj na funkcionisanje pronađenih stvari kao tehničko tehnološke cjeline. Stvari koje nisu pronađene bitno utiču na proces proizvodnje i bez njih nije moguće uspostaviti tehničko-tehnološki ciklus proizvodnje.“
26. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi i da su predmetne stvari prodavane kao cjelina. U vezi s tim je ukazano da je na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari (26. augusta 2006. godine) donijeto Rješenje o provođenju jedinstvenog postupka prodaje pokretnih stvari u izvršnim predmetima broj 022-0-Ip-06-000 009 i broj 022-0-Ip-06-000 010 iz razloga što su u oba predmeta bili istovjetni tražilac izvršenja i izvršenik, te s „obzirom da popisana oprema predstavlja cjelinu“, da u uvjetima prodaje, odnosno zaključku o prodaji nije bila predviđena mogućnost kupovine samo određenih pokretnih stvari, niti je sud takvu ponudu ni prije, a ni na ročištu za javnu prodaju istakao, da su se sve ponude na drugom ročištu za prodaju odnosile na sve pokretne stvari, odnosno da nije bilo ponuda za samo pojedine stvari. Najzad, ukazano je i da je sama apelantica, kao tražilac izvršenja, bila svjesna predmetnih pokretnih stvari kao jedne cjeline. S tim u vezi je ukazano na apelanticin podnesak od 16. maja 2006. godine u kojem je tražila da se prodaja izvrši na mjestu gdje se stvari i nalaze jer je smatrala „da će se eventualni kupac lakše odlučiti na kupovinu istih ako ih vidi kao jednu povezanu cjelinu a ne na hrpi demontirane“.
27. Općinski sud je, imajući u vidu da pokretne stvari koje su nedostajale, prema nalazu i mišljenju vještaka, bitno utječu na proces proizvodnje, da imaju značajan utjecaj na funkcioniranje pronađenih stvari kao tehničko-tehnološke cjeline i da bez njih nije moguće uspostaviti tehničko-tehnološki proces, opravdanim ocijenio interes kupca da sve kupljene stvari primi u količini kao cjelini jer, u suprotnom, ne bi mogao uspostaviti tehničko-tehnološki ciklus proizvodnje. U prilog navedenom, ukazano je i da se kupčeva ponuda za kupovinu odnosila na sve, a ne na pojedine pokretne stvari, kao i da je on uplatio kupoprodajnu cijenu za sve stvari koje su bile predmet prodaje, tj. i za ponuđene i za nedostajuće stvari. Slijedom navedenog ukazano je da, ukoliko bi se kupcu dosudile stvari bez nedostajućih stvari, bez kojih nije moguće uspostaviti tehničko-tehnološki proces, kupac bi bio doveden u situaciju da ih ne može koristiti ili da nedostajuće stvari nabavlja van ovog postupka kako bi mogao uspostaviti tehničko-tehnološki proces, a što ne bi bio rezultat uvjeta prodaje, ni rezultat saglasnosti volja prodavca i kupca, već rezultat nemogućnosti suda, kao prodavca, da ispoštuje svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji, tj. da preda kupcu sve stvari koje su bile predmet prodaje i za koje je kupac platio kupoprodajnu cijenu.
28. Općinski sud je zaključio da su se na strani kupca stekli zakonski uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim je ukazano da je u izvršnom postupku došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji koji je za predmet imao sve pokretne stvari nabrojane u zaključcima o prodaji, da iste predstavljaju jedinstvenu tehničko-tehnološku proizvodnu cjelinu, da ne postoji mogućnost da se kupcu predaju sve pokretne stvari za koje je uplatio kupoprodajnu cijenu, te da kupac ima opravdan interes da mu se iste predaju kao cjelina kako bi uspostavio tehničko-tehnološki proces, odnosno da ne postoji mogućnost da se zaključeni ugovor o kupoprodaji i izvrši.
29. Naime, Općinski sud se pozvao na već date razloge zbog kojih smatra da je predmet prodaje bila cjelina, a ne pojedine stvari i zašto kupac ima opravdan interes da ugovorene stvari primi u cjelini, te zaključio (kako je kupcu predat samo dio stvari koje predstavljaju cjelinu, a ne postoji mogućnost da mu se preda i drugi dio stvari jer isti nedostaje) da su se na strani kupca stekli uvjeti iz člana 492. ZOO. Pored toga, s obzirom da predmet prodaje čine stvari koje predstavljaju cjelinu i da bi njihovo razdvajanje bilo štetno za kupca jer, prema stručnom mišljenju vještaka, bez nedostajućih stvari se ne može odvijati cjelovit i zaokružen tehnološki proces proizvodnje, odnosno nedostajuće pokretne stvari imaju značajan utjecaj na funkcioniranje pronađenih stvari kao tehničko-tehnološke cjeline, Općinski sud je zaključio da su se na strani kupca stekli uvjeti za raskid ugovora u smislu člana 494. ZOO. Najzad, ukazano je na član 490. stav 2. ZOO, te da u okolnostima konkretnog slučaja sud, kao prodavac, nije u mogućnosti ispuniti ugovor o kupoprodaji ni u naknadnom roku jer nedostaje dio pokretnih stvari koje su bile dio predmeta prodaje kao cjeline.
30. U prilog navedenim razlozima na kojim je zasnovan zaključak da su se na strani kupca stekli uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji ukazano je i da je kupac, u svojoj žalbi na rješenje o dosudi od 25. augusta 2006. godine, a nakon što je uveden u posjed pokretnih stvari, utvrdivši da nedostaju određene stvari navedene u zaključku o prodaji „tražio poništenje svih provedenih radnji sa drugog ročišta za prodaju pokretnih stvari izvršenika i povrat uplaćenih sredstava“, te da je na ročištu održanom 1. septembra 2006. godine izjavio na zapisnik da su predmetna postrojenja jedna cjelina i da nedostatkom bilo kojeg od njenih elementa, kompletna linija ne može biti u funkciji, da nije dobio-kupio ono što je predmet prodaje, te „da traži poništenje navedene prodaje i čitavog postupka“. Po ocjeni Općinskog suda na ovaj način kupac je raskinuo ugovor o kupoprodaji zaključen na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari, održanom 25. augusta 2008. godine.
31. Nadalje, Općinski sud je, pozivajući se na čl. 26. i 454. ZOO, ukazao da je u ovom izvršnom predmetu važno povući razliku između zaključenja ugovora i uspjele prodaje. U vezi s tim je ukazano „da bi ugovor o kupoprodaji bio zaključen“ potrebno je da ugovorne strane (prodavac i kupac) postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora (predmet i cijena), a da bi „prodaja bila uspjela“ potrebno je da zaključeni ugovor o kupoprodaji bude i izvršen kako bi se ostvarila svrha zaključivanja odnosno da prodavac preda stvar kupcu tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na njoj. U vezi s tim je ukazano da sud, kao prodavac, kupcu nije predao sve pokretne stvari koje su bile predmet prodaje, da ne postoji mogućnost da ovu svoju obavezu i ispuni jer nedostaju određene pokretne stvari nabrojane u zaključcima o prodaji, a koje čine jednu cjelinu, da kupac ne može steći pravo vlasništva na stvari koja je predmet prodaje u konkretnom izvršnom postupku, a zbog čega se ne može ostvariti svrha zbog koje je ugovor zaključen, odnosno ugovor nije izvršan, pa prodaja u ovom izvršnom postupku nije uspjela. Na osnovu naprijed navedenog zaključeno je da drugo javno nadmetanje u ovom izvršnom postupku nije rezultiralo uspjelom prodajom pokretnih stvari izvršenika, niti namirenjem potraživanja tražioca izvršenja iz iznosa kupoprodajne cijene, već samo zaključenjem ugovora o kupoprodaji koji nije izvršan i čija se svrha ne može ostvariti, a zbog čega je na osnovu člana 131. stav 5. ZIP-a izvršni postupak obustavljen.
32. Pozivajući se na iznijete razloge i obrazloženja zbog čega je zaključio da ugovor o kupoprodaji nije izvršen i da ne postoji mogućnost da bude izvršen, Općinski sud je neosnovanim ocijenio apelanticine tvrdnje da je ugovor o kupoprodaji izvršen. Neosnovanim je ocijenjen i apelanticin zahtjev da sud ponovo donese isto rješenje o dosudi kao ono od 7. maja 2007. godine. Ukazujući da u konkretnom slučaju djelomična prodaja, odnosno dosuda predmetnih pokretnih stvari nije bila predviđena uvjetima prodaje, da o istoj nisu postigli saglasnost prodavac i kupac, da predmetne stvari čine jednu tehničko-tehnološku proizvodnu cjelinu, a zbog čega sud, kao prodavac, ima obavezu kupcu predati sve stvari koje čine cjelinu kao predmet prodaje, da kupac ima opravdani interes sve kupljene stvari primiti u količini kao cjelini, da je zaključeni ugovor o kupoprodaji koji nije bio izvršen raskinut, odnosno da prodaja nije uspjela, zaključeno je da u konkretnom slučaju više ne postoji zakonska mogućnost iz člana 93. stav 1. ZIP-a za donošenje rješenja o dosudi s obzirom da više nema položene kupoprodajne cijene jer je ona vraćena kupcu.
33. Najzad, ukazano je da pitanje nedostatka određenih pokretnih stvari, pitanje odgovornosti za njihov nestanak, pitanje naknade štete i dr. može biti predmet posebnog postupka, ali ne i izvršnog postupka s obzirom da ni ZIP ne regulira ove situacije.
34. Kantonalni sud je Rješenjem broj 22 0 Ip 005657 12 Pž od 3. septembra 2012. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
35. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio osporeno rješenje, te da je dao opširne, iscrpne, jasne, argumentirane i valjane razloge koji se zasnivaju na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza (str. od 4. do 9. obrazloženja), a koji nisu dovedeni u sumnju apelanticinim žalbenim navodima. Shodno navedenom, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženja prvostepenog suda, zbog čega je zaključio da ih nije potrebno posebno ponavljati.
36. Apelanticini žalbeni navodi da je u prvostepenom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka ocijenjeni su neosnovanim shodno članu 221. ZPP-a s obzirom da u žalbi nije konkretizirano u čemu se ogledaju i sastoje ove povrede.
37. Neosnovanim je ocijenjeno i apelanticino pozivanje na nove dokaze koje je uz žalbu priložila (dopis kupca upućen općini Ključ kojim je tražio u zakup poslovni prostor u kojem su se nalazile stvari koje su bile predmet prodaje iz augusta 2006. godine, zapisnik sa sjednice Općinskog vijeća Ključ iz augusta 2006. godine „kojim je kupac odbijen sa podnijetim zahtjevom za zaključenje ugovora o zakupu poslovnih prostorija gdje se nalaze kupljene stvari“). S tim u vezi je ukazano da apelantica ove dokaze nije predlagala i provodila u prvostepenom postupku, pa da ih ovaj sud, shodno članu 207. ZPP-a u vezi s članom 21. ZIP-a, nije uzeo u obzir jer apelantica nije pružila dokaz da ih bez svoje krivice nije mogla iznijeti i predložiti u prvostepenom postupku, kao ni dokaze kada je za postojanje ovih dokumenata saznala, a što je bila dužna shodno citiranim odredbama.
