Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/14 (H. M. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-440/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-440/14, rješavajući apelacije Husnije Malkoča i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Husnija Malkoč, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 004291 13 GŽ od 20. novembra 2013. godine;
Mile Nenadić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044942 13 Rev od 26. maja 2015. godine;
„Dinaroza“ d.o.o. Bihać, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 065643 15 Pž od 27. aprila 2015. godine;
Milutin Mihajlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036561 13 Rev od 27. marta 2015. godine;
Čedo Žarić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Mals 020338 15 Pž od 27. jula 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-440/14 Husnija Malkoč (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 28. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 004291 13 GŽ od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je da se apelantova tužba, koju je podnio protiv tužene A.V. radi isplate duga, smatra povučenom. U postupku je utvrđeno da apelant od podnošenja tužbe do donošenja pobijanog rješenja nije sudu dostavio adresu tužene na koju bi joj se mogla dostaviti tužba i ostala pismena, iako je sud vraćao apelantu tužbu na ispravku i zatražio da se tužba uredi na način da će se u njoj naznačiti tačna adresa prebivališta odnosno boravišta tužene. Zbog navedenog, sud je donio odluku pozivajući se na odredbe člana 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.
2. AP-3268/15 Mile Nenadić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Hadžić advokatica iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044942 13 Rev od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Unioninvest“ d.d. Sarajevo, isplati dug na ime namirenja sredstava, odnosno neophodnih troškova stana koja je apelant, kao nosilac stanarskog prava, isplatio privremenom korisniku njegovog stana, a koje pravo apelant ima u sladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Sud je zaključio da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran, budući da je ugovor o korištenju stana, a kasnije i o otkupu stana, privremeni korisnik zaključio sa Općinom Novo Sarajevo, kao prodavcem stana, dok tuženi nije bio ni u kakvom materijalno pravnom odnosu sa tužiteljem ili ranijim privremenim korisnikom stana, jer nije bio niti nadležni organ niti davalac stana na korištenje.
3. AP-3278/15 „Dinaroza“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Bogdanović advokatica iz Banja Luke, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 065643 15 Pž od 27. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka isplati dug na ime isporučene robe. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu, te da je tužitelj apelantu isporučivao robu iz svog asortimana uz priložene fakture sa narudžbenicama. Također je utvrđeno da je u knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja za period od 1. januara do 28. februara 2008. godine iskazan saldo duga apelanta prema tužitelju u iznosu od 24.512,89 KM, zbog čega je sud zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Pored toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je izvršio povrat robe koju mu je tužitelj isporučio, te da zbog toga nije obavezan isplatiti sporni dug, jer zapisnici i otpremnica o povratu robe, na koje se apelant poziva, nisu evidentirani u knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja, odnosno nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom, niti je navodno vraćena roba prošla potrebnu proceduru povratka akcizne robe.
4. AP-3290/15 Milutin Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banja Luke, podnio je 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036561 13 Rev od 27. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi V.Ć. isplati dug u iznosu od 150.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, tj. nije dokazao da je tuženom u period od marta 2000. do oktobra 2001. godine pozajmio sporni novčani iznos, da je između njega i tuženog zaključen ugovor o zajmu, da je postignuta suglasnost o bitnim sastojcima ugovora, da je apelant izvršio svoju obavezu iz tog eventualnog ugovora i predao tuženom sporni novčani iznos, niti da mu tuženi nije vratio taj novčani iznos u ugovorenom roku. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.
5. AP-4619/15 Čedo Žarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, podnio je 15. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Mals 020338 15 Pž od 27. jula 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao vlasnik trgovinske radnje „Dragstor“ iz Broda, obavezan je da tužitelju „Pekari Ilić“ d.o.o. Derventa isplati dug za isporučenu robu-pekarske proizvode. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, odnosno da je apelantu isporučio navedenu robu prema fakturama u iznosu od 1.158,25 KM, koje apelant nije platio. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao svoje navode da spornu robu nije primio od tužitelja, niti da je dug prema tužitelju platio, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 440/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman