Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1886/15 (Željeznice Republike Srpske A.D. Doboj)

Odluka donesena 21. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1886/15

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1886/15, rješavajući apelaciju Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine, te presuda Okružnog suda u Doboju br. 85 0 Rs 040166 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040163 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040161 15 Rsž od 15. jula 2015.

godine i 85 0 Rs 040167 15 Rsž od 17. avgusta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelantkinja) podnijele su 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine. Apelantkinja je 4. maja 2015. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se obustavi izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine dok Ustavni sud ne donese odluku o podnesenoj apelaciji. Navedena apelacija evidentirana je pod poslovnim brojem AP 1886/15.

2. Apelantkinja je u periodu od 17. do 30. septembra 2015. godine podnijela još četiri apelacije protiv presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 85 0 Rs 040166 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040163 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040161 15 Rsž od 15. jula 2015. godine i 85 0 Rs 040167 15 Rsž od 17. avgusta 2015. godine. Navedene apelacije evidentirane su pod poslovnim brojevima AP 4308/15, AP 4309/15, AP 4310/15 i 4487/15, u kojima su, takođe, podneseni zahtjevi za donošenje privremenih mjera kojima bi se naložilo obustavljanje izvršenja navedenih presuda Okružnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku o izuzeću iz rada i odlučivanja u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

4. Budući da apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 1886/15, AP 4308/15, AP 4309/15, AP 4310/15 i 4487/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1886/15.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u predmetu AP 1886/15 18. septembra 2015. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Danice Cvijanović i Branislava Cvijanovića, advokata iz Banjaluke, pravnih zastupnika tužilaca Ž. M., D. S., M. G., Č. T., D. S., M. S. i D. S. (u daljnjem tekstu: tužioci) u postupku pred redovnim sudovima, da dostave odgovore na apelaciju. U predmetu AP 4487/15 od Okružnog suda i Osnovnog suda 9. oktobra 2015. godine zatražen je odgovor na apelaciju. U preostalim predmetima, imajući u vidu da se radi o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, odgovori nisu traženi.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2015. godine, Okružni sud 30. septembra i 22. oktobra 2015. godine, Osnovni sud 1. i 22. oktobra 2015. godine i tužioci posredstvom punomoćnika 30. septembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

AP 1886/15

8. Odlučujući o tužbi tužilaca (ukupno osam) protiv apelantkinje radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 Rs 034496 13 Rs od 31. januara 2014. godine, potvrđenu Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rsž od 1. aprila 2014. godine, kojom je utvrđeno da je tužiteljka S. N. povukla tužbu protiv apelantkinje, a tužba ostalih tužilaca u dijelu kojim su tražili da se apelantkinja obaveže da im na ime naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu (uz kamatu od januara 2012. godine) i 2012. godinu (uz kamatu od januara 2013. godine) isplati određene novčane iznose odbačena je kao neblagovremena. Kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da se apelantkinja obaveže da im na ime neisplaćenog dijela naknade troškova toplog obroka u periodu od 1. januara 2012. do 31. maja 2013. godine i na ime naknade troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak s posla (za pet poimenično navedenih tužilaca) isplati novčane iznose.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su tužioci u tužbi podnesenoj radi zaštite prava iz radnog odnosa naveli da su bili u radnom odnosu kod apelantkinje u periodu za koji potražuju naknade, da je apelantkinja svim radnicima, pa i njima, do 1. januara 2012. godine isplaćivala mjesečne naknade za topli obrok u iznosu od 185,00 KM od kada im je to pravo uskraćeno. U odgovoru na tužbu apelantkinja je istakla da je 6. septembra 2011. godine donijela Odluku o otkazu Kolektivnog ugovora za Željeznice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poseban KU) i da novi kolektivni ugovor još uvijek nije potpisala. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja 28. juna 2012. godine donijela Odluku o načinu isplate toplog obroka na teret materijalnih troškova poslovanja. Navedeno je da je tom odlukom regulisano da će se zbog teške ekonomske situacije, gubitaka iz ranijeg perioda, neisplaćenih plata i poslovanja s gubitkom zaposlenim radnicima topli obrok na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćivati na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu počevši od 1. januara 2012. godine do organizovanja keteringa, da je od 1. januara 2012. godine tužiocima na ime naknade toplog obroka isplaćivan mjesečni iznos od 112,00 KM ili oko 5,00 KM dnevno, što u bruto iznosu za cijeli mjesec iznosi 185,00 KM, da apelantkinja ni jednom radniku, pa ni tužiocima, nije isplatila regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012. godinu, kao ni troškove prevoza za period od 1. marta do 31. maja 2013. godine.

10. Osnovni sud je pri donošenju odluke o potraživanju regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu, primjenom člana 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbu odbacio kao neblagovremenu uz pozivanje na odredbe člana 118 st. 1 i 2 Zakona o radu – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR). U pogledu zahtjeva za naknadu razlike toplog obroka za traženi period (od 1. januara 2012. do 31. maja 2013. godine), regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu i naknadu troškova prevoza za period od 1. marta do 31. maja 2013. godine, Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve izvedene dokaze, a posebno iskaz jednog od tužilaca (D. S.) i apelantkinjinog generalnog direktora D. S., te iskaze saslušanih svjedoka M. M. i B. Đ. Na osnovu tih dokaza utvrđeno je da je tužiocima, kao i ostalim apelantkinjinim radnicima, isplaćivan topli obrok za cijeli mjesec u neto iznosu od 112,00 KM, na koji su plaćeni pripadajući doprinosi, što bruto iznosi 185,00 KM. Takođe je utvrđeno da regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012. godinu nije isplaćen ni jednom radniku, kao ni troškovi prevoza za mart, april i maj 2013. godine, te da se troškovi prevoza isplaćuju prema prilivu novčanih sredstava. Osnovni sud je napomenuo da potraživanja tužilaca obuhvaćena tužbenim zahtjevom ne predstavljaju zaradu već naknade koje se isplaćuju na teret materijalnih troškova poslovanja koje poslodavac može da isplati radniku ako ima sredstava, a to znači da budu predviđena i obezbijeđena sredstva za njihovu isplatu. Imajući u vidu da iz sprovedenih dokaza nesporno proizlazi da apelantkinja nije bila u mogućnosti da izdvoji novčana sredstva za isplatu tih naknada, da takva vrsta naknada nije isplaćena niti jednom radniku, to bi tužioci, prema ocjeni suda, ukoliko bi samo njima bila isplaćena ta naknada, bili dovedeni u povoljniji položaj u odnosu na ostale radnike. U pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva za traženi period, Osnovni sud je naveo da, iako apelantkinjina obaveza proističe iz odredaba člana 33 stav 1 tačka g) Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) i člana 56 stav 1 tačke 4, 6 i 7 Posebnog KU-a, apelantkinja nije u obavezi da isplati tužiocima tražene naknade, jer je donijela odluku od 28. juna 2012. godine (kojom je odredila visinu toplog obroka), kao i zbog toga što, kako to proizlazi iz materijalnih dokaza – bilansa stanja i bilansa uspjeha za 2011. godinu i 2012. godinu, te izvještaja nezavisnog revizora za 2011. godinu i 2012. godinu, apelantkinja posluje s gubitkom iz operativnih aktivnosti i susreće se s problemom likvidnosti, što može da uzrokuje neizvjesnost nastavka poslovanja.

11. Okružni sud je Presudom broj 85 0 Rs 034496 14 Rsž od 1. aprila 2014. godine odbio žalbu tužilaca i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je Osnovni sud sproveo sve dokaze koje su parnične stranke predložile i da su na osnovu izvedenih dokaza raspravljene sve odlučne činjenice koje su mogle uticati na ishod spora u konkretnoj parnici. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena na osnovu ukupnih rezultata dokaznog postupka i nespornih navoda parničnih stranaka, te da je tužbeni zahtjev tužilaca odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine revizija tužilaca djelimično je usvojena i presuda Okružnog suda od 1. aprila 2014. godine preinačena u dijelu kojim je žalba tužilaca odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena, tako što je njihova žalba usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena u odbijajućem dijelu. Slijedom toga, Vrhovni sud je obavezao apelantkinju da tužiocima na ime regresa za 2012. godinu isplati iznos od po 360,00 KM, kao i topli obrok i troškove prevoza u visini bliže navedenoj u izreci presude za svakog od tužilaca pojedinačno, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je o predmetnoj pravnoj stvari odlučio uz primjenu odredaba člana 237 stav 3 ZPP kojom je dozvolio reviziju iako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi zahtijevani novčani iznos, jer je zaključio da su tužioci jasno naznačili pravno pitanje koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni. Vrhovni sud smatra da su nižestepene presude u odbijajućem dijelu donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, ukazao je na odredbu člana 65 stav 2 ZOR-a kojom je propisano da radnik ostvaruje regres za godišnji odmor u skladu s Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, pravo tužilaca na regres za 2012. godinu proizlazi iz člana 33 stav 1 tačka d) OKU-a, kao i člana 75 Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Granski KU). Ukazao je zatim na član 1 Odluke o najnižoj cijeni rada u grani saobraćaja i veza, kojom je propisana najniža cijena rada u iznosu od 120,00 KM tako da regres za 2012. godinu, u smislu navedenih odredbi, iznosi 360,00 KM čija visina među parničnim strankama tokom postupka i nije bila sporna. Dalje je istaknuto da je naknada troškova prevoza za dolazak na posao i povratak s posla predviđena odredbama člana 33 d) OKU-a i člana 75 tačka 3 Granskog KU-a u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, u kom iznosu apelantkinja isplaćuje tu naknadu radnicima koji koriste prevoz za dolazak na posao i odlazak s posla.

13. Prema odredbama člana 33 stav 1 tačka g) OKU-a i člana 75 tačka 5 Granskog KU-a, poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno u visini 50% osnove iz člana 29 OKU-a, to jest u visini 50% najniže plate srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika. Najniža plata u Republici Srpskoj za 2010. godine (shodno odluci o najnižoj plati) utvrđena je u iznosu od 370,00 KM, a naknada troškova toplog obroka u smislu navedenih odredaba kolektivnih ugovora iznosi 185,00 KM. Nasuprot tome, kako je istakao Vrhovni sud, apelantkinja je odlukom od 28. juna 2012. godine odredila da će se naknada troškova toplog obroka od 1. januara 2012. godine radnicima isplaćivati do organizovanja keteringa na teret materijalnih troškova na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu, što u neto iznosu iznosi 112,00 KM, tako da mjesečna razlika troškova toplog obroka propisanih Kolektivnim ugovorom (185,00 KM) i apelantkinjinom odlukom (112,00 KM) iznosi po 73,00 KM, što je predmet tužbenog zahtjeva po tom osnovu. S tim u vezi, Vrhovni sud je napomenuo da su odredbe OKU-a imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane i da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radniku od onog koji je određen OKU-om, niti se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala odlukom od 6. septembra 2011. godine) i Pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom (član 160 st. 2 i 3 ZOR-a). Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da se odluke poslodavca i drugih organa koje su u suprotnosti s odredbama OKU-a ne mogu primjenjivati.

14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinjina odluka od 28. juna 2012. godine kojom je odlučila da se troškovi toplog obroka smanjuju na neto iznos od 112,00 KM, a na osnovu koje je, između ostalog, osporavala tužbeni zahtjev tužilaca, bez pravnog značaja je za odluku o sporu. Stoga se u reviziji s pravom ukazuje na to da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2012. godinu, traženu razliku (do punog iznosa propisanog Kolektivnim ugovorom) troškova toplog obroka i naknadu troškova prevoza. Za takav zaključak, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije od uticaja ni okolnost što se nižestepeni sudovi u svojim odlukama u vezi s tim pravnim pitanjem pozivaju na odluke Ustavnog suda br. AP 2200/07 od 14. aprila 2006. godine i AP 664/10 od 13. marta 2013. godine, jer su te odluke donesene u vrijeme za koje je bio relevantan ranije važeći OKU. Vrhovni sud je, imajući u vidu da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pravilnom primjenom materijalnog prava, na osnovu odredbe 250 stav 1 ZPP, u pogledu naknada regresa za 2012. godinu, troškova toplog obroka i naknade troškova prevoza za sporni period preinačio presudu Okružnog suda i djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužilaca.

AP 4308/15, AP 4309/15, AP 4310/15 i 4487/15

15. Odlučujući o tužbi tužilaca (ukupno 77 u četiri odvojena postupka) protiv apelantkinje radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, Okružni sud je donio presude br. 85 0 Rs 040166 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040163 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040161 15 Rsž od 15. jula 2015. godine i 85 0 Rs 040167 15 Rsž od 17. avgusta 2015. godine, kojima su žalbe tužilaca uvažene i osporene prvostepene presude preinačene na način da je apelantkinja obavezana da tužiocima na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu isplati iznose od po 360,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Apelantkinjine žalbe izjavljene protiv usvajajućeg dijela prvostepenih presuda kojima je udovoljeno zahtjevu tužilaca za isplatu regresa, toplog obroka i prevoza za 2012. i 2013. godinu odbijene su kao neosnovane i prvostepene presude potvrđene. Prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljivo je stanovište prvostepenog suda da je neblagovremena tužba tužilaca za isplatu regresa iz 2011. godine, jer se blagovremenost i dozvoljenost tužbe u radnom sporu ocjenjuju u odnosu na vrijeme kada je povreda učinjena, odnosno kada je radnik saznao za povredu. Okružni sud je naglasio da su rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa prekluzivnog karaktera, a da iz spisa proizlazi da su tužioci zaštitu prava za isplatu regresa iz 2011. godine zatražili podnošenjem tužbe sudu 31. decembra 2012. godine, što ukazuje na to da nisu propustili rok iz odredbe člana 118 ZOR-a. Stoga su prvostepene presude u dijelu kojim je tužba zbog neblagovremenosti bila odbačena preinačene na osnovu odredbe člana 229 stav 4 ZPP, te su tužiocima dosuđeni novčani iznosi na ime regresa za 2011. godinu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su Vrhovni sud (u predmetu AP 1886/15) i Okružni sud (u preostalim predmetima) pogrešno primijenili materijalno pravo na njenu štetu. Smatra pogrešnim tumačenja Vrhovnog i Okružnog suda, prema kojima su odredbe člana 33 OKU-a imperativnog karaktera, da apelantkinjina obaveza mora biti poštovana nezavisno od njene materijalne situacije i da se apelantkinja ne može osloboditi te obaveze zbog lošeg poslovanja. Napomenula je da su odredbama OKU-a određene obligatorne i imperativne obaveze poslodavca, a tiču se isplata plata, što se vidi iz člana 31 stav 1. OKU-a, kojim je propisano da je poslodavac dužan radniku da isplati naknadu neto plate u visini 100%, a da je članom 33 OKU-a propisano da „poslodavac radniku isplaćuje“, te članom 35 kojim je propisano da „radniku pripada pomoć“. Apelantkinja tvrdi da je isplata naknada na ime regresa, toplog obroka i troškova prevoza uslovljena njenim poslovanjem, a da bi održavanjem na snazi osporene presude Vrhovnog suda odnosno presuda Okružnog suda isplata traženih naknada tužiocima dovela do prestanka rada apelantkinje kao društva, odnosno do stečaja, ugrožavanja bezbjednosti željezničkog saobraćaja i onemogućavanja izvršenja funkcije od opšteg interesa. Smatra da se potraživanja naknada za topli obrok, regres i putne troškove isplaćuju na teret materijalnih troškova, te da nužno proizlazi da su one akcesorne prirode. Takođe, ističe da, u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima, nije dužna da ispati dug tužiocima jer prema odredbama tog zakona obaveza prestaje ako njeno ispunjenje postane nemoguće, a za apelantkinju je nemoguće da isplati 70 miliona KM, koliko iznose godišnje obaveze prema zaposlenim, ako ostvaruje ukupan prihod od 65 miliona KM. Istakla je da bi ostavljanje na snazi osporenih presuda rezultiralo negativnim posljedicama ne samo za nju nego i za cjelokupnu privredu Bosne i Hercegovine. Apelantkinja je 4. maja 2015. godine obavijestila Ustavni sud da je od tužilaca dobila „opomenu pred izvršenje“ u kojoj od nje traže da im isplati potraživanja koja su im dosuđena osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosno presudama Okružnog suda. Navela je da bi te isplate dovele do prestanka rada društva, te stoga traži da Ustavni sud donesene privremenu mjeru kojom bi naložio da se obustavi izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine, odnosno presuda Okružnog suda br. 85 0 Rs 040166 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040163 15 Rsž od 15. jula 2015. godine, 85 0 Rs 040161 15 Rsž od 15. jula 2015. godine i 85 0 Rs 040167 15 Rsž od 17. avgusta 2015. godine dok Ustavni sud ne donese odluke o podnesenim apelacijama.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na koje je apelacijom ukazano, da apelantkinja u navodima apelacije hronološki obrazlaže postupak pred nižestepenim sudovima dajući sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza. O pravnim pitanjima koja su se pojavila kao sporna u pogledu primjene relevantnih propisa raspravljeno je na sjednici Građanskog odjeljenja i donesena odluka koja je podudarna sa stavovima izloženim na toj sjednici, pri kojoj Vrhovni sud ostaje u cijelosti.