38. Najzad, ukazano je da su i ostali žalbeni prigovori apelantice cijenjeni, ali da oni, po ocjeni suda, u smislu člana 231. ZPP-a nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
39. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. U suštini, apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena jer je u osporenim rješenjima činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, te da je u obrazloženju osporene drugostepene odluke izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za koje je dao pravno valjane razloge.
41. Apelantica je ukazala da stvari nikad nisu prodavane kao industrijska cjelina, da založno pravo nije bilo zasnovano na stvarima kao industrijskoj cjelini, već na svakoj pojedinačnoj stvari. Također, ukazuje da između zaključka o prodaji stvari i rješenja o zasnivanju založnog prava postoji razlika u broju i vrijednosti stvari jer je sud odlučio da za namirenje vjerovnika nije potrebno prodavati sve stvari, a zbog čega se, po njezinom mišljenju, očigledno ne radi o stvarima kao jedinstvenoj industrijskoj cjelini. Nadalje, apelantica tvrdi da sud uopće nije cijenio činjenicu da je kupac zapisnički preuzeo stvari, da je zatražio i dobio privremenu mjeru kojom mu je dopušteno osiguranje preuzetih stvari, da je platio stvari, da je dan prije kupovine iste pregledao, da je od Općine Ključ zatražio zaključenje ugovora o zakupu poslovnog prostora u kojem su se stvari nalazile, da se nije žalio na rješenje o namirenju, odnosno da se ponašao kao vlasnik stvari. Po njezinom mišljenju stvarni motiv kupca za osporavanje rješenja o dosudi nije bio nedostatak pojedinih stvari, već činjenica da je Općina Ključ odbila zaključiti ugovor o zakupu za poslovni prostor u kojem su se stvari nalazile. U prilog navedenom ukazuje i da je uz žalbu predočila dokaze, dopis kupca i zapisnik Općinskog vijeća Ključ iz augusta 2006. godine, ali da ih je Kantonalni sud odbio cijeniti.
42. Nadalje, apelantica tvrdi da je Kantonalni sud naveo sve njezine žalbene navode, ali da na njih nije odgovorio, već je paušalno naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, a iz čega, po njezinom mišljenju, proizlazi da je ovaj sud postupao proizvoljno.
43. Nadalje, apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak u osporenim odlukama da su sud i kupac zaključili ugovor o kupoprodaji svih pokretnih stvari. U vezi s tim je ukazala da je ugovor o kupoprodaji između suda i kupca zaključen za stvari koje je kupac preuzeo zapisnikom od 25. augusta 2006. godine, da je prilikom sastavljanja ovog zapisnika prigovorio da neke stvari koje su bile predmet prodaje nedostaju, ali da je preuzeo stvari koje mu je sudski izvršilac predao, odnosno koje je kupio na javnom nadmetanju, da je odmah platio kupoprodajnu cijenu, da je ishodovao mjeru osiguranja za iste, da je prije prodaje pregledao stvari. S obzirom da kupac nije tražio da se raskine ugovor iako je konstatirao da neke stvari nedostaju, već je tražio i mjeru osiguranja, po apelanticinom mišljenju, proizlazi da je zaključen ugovor o kupoprodaji stvari iz zapisnika o predaji tih stvari. S tim u vezi ukazuje i da se u konkretnom slučaju radilo o kupovini na javnoj prodaji koja podrazumijeva princip „viđeno-kupljeno“, tj. ako kupac ima primjedbi na nedostatke stvari koje kupuje nije dužan zaključiti ugovor o kupoprodaji i u svakom trenutku je ovlašten odustati od zaključenja ugovora prije predaje kupoprodajne cijene koju je ponudio na javnoj prodaji. Međutim, kako je kupac prije kupovine pregledao stvari, nakon pobjede na javnom nadmetanju platio kupoprodajnu cijenu, zapisnički preuzeo kupljene stvari uz naznaku koje stvari nedostaju, tražio i dobio mjeru osiguranja, predao zahtjev Općini Ključ za zaključenje ugovora o zakupu prostora u kojem su stvari bile instalirane kako bi ih mogao koristiti, apelantica smatra da je kupac postao njihov vlasnik, pa da ne može s uspjehom isticati prigovor o eventualnim nedostacima tih stvari.
44. Nadalje, apelantica tvrdi da su redovni sudovi iz činjenice da je kupac tražio poništenje prodaje i čitavog postupka izveli pogrešan zaključak da je kupac zapravo raskinuo kupoprodajni ugovor. Apelantica je ukazala da o raskidu ugovora ne odlučuje sud u izvršnom postupku, da se na strani kupca nisu stekli uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji jer mu zbog manje količine isporučenih stvari pripada pravo na odštetni zahtjev. Po apelanticinom mišljenju, nakon što je kupac primio stvari u ugovorenoj ili manjoj količini od iste, platio ugovorenu cijenu i postavio fizičko osiguranje, više nema pravo na raskid ugovora. Najzad, apelantica smatra „skandaloznim“ zaključak prvostepenog suda da ne postoje uvjeti za donošenje rješenja o dosudi jer više nema položene cijene koja je u cijelosti vraćena kupcu. Pri tome, ističe da je sud cijenu, kako navodi, protivzakonito vratio kupcu.
