Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/14 (Ministarstvo Finansija Republike Srpske i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-567/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-567/14, rješavajući apelacije Ministarstva Finansija Republike Srpske i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ministarstvo Finansija Republike Srpske protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004437 12 Rev od 3. decembra 2013. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Mal 016666 13 Gž od 14. marta 2014. godine;

JP "Vodovod i Kanalizacija" d.o.o. Zenica protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 071697 14 Gž od 18. aprila 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-567/14 Ministarstvo Finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004437 12 Rev od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da zajedno sa prvotuženim (JP „Šume Republike Srpske“a.d. Sokolac-Šumsko gazdinstvo „Vrbanja“ Kotor Varoš) solidarno isplati tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete i na ime izdržavanja-rente iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, kao i da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da su prednici tužitelja smrtno stradali prilikom obavljanja poslova kod njihovog poslodavca-prvotuženog, koji je gazdovao šumama i prostorom na kojem se desila nesreća, te su redovni sudovi primjenom odredbi članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da je isti odgovoran za nastalu štetu tužitelja po osnovu objektivne odgovornosti. Dalje je utvrđeno da na strani apelanta u konkretnoj pravnoj stvari postoji pasivna legitimacija u skladu sa odredbama članova 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, jer je propustio da provjeri područje na kojem su stradali prednici tužitelja i da ga označi kao minski sumnjivo područje, te da dalje postupa u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o deminiranju. Vrhovni sud je naveo da su navedena činjenična utvrđenja nižestepenih sudova odlučna za donošenje odluke o visini pravične novčane naknade nematerijalne štete i materijalne štete u vidu rente. Naime, prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete drugostepeni sud je pravilno primijenio pravila materijalnog prava sadržana u odredbi člana

200. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno člana 194. Zakona o obligacionim odnosima na koja se pravilno pozvao prilikom izvođenja zaključka da prema ovim kriterijima tužiteljima pripada pravična novčana naknada materijalne štete zbog smrti bliskog srodnika.

2. AP-2494/14 Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Mal 016666 13 Gž od 14. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos i troškove parničnog postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da predmetnu saobraćajnu nezgodu nije prouzrokovao tuženi (vozač traktora) već vozač vozila „Alfa Romeo“ kao oštećeni, tako da apelantu ne pripadaju nikakva prava u pogledu naknade štete od tuženog, jer on nije odgovoran za nezgodu a time ni za štetu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-2512/14 JP "Vodovod i Kanalizacija" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 071697 14 Gž od 18. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta u predmetu naknade štete (isporuka vode i kanalizacija). Kantonalni sud je u osporenoj odluci, u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je djelimično uvažio prigovor zastarjelosti potraživanja kojeg je istakao tuženi za period do 1. maja 2011. godine. S tim u vezi je dalje navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi, kao korisnik usluga apelanta, bio u obavezi da mu prijavi svaku promjenu adrese u roku od osam dana u pismenoj formi, te da se u konkretnom slučaju radilo o neispunjenju ugovorne obaveze tuženog a ne o tome da je on neprijavljivanjem nastale promjene u imenu korisnika usluge apelantu prouzrokovao štetu. Imajući u vidu navedeno, u osporenoj odluci je navedeno da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao jasne i dovoljne razloge koje, kao pravilne, prihvata i Kantonalni sud, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-567/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/14 (Ministarstvo Finansija Republike… | Sudska praksa | Aktio