18. Tužioci su predložili da se apelacija odbaci kao nedozvoljena.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju datom u predmetu AP 4487/15 istakao da je apelacija neosnovana, te da su razlozi navedeni u osporenoj presudi tog suda. V.Relevantni propisi

20. Zakon o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158.

Kolektivnim ugovorima bliže se uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima, postupak kolektivnog ugovaranja, […], međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca.

Član 160. st. 2. i 3.

Kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom.

Granskim kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom.

21. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10 od 11. maja 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

8. Ostala primanja radnika Član 33.

Poslodavac radniku isplaćuje:

[...]

b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju;

g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno - u visini 50% osnova iz člana 29. ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika;

d) regres za korišćenje godišnjeg odmora - najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora;

[...] Član 61.

(1) Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se na vrijeme do stupanja na snagu novog zakona o radu, a smatra se zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu potpišu njegovi učesnici.

(2) Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

22. Posebni kolektivni ugovor saobraćaja i veza Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih (u daljem tekstu: radnika) po osnovu rada, kao i međusobni odnosi između radnika i poslodavca, i druga pitanja iz oblasti radnih odnosa koja nisu na potpun i cjelovit način uređena zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom. (2) Pod poslodavcem u smislu ovog kolektivnog ugovora podrazumijevaju se sva preduzeća koja se nalaze u sastavu grupacije saobraćaja i veza Republike Srpske: željeznički, drumski i poštanski saobraćaj, [...] (u daljem tekstu: preduzeća). Član 4.

Pojedinačnim kolektivnim ugovorom ne može se utvrditi manji obim prava radnika koja su određena Opštim kolektivnim ugovorom i ovim kolektivnim ugovorom.

Član 75.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja: [...] 3. naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla - u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, 5. troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno - u visini 50% osnove iz člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, 6. regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), [...]

23. Kolektivni ugovor za Željeznice Republike Srpske (koji je Ustavnom sudu dostavila apelantkinja) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja: 4. naknadu troškova prevoza na službenom putovanju i kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, 6. za troškove jednog toplog obroka za vrijeme radnog dana, u visini 50% najniže plate mjesečno i za slučaj obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa, 7. regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate Preduzeća.

24. Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora – „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10 („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 2/14) u relevantnom dijelu glasi:

I.

Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske otkazuje primjenu Opšteg kolektivnog ugovora, zaključenog 05.05.2010. godine između Vlade Republike Srpske, Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske i Saveza sindikata Republike Srpske, objavljenog u “Službenom glasniku Republike Srpske”, broj 40/10.

II.

Ova odluka stupa na snagu 31. decembra 2013. godine.

Ukoliko u periodu između donošenja i stupanja na snagu ove odluke Narodna skupština Republike Srpske usvoji novi Zakon o radu, Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora biće stavljena van snage.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u predmetu AP 1886/15 je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U preostalim apelacijama tri osporene presude Okružnog suda navedene u tački 2 Uvoda donesene su 15. jula 2015. godine, odnosno 17. avgusta 2015. godine, koje je apelantkinja primila 20. jula i 7. septembra 2015. godine, a apelacije podnijela 17. i 30. septembra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

28. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelantkinja ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća na to da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud primjećuje da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, na koje se pozvala u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud primijenili materijalno pravo pri donošenju odluka koje se tiču isplate potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud, rješavajući brojne slične apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojima zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ustavna prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

33. U konkretnom slučaju, apelantkinja je problematizovala primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava smatrajući da su te odredbe proizvoljno primijenjene i da tužiocima stoga ne pripadaju dosuđene naknade iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud zaključili da pravo tužilaca na tražene naknade proizlazi iz odredaba člana 33 stav 1 OKU-a, kao i člana 75 Granskog KU-a, koje su imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane, te da se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala 2011. godine), Pravilnikom o radu i drugim odlukama poslodavca, a koje je apelantkinja primjenjivala u konkretnom slučaju pri određivanju iznosa traženih naknada, ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen odredbama OKU-a.

34. Dovodeći u vezu osporene odluke s navodima apelacije i odredbama člana 158 ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima bliže uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima i člana 160 stav

2. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, a stavom 3 istog člana da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom, proizlazi da se kolektivnim ugovorom bliže određuju prava i obaveze iz radnog odnosa. Osim toga, kolektivni ugovori regulisani su tako da je odredbama OKU-a postavljen „okvir“ prava koja odredbama Granskog KU-a i Posebnog KU-a ne mogu biti umanjena. Dalje, odredbom člana 3 OKU-a propisano je da svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 33 OKU-a „Ostala primanja radnika“, prema kojoj poslodavac radniku isplaćuje, između ostalog i b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla i g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnova iz člana 29 ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, d) regres za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora. U tom kontekstu Granskim KU-om, odredbama člana 75 stav 1 tačke 3, 5 i 6, takođe je propisano da preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnove iz člana 28 Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), kao i odredbama člana 56 stav 1 tačke 4, 6 i 7 Posebnog KU-a.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da odredbe koje regulišu isplatu potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok, regres i troškovi dolaska na posao i odlaska s posla) koje su bile predmet postupaka nisu nejasne i dvosmislene, već upravo suprotno, jasno propisuju da zaposlenici imaju pravo na te naknade, kako su u osporenim presudama zaključili Vrhovni i Okružni sud. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Okružnog suda da apelantkinju kao poslodavca, dakle pripadnika određene djelatnosti obavezuje OKU i Granski KU na način kako je to i obrazloženo u svim osporenim presudama u pojedinačnim apelacijama. Osim toga, u osporenim presudama detaljno su ispitani apelantkinjini navodi o njenoj finansijskoj situaciji, koje ponavlja i u apelaciji, i data jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.

36. Dovodeći u vezu primijenjene odredbe ZOR-a, OKU-a i Granskog KU-a sa odlučenjem svih osporenih presuda i obrazloženjima koja su data u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su Vrhovni sud i Okružni sud primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora, koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, obavezali apelantkinju da tužiocima isplati naknade za regres, topli obrok i troškove dolaska na posao i odlaska s posla, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena materijalnog prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin prijedlog za donošenje privremene mjere u svim pojedinačnim apelacijama.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1886/15 (Željeznice Republike Srpske A.D. Doboj) | Sudska praksa | Aktio