45. Najzad, apelantica se u prilog svojih navoda pozvala na stavove zauzete u odluci Ustavnog suda broj AP 2913/07.
b) Odgovor na apelaciju
46. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelanticini navodi neosnovani i da se u skladu s istaknutim žalbenim navodima i po službenoj dužnosti izjasnio o svim navodima koje apelantica sada ističe u apelaciji.
47. Općinski sud je odgovoru na navode iz apelacije opširno ukazao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke u vezi s pitanjem zašto predmetne stvari predstavljaju jedinstvenu cjelinu, te zašto ugovor o kupoprodaji nije izvršen, niti je mogao biti izvršen. Nadalje, ukazano je da se apelantica poziva na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da u apelaciji ni na koji način nije konkretizirano o kojim povredama postupka, odnosno kojim odredbama materijalnog prava se radi. U odgovoru je, pored ostalog, ukazano i da kupac nije apelanticin dužnik u ovom izvršnom postupku nego je to izvršenik, odnosno da njezinu imovinu čini njezino potraživanje prema izvršeniku, te da izvršna isprava na osnovu koje je apelantica, kao tražilac izvršenja, pokrenula izvršni postupak nije ukinuta.
48. Kupac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u osporenim odlukama dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenje, pa da se ne može zaključiti da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu bila proizvoljna ili paušalna, a što je, po njegovom mišljenju, suština apelanticinih navoda. Nadalje, ukazano je da predmetna apelacija podnesena samo iz razloga što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Najzad, kupac je ukazao da je Kantonalni sud 9. oktobra 2009. godine donio Rješenje broj 001-0- Pž-09-000114 od 9. oktobra 2009. godine kojim je ukinuo Rješenje o dosudi broj 022- 0-Ip-07-000002 od 7. maja 2007. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje, odnosno da je postupak de facto i de jure vraćen na početak, pa da se ne mogu prihvatiti apelanticine tvrdnje da bi u ponovnom postupku trebalo da ostanu na snazi neke od preduzetih radnji jer bi se time izgubio smisao „vraćanja na ponovni postupak“.
V.Relevantni propisi
49. Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima („Službene novine FBiH“ broj 17/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Predmet registrirane zaloge mogu biti sve individualno određene pokretne stvari, koje se mogu označavanjem njihovih karakteristika pouzdano identificirati, osim plovila i zrakoplova upisanih u posebnom registru.
(...)
Registrirana zaloga može se uspostaviti i na grupama pokretnih stvari određenih po rodu koje čine ekonomsku cjelinu (npr. roba u određenom skladištu ili prodavnici, inventar u određenim poslovnim prostorijama i slično).
U slučaju iz stava 3. ovog člana stranke sporazumno sačinjavaju popisni list pojedinih vrsta pokretnih stvari i njihove vrijednosti koji obostrano potpisuju i ovaj popisni list postaje sastavni dio ugovora o zalozi.
Član 33.
Postupak prodaje registrirane zaloge provodi se po odredbama Zakona o izvršnom postupku na pokretnim stvarima, odnosno članskim udjelima u pravnom licu.
Član 34.
Prije prodaje grupe pokretnih stvari (član 4. stav 3. ovog zakona) sud će, putem sudskog izvršitelja, popisati stvari iz grupe. Od časa popisa založni dužnik ne može otuđivati popisane stvari. Zabrana otuđenja popisanih stvari se upisuje u registar zaloga.
Predmet prodaje su stvari iz grupe i kada je njihova vrijednost veća od vrijednosti stvari navedenih u popisnom listu (član 4. stav 4. ovog zakona).
Ukoliko se u grupi ne nađu stvari u vrijednosti navedenoj u popisnom listu, založni povjerilac može zahtijevati izvršenje na imovini založnog dužnika do vrijednosti nedostajućih stvari iz popisnog lista posebnim prijedlogom za izvršenje, na osnovu izvoda iz registra zaloga i popisa iz stava 1. ovog člana, koji imaju značaj vjerodostojnih isprava, pa i kada založni dužnik nije obveznik tražbine osigurane ovom zalogom.
50. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 131.
Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog djela obaveze.
Član 454. stav 1.
(1)Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Član 480. stav 2.
(2)Smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostatci koje bi brižljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.
Član 481. stav 2.
(2)Kada je pregled izvršen u prisustvu obje strane, kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivog nedostatka saopštiti prodavacu odmah, inače gubi pravo koje mu po ovom osnovu pripada.
Član 487.
Imalac čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za nedostatke stvari.
Član 492.
(1)Kad samo dio predmetne stvari ima nedostatke ili kada je predat samo dio stvari, odnosno manja količina od ugovorene količine, kupac može raskinuti ugovor u smislu prethodnih članova samo u pogledu dijela koji ima nedostatke, ili samo u pogledu dijela ili količine koji nedostaju.
(2)Kupac može raskinuti cio ugovor samo ako ugovorena količina ili predana stvar čine cjelinu, ili ako kupac inače ima opravdani interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini.
Član 494.
(1)Kada je jednim ugovorom i za jednu cijenu prodati više stvari ili jedna skupina stvari, pa samo neke od njih imaju nedostatke, kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu tih stvari, a ne i ostalih.
(2) Međutim, ako one čine jednu cjelinu tako da bi njihovo razdvajanje bilo štetno, kupac može raskinuti cio ugovor ili ako on ipak izjavi da raskida ugovor samo u pogledu stvari sa nedostatkom, prodavac sa svoje strane može raskinuti ugovor i u pogledu ostalih stvari.
51. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 21. st. 1. i 3.
Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.
Član 77. stav1.
Razgledanje nepokretnosti (1) Sud će zaključkom odrediti način i vrijeme kada lice zainteresirano za kupovinu nepokretnosti može razgledati nepokretnost.
Član 93. st. 1. i 3.
Predaja nepokretnosti kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. Član 131. stav 5.
Ročište za javnu prodaju (5) Sud će obustaviti postupak ako nijedna stranka ne predloži održavanje drugog javnog nadmetanja u propisanom roku, ili ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju odnosno putem neposredne pogodbe.
Član 135.
Odredbe ovog zakona o izvršenju nad nekretninama, izuzev člana 71. ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja nad pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
52. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
54. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenja Kantonalnog suda broj 22 0 Ip 005657 12 Pž od 3. septembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 7. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
56. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
58. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
59. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je pitanje primjenjivosti garancija člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije razmotrio u svojoj odluci AP 2913/07, pa se u tom dijelu poziva na razloge iznesene u toj odluci (tač. od 36. do 38).
60. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u osporenim rješenjima činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, te da je u obrazloženju osporene drugostepene odluke izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za koje je dao pravno valjane razloge.
61. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
62. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
63. Apelantica najprije tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su pokretne stvari izvršenika prodavane kao industrijska cjelina.
64. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je zaključak redovnih sudova da se radi o stvarima kao cjelini zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke koji je, kako je izričito navedeno, potvrdio: „Stvari koje nisu pronađene bitno utiču na funkciju stvari kao cjeline. Bez njih se ne može odvijati cjelovit i zaokruženi tehničko-tehnološki proces proizvodnje, a imaju značajan uticaj na funkcionisanje pronađenih stvari kao tehničko-tehnološke cjeline. Stvari koje nisu pronađene bitno utiču na proces proizvodnje i bez njih nije moguće uspostaviti tehničko-tehnološki ciklus proizvodnje.“ U tom smislu, apelanticine tvrdnje da je u nalazu i mišljenju vještaka navedeno da stvari mogu funkcionirati kao cjelina ako su povezane cjevovodom, a da predmet prodaje nisu bili cjevovodi, ne dovode u pitanje zaključak redovnih sudova da se radi o stvari kao cjelini, a koji je zasnovan na naprijed citiranom stavu iz nalaza i mišljenja istog vještaka.
65. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. Evropske konvencije ne sadrži bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, o dokaznoj snazi ili teretu dokazivanja, te da su ovo pitanja koja su u isključivoj nadležnosti nacionalnih, odnosno redovnih sudova (vidi Evropski sud, Tiemann protiv Francuske i Njemačke, Odluka o dopustivosti od 27. aprila 2000. godine). Nadalje, prema stavu Evropskog suda i Ustavnog suda njihov zadatak nije utvrđivati je li nalaz i mišljenje vještaka, dostupan domaćem sudu, bio pouzdan ili ne (vidi Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev, aplikacije br. 11082/06 i 13772/05, stav 700). Naime, opće pravilo je, izuzev određenih izuzetaka, da domaći sud ima široku diskreciju u izboru između suprotnih nalaza i mišljenja i odabiru onog koji smatra konzistentnim i pouzdanim. Ono što se u smislu člana 6. zahtjeva od suda u vršenju ove diskrecije jeste da je za svoju odluku ponudio detaljne razloge i obrazloženja.
66. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2913/07 ukinuo tada osporeno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje jer u obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud nije naveo jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu.
67. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je nakon odluke AP 2913/07 Kantonalni sud donio novo rješenje u kojem je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega, pored ostalog, smatra da je zaključak prvostepenog suda da su predmet prodaje bile individualno određene stvari pogrešan. Nadalje, u ovom rješenju date su i detaljne upute prvostepenom sudu u pogledu pitanja koje u ponovnom postupku treba razriješiti.
68. Prvostepeni sud je u ponovnom postupku, a kao što je već i ukazano u ovoj odluci, u obrazloženju osporenog rješenja, pored ostalog, detaljno citirao relevantni dio iskaza vještaka na kojem je, pored ostalog, zasnovao svoj stav da se radi o stvarima kao cjelini, a ne o individualno određenim stvarima, a s kojim zaključkom se saglasio i Kantonalni sud u osporenom rješenju.
69. Stoga, imajući u vidu naprijed navedene stavove u pogledu obaveze suda kada vrši diskrecionu ocjenu u pogledu ocjene vještačenja, stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2913/07, te razloge i obrazloženja koji su ponuđeni u vezi s tim, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelanticine navode u ovom dijelu. Ovo tim prije što iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su ona zasnovana i na zapisniku o prodaji od 25. augusta 2006. godine iz kojeg proizlazi da je procesnim rješenjem odlučeno da se provede jedan postupak prodaje, i to iz razloga što su u oba predmeta „istovjetni tražilac izvršenja i izvršenik, te s obzirom da popisana oprema predstavlja cjelinu“, da su učesnici-potencijalni kupci stvari koje su bile predmet prodaje licitirali i stavljali ponude za kupovinu predmeta prodaje kao cjeline, a na koji način je i izvršena prodaja, odnosno da niti jedan predmet iako je bio određen individualno po svojim karakteristikama i po svojoj vrijednosti nije pojedinačno prodavan, niti je pojedinačno nuđen na prodaju. Također, u obrazloženjima osporenih rješenja je ukazano i na apelanticin podnesak od 16. maja 2006. godine u kojem je tražila da se prodaja izvrši na mjestu gdje se stvari nalaze jer je smatrala „da će se eventualni kupac lakše odlučiti na kupovinu istih ako ih vidi kao jednu povezanu cjelinu a ne na hrpi demontirane“.
