Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/14 (JU „Univerzitet u Zenici“ i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2283/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2283/14, rješavajući apelacije JU „Univerzitet u Zenici“ i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JU „Univerzitet u Zenici“ protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 019633 13 REV od 25.

februara 2014. godine;

RMU „Banovići“ d.d. Banovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004810 13 REV od 24.

jula 2014. godine;

Kantonalna bolnica Orašje protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 037190 15 Rsž od 23. septembra 2015. godine;

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 179755 12 Rsž od 11.

novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2283/14 JU „Univerzitet u Zenici“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, advokati iz Zenice, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 019633 13 REV od 25. februara 2014. godine. U predmetnom parničnom postupku, radi zaštite prava iz radnog odnosa (regulisanja radno-pravnog statusa kroz apelantovu obavezu zaključenja ugovora o radu sa tužiteljem) i naknade štete, apelant kao tuženi je obavezan da tužitelju naknadi štetu u vidu izgubljene zarade u visini očekivane plaće za period od 1. maja 2008. godine do 30. septembra 2009. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu izvrši uplatu pripadajućih doprinosa Fondu PIO/MIO za sporni period, te naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene revizione odluke, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijenio sve apelantove žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora i odgovorio na sve žalbene navode, slijedom čega po ocjeni revizionog suda ne stoji apelantov prigovor da je drugostepeni sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. navedenog Zakona. Isto tako je Vrhovni sud istakao da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da njegova obaveza prijema tužitelja u radni odnos nije postojala do potvrđivanja prvostepene presude prvobitnog postupka odlukom Vrhovnog suda broj 43 0 P 019633 11 Rev od 12. jula 2011. godine, jer je apelant bio u obavezi da sa tužiteljem zaključi ugovor o radu nakon donošenja odluke o njegovom izboru u zvanje višeg asistenta broj 01-108-304-04-26/08 od 30. aprila 2008. godine. Dakle, zaključeno je da nije ostvaren ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je neprihvatljiv prigovor apelanta da bi zaključenjem ugovora o radu između parničnih stranaka prestali razlozi postojanja štete na koji način bi se apelant oslobodio svoje obaveze naknade štete jer je tužitelj disponirao sa svojim tužbenim zahtjevom u smislu odredbe člana 3. stav 1. ZPP.

2. AP-4019/14 RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 004810 13 REV od 24. jula 2014. godine. U predmetnom parničnom postupku, radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant je obavezan na isplatu manje isplaćene plaće tužitelju, te uplatu pripadajućih doprinosa za tužitelja, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene revizione odluke, Vrhovni sud je istakao da je sporno u predmetnoj pravnoj stvari da li tužitelju pripada pravo na razliku plaće za period od 1. marta 2005. godine do 31. jula 2007. godine po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) iz 2000. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 69., 106. i 115. Zakona o radu FBiH, te odredbe čl. 24. (stav 3), 25., 26. i 28. GKU, kada su usvojili tužbeni zahtjev u odnosu na predmetna potraživanja za sporni period. U tom smislu, po ocjeni revizionog suda apelant neosnovano prigovora da tužitelj svoj zahtjev ne može zasnivati na navedenom GKU, budući da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava i u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao zakon. Također je konstatovano da je neosnovan apelantov prigovor da stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine nema mjesta primjeni relevantnih odredaba GKU iz 2000. godine, jer se isti imao primjenjivati sve do stupanja na snagu novog GKU (16. avgusta 2007. godine).

3. AP-5276/15 Kantonalna bolnica Orašje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnijela je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 037190 15 Rsž od 23. septembra 2015. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelantica je obavezana da tužiteljima, na ime razlike plaće, isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, te im izvrši uplatu pripadajućih doprinosa, kao i da im naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da se ne može prihvatiti žalbeni navod apelantice da je Pravilnik o radu tužene iz 2007. godine, na osnovu kojeg je apelantica obavezana na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa, neustavan i da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju uz argumentaciju da je Ustavni sud FBiH donio odluku broj U-34/12 od 22. januara 2012. godine kojom je proglasio neustavnim Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor- GKU) iz 2000. godine. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da citirani Pravilnik nije provedbeni akt navedenog GKU, već da pravilnik o radu predstavlja autonoman opći akt poslodavca.

4. AP-5493/15 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 11. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 179755 12 Rsž od 11. novembra 2015. godine. U predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da za tužitelja izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iz plaće i na plaću za staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da tužitelju ne pripada pravo na uplatu doprinosa za beneficirani radni staž, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se na okolnosti konkretnog predmeta, odnosno činjenično stanje, ima primijeniti odredba člana 92. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika kojom je predviđeno da se vojnim osiguranicima za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na dužnosti u struci računa kao 15 mjeseci staža osiguranja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2283/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/14 (JU „Univerzitet u Zenici“ i drugi) | Sudska praksa | Aktio