70. Apelantica tvrdi i da je zaključak da se radi o stvari kao cjelini pogrešan i zbog činjenice da je založno pravo zasnovano na svakoj stvari pojedinačno s individualno određenom specifikacijom i cijenom te stvari.
71. U prilog ovim tvrdnjama apelantica je uz apelaciju predočila Zapisnik sačinjen kod Općinskog suda u Ključu od 19. februara 2004. godine broj I-547/04. U ovom zapisniku izričito je konstatirano: „Izvršne stranke su saglasne da se radi osiguranja potraživanja tražioca izvršenja (povjerioca) zasnuje založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika čija vrijednost je procijenjena po stalnom sudskom vještaku M. D., dipl. ing. mašinstva od 7. novembra 2003. godine u iznosu od 5.055.140,00 KM a koje vještačenje je sastavni dio zaključenog ugovora o zajmu i ugovora o zalogu koji je zaključen između ugovornih stranaka 6. januara 2004. godine.“ Iz ovog dokumenta proizlazi da je na osnovu naprijed navedenog postignutog sporazuma i člana 251.b) ZIP-a donijeto rješenje kojim se: „Određuje obezbjeđenje potraživanja tražioca izvršenja Bor Banke D.D. Sarajevo … predviđenim ugovorom o zasnivanju založnog prava na pokretnim stvarima izvršenika od 1 do 41 po ocjeni vještaka a koji opis je i sastavni dio prijedloga i određuje se uknjižba založnog prava na sljedećim pokretnim stvarima izvršenika: slijedi spisak stvari s pojedinačno označenim karakteristikama svake stvari i oznakom njihove novčane vrijednosti.“
72. Apelantica je također predočila i Rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Ip-220/04 od 10. novembra 2004. godine. Iz teško čitljive kopije ovog dokumenta nesporno proizlazi da se njim određuje osiguranje potraživanja apelantice (Bor banke), da se založno pravo zasniva na pokretnim stvarima, pobrojanim od 1 do 18 samo po imenu, bez označavanja njihove pojedinačne vrijednosti i daljnjih karakteristika, kao i da je ukupna vrijednost pobrojanih stvari po vještacima V. I. i M. D. 4.613.(ili 4).507,96(ili 8) KM.
73. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2913/07, pored ostalog, ukazao (tačka 45): „Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dođe do dijametralno suprotnog zaključka od onog do kojeg je došao prvostepeni sud. Ovo naročito imajući u vidu da su se između istih stranaka pred prvostepenim sudom prvobitno vodila dva postupka za prodaju usmenim javnim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika, br. 022-0-Ip-06-000010 i 022-0-Ip-06-000009, proistekla iz dva nezavisna obligaciona odnosa i na kojim stvarima, za koje Kantonalni sud zaključuje da predstavljaju proizvodnu cjelinu, je založno pravo zasnovano na osnovu dva zasebna rješenja koja su donijela dva suda, Općinski sud u Ključu i Općinski sud u Sanskom Mostu.“
74. Ustavni sud primjećuje da je naprijed navedeni stav zauzet u vezi sa zaključkom da su u osporenom rješenju Kantonalnog suda potpuno izostali razlozi i obrazloženja zbog kojih je zaključeno da su predmet prodaje bile stvari kao cjelina, a imajući u vidu da je u prvostepenoj odluci bio zauzet suprotan stav, tj. da su predmet prodaje bile pojedinačno određene stvari. Nadalje, u odlukama koje su predmet osporavanja u ovom slučaju, oba suda su zauzela identičan stav da se radilo o prodaji stvari kao cjeline, s tim u vezi su dali detaljne razloge i obrazloženja, za koje je u ovoj odluci već utvrđeno da ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Nadalje, činjenica da je založno pravo zasnovano s dva zasebna rješenja ni po stavu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2913/07 nije prepreka da te stvari budu predmet prodaje u jednom postupku. Naime, a kako je već ukazano na osnovu zapisnika od 25. augusta 2006. godine, utvrđeno da je procesnim rješenjem odlučeno da se provede jedan postupak prodaje i to iz razloga što su u oba predmeta „istovjetni tražilac izvršenja i izvršenik, te s obzirom da popisana oprema predstavlja cjelinu“.
75. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 4. Zakona o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima regulirano da se registrirana zaloga može uspostaviti i na grupama pokretnih stvari određenih po rodu koje čine ekonomsku cjelinu (npr. roba u određenom skladištu ili prodavnici, inventar u određenim poslovnim prostorijama i slično), te da u tom slučaju stranke sporazumno sačinjavaju popisni list pojedinih vrsta pokretnih stvari i njihove vrijednosti koji obostrano potpisuju i ovaj popisni list postaje sastavni dio ugovora o zalozi. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kao i naprijed navedeni sadržaj zapisnika i rješenja koje je apelantica predočila uz apelaciju, a iz kojih upravo proizlazi da se konstituira založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika prema popisu koji je bio sastavni dio prijedloga apelantice i izvršenika za zasnivanje založnog prava, da je u oba slučaja utvrđena ukupna vrijednost založenih stvari (pojedinačno su označene vrijednosti u rješenju od 19. februara 2004. godine, dok su u rješenju od 10. novembra 2004. godine navedeni samo nazivi stvari, bez bilo kakvih daljnjih oznaka i oznake vrijednosti), Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelanticine navode u ovom dijelu, tj. da je založno pravo zasnovano na svakoj stvari pojedinačno s individualno određenom specifikacijom i cijenom te stvari.
76. Najzad, apelantica ničim nije potkrijepila tvrdnju da je sud odlučio da predmet prodaje budu samo određene stvari s popisa stvari na kojima je zasnovano založno pravo, a to se ne može zaključiti ni iz brojnih dokumenta koje je uz apelaciju predočila, pa da je i zbog toga pogrešan stav da se radi o stvari kao cjelini. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanticinim navodima nisu dovedeni u pitanje stavovi redovnih sudova iz obrazloženja osporenih odluka: da niti jedna od stvari nije nuđena na prodaju odvojeno, a to se ne može zaključiti ni iz zaključaka o prodaji koje je apelantica predočila i iz kojih proizlazi da djelomična prodaja nije bila ni određena uvjetima prodaje kako je i navedeno u obrazloženjima osporenih odluka; da su učesnici na javnoj prodaji isticali ponude za sve stvari, a ne za pojedine od njih; da je i sama apelantica tražila da se prodaja izvrši na mjestu gdje se stvari nalaze jer je smatrala da će se „eventualni kupac lakše odlučiti na kupovinu istih ako ih vidi kao jednu povezanu cjelinu a ne na hrpi demontirane“.
77. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali stav da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o prodaji stvari kao cjeline, a ne pojedinačno određenih stvari dovoljno jasni i određeni i da ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelantice na stavove zauzete u Odluci Ustavnog suda broj AP 2913/07 u kojoj je zaključeno da su u osporenom rješenju Kantonalnog suda izostali razlozi i obrazloženja zbog čega je zauzet stav da su predmet prodaje bile stvari kao cjelina, a ne individualno određene stvari.
78. Nadalje, apelantica, tvrdi da je pogrešna zaključak redovnih sudova da je ugovor o kupoprodaji zaključen za sve stvari koje su bile navedene u zaključcima o prodaji, te da su redovni sudovi iz činjenice da je kupac zatražio poništenje prodaje i čitavog postupka prodaje izveli pogrešan zaključak da je kupac raskinuo kupoprodajni ugovor. Najzad, apelantica tvrdi i da sud u izvršnom postupku ne može odlučivati o poništenju i raskidu ugovora o kupoprodaji, te ukazuje i da je sud, kako navodi, „protivzakonito“ vratio cijenu kupcu.
79. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih odluka ukazano da se ugovor, a što važi i za kupoprodajni, u skladu s članom 26. ZOO smatra zaključenim kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kupoprodaji su predmet i cijena. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je nakon održanog drugog ročišta za prodaju, 25. augusta 2006. godine, prvostepeni sud kupcu, kao najboljem ponuđaču, dosudio pokretne stvari izvršenika opisane u dva zaključka o prodaji. Shodno članu 26. ZOO proizlazi da su na taj način sud, kao prodavac, i kupac postigli saglasnost o predmetu ugovora (sve stvari pobrojane u dva zaključka o prodaji) i cijeni (najpovoljnija ponuda) za navedeni predmet ugovora, čime je ugovor o kupoprodaji zaključen. Stoga je neosnovana apelanticina tvrdnja da je ugovor o kupoprodaji zaključen za stvari koje su kupcu zapisnički predate, kao i navodi na kojima ovaj stav zasniva.
80. Nadalje, apelantica tvrdi da su redovni sudovi zbog činjenice da je kupac zatražio poništenje prodaje i čitavog postupka prodaje izveli pogrešan zaključak da je kupac raskinuo kupoprodajni ugovor. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na relevantne odredbe ZOO, na čiju shodnu primjenu upućuje član 21. ZIP-a, ne može smatrati da je ugovor izvršen, te zbog čega su se na strani kupca stekli razlozi za raskid ugovora. Naime, a kako je i ukazano u osporenim odlukama, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrđeno je da su stvari, koje su bile predmet prodaje (ugovora), jedinstvena tehničko-tehnološka cjelina, dati su detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega kupac ima interes da ih i primi kao cjelinu, da sud, kao prodavac, kupcu nije predao stvari koje su bile predmet prodaje (ugovora), odnosno da ovaj nedostatak nije u mogućnosti otkloniti, a zbog čega se ugovor ne može smatrati izvršenim, a na osnovu čega je i zaključeno da su se na strani kupca stekli uvjeti za raskid ugovora iz čl. 492. i 494. ZOO.
81. Nadalje, neosnovana je i apelanticina tvrdnja da sud u izvršnom postupku ne može odlučivati o poništenju i raskidu ugovora o kupoprodaji s obzirom da, u smislu člana 21. ZIP-a, ugovor o kupoprodaji koji nastaje između suda, kao prodavca, i najboljeg ponuđača, kao kupca, na javnoj prodaji u izvršnom postupku predstavlja posljedicu provođenja izvršnog postupka na koju sud u izvršnom postupku primjenjuje odredbe kojim su uređeni obligacioni odnosi, pa tako i, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, odredbe o postojanje uvjeta za raskid ugovora.
82. Najzad, imajući u vidu član 93. stav 1. ZIP-a na kojem su redovni sudovi i zasnovali svoju odluku, a kojim je određeno da se će nakon polaganja novca u iznosu cijene sud donijeti rješenje o dosudi, neosnovana je apelanticina tvrdnja da je „skandalozan“ zaključak prvostepenog suda da ne može donijeti rješenje o dosudi jer više nema novca položenog na ime kupoprodajne cijene. U vezi s tvrdnjom da je sud „protivzakonito“ vratio kupcu novac u iznosu cijene, Ustavni sud primjećuje da je vraćanje novca u iznosu cijene izvršeno po Rješenju Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine koje je u trenutku vraćanja predstavljalo res judicata. Činjenica da je nakon toga, po apelantovoj apelaciji, ovo rješenje Ustavni sud ukinuo (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2913/07 od 10. juna 2009. godine) i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje ne može biti osnov za tvrdnju da je vraćanje novca u iznosu cijene u okolnostima konkretnog slučaja bilo „protivzakonito“, kako tvrdi apelantica.
83. Najzad, apelantica tvrdi i da iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja nije moguće zaključiti zbog čega je ovaj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je Kantonalni sud naveo sve njezine žalbene navode, ali nije i odgovorio na njih.
84. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
85. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Nadalje, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud, u obrazloženje svoje odluke, inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).
86. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz osporenog prvostepenog rješenja u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na relevantne dijelove. Shodno navedenom, proizlazi da je Kantonalni sud razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja inkorporirao u svoju odluku. Nadalje, u osporenom drugostepenom rješenju ukazano je da je apelantica osporavala prvostepeno rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka, da u žalbi nije konkretizirala u čemu se one sastoje, pa je shodno članu 221. ZPP-a ovaj prigovor ocijenjen neosnovanim. Nadalje, u vezi s apelanticinim pozivanjem na nove dokaze koje je predočila uz žalbu, ukazano je da se apelantica na njih pozvala tek u postupku po žalbi, da nije predočila niti jedan razlog ili obrazloženje da ih bez svoje krivice nije mogla predočiti u prvostepenom postupku ili kad je za njih saznala, a zbog čega, kako je Kantonalni sud zaključio, shodno članu 207. ZPP-a, isti nisu mogli biti uzeti u razmatranje u postupku po žalbi. Najzad, Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe ZOO i ZIP-a, prihvaćajući s tim u vezi razloge prvostepenog suda. S obzirom da apelantica i sama navodi da je drugostepeni sud u osporenom rješenju pobrojao sve njezine prigovore, iz naprijed navedenog proizlazi da je neosnovana tvrdnja da na njih nije i odgovoreno na način koji zadovoljava standard obrazložene presude u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa su apelanticini navodi i u ovom dijelu ocijenjeni neosnovanim.
87. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenim odlukama činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, te najzad da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali razlozi i obrazloženja na način da su dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje.
88. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
89. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o povredi ovog prava zasnivaju se na istim navodima koji su već detaljno razmotreni i da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
90. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, a s čim u vezi nisu izostali ni detaljni razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama.
91. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava vezuju za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava te s tim u vezi nedostatak obrazloženja u osporenim odlukama, dok je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
92. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
93. Aneks ove odluke u smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske u skladu s odlukom. Sutkinja Seada Palavrić je u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda dala izjavu o neslaganju s odlukom većine u ovom predmetu.
94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske u skladu s odlukom Kao prvo želim da razjasnim da sam podržala odluku, ali iz drugih razloga, što i navodim u daljnjem tekstu, a u saglasnosti s Pravilima Ustavnog suda.
Moje izdvojeno mišljenje se odnosi na apelanticinu žalbu u odnosu na pravo na imovinu. Dispozitiv odluke Ustavnog suda je općenit, apelacija se odbija kao neosnovana, ne navodeći na šta se apelacija odnosi. S obzirom da se to može utvrditi samo iz obrazloženja odluke (pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na vlasništvo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju) glasala sam za usvajanje odluke.
Prihvaćam razloge za odbijanje apelacije zbog nepostojanja povrede prava na pravično suđenje, ali ne prihvaćam navedene razloge u vezi s pravom na imovinu.
Smatram da ako se apelanticine tvrdnje u odnosu na ovo pravo zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni s aspekta prava na pravično suđenje onda bi, u najboljem slučaju, odluka bila s obrazloženjem da nema potrebe da se taj navod ispituje još jednom ne ulazeći u meritum ili bi zahtjev trebao biti odbačen zbog neprihvatljivosti.
Postupanje s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije je ispitivanje proceduralnih propusta i, po mom mišljenju, ne može se izjednačiti s postupanjem za ispitivanje eventualne povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ustavni sud je donio odluku o neosnovanosti ne primjenjujući standarde, principe i norme koji proizlaze iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud nije utvrdio da li postoji „posjed” koji se može okvalificirati kao imovina u kojoj je mirno uživala apelantica, nije se upustio u ispitivanje koje je miješanje izvršeno u pravo na imovinu, te ko je to miješanje izvršio te, ako je tako, postoji li legitiman cilj za takvo miješanje. Ovo su osnovni elementi koji trebaju biti razrađeni ako se odlučuje u meritumu i u odluci da li je zahtjev osnovan ili neosnovan vis-á-vis eventualne povrede prava na imovinu.
Ako se prihvati apelanticin navod o eventualnoj povredi prava na imovinu zasnovan na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je po mom mišljenju diskutabilno, je li to u nadležnosti Ustavnog suda (zavisi od sadržaja apelacije), onda se i ta proizvoljnost ne može ocjenjivati bez primjene gore navedenih elemenata za utvrđivanje eventualne povrede prava na imovinu.