Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-142/13 (R. B. iz Ribnika)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-142/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 142/13, rješavajući apelaciju Rada Brkića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rada Brkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009182 12 Kž od 22. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 009182 11 K od 25. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rade Brkić iz Ribnika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009182 12 Kž od 22. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 009182 11 K od 25. juna 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštava Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. decembra 2015. godine, Okružni sud 16. decembra 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 15. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 009182 11 K od 25. juna 2012. godine apelanta i optuženog B. D. oglasio krivim da su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa im je izrekao kazne zatvora, i to apelantu u trajanju od dvije godine, a optuženom B. D. od tri godine.

6. Na osnovu provedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrđeno je da je apelant, zajedno s D. G., kritičnog dana u Odjeljenje stanice policije Gornji Ribnik priveo oštećenog A. L. kog su, nakon jednosatnog ispitivanja, zajedno s optuženim B. D. izveli iz stanice policije i smjestili u hladnjaču koja je, po naređenju D. G., prethodno bila dovezena pred stanicu i postavljena tako da se u nju moglo ući pravo iz stanice. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i optuženi B. D., zajedno s D. G., bili u pratnji hladnjače koja se odvezla u pravcu Srnetice. Na osnovu provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da u kritičnom periodu u Srnetici nije postojao i nije bio formiran zatvor, te da su lica s područja Ribnika odvođena u zatvor na Manjači, odnosno da nisu odvožena u zatvor u Kamenici. Nadalje, utvrđeno je da je hladnjača u kojoj se nalazio oštećeni A. L. zaustavljena u mjestu Vučja Poljana, gdje je oštećeni izveden iz hladnjače i lišen života, a nakon čega su ga apelant, D. G. i optuženi B. D. zakopali. Iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno utvrđeno da su apelant i optuženi B. D., zajedno s D. G., znali da se oštećeni A. L. ne vozi u zatvor jer se zatvor u Manjači, u koji su odvođeni zatvorenici iz Ribnika, nalazio na suprotnoj strani od pravca njihovog kretanja, te da u Srnetici nema zatvora. Na osnovu navedenog zaključeno je da su apelant, D. G. i optuženi B. D. znali da oštećenog A. L. vode na likvidaciju, pa iako nije tačno utvrđeno i ko je pucao i lišio života oštećenog, svi su saizvršioci u smislu člana 22 KZSFRJ.

7. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi i da je nesporno da su radnje koje su apelantu stavljene na teret počinjene u vrijeme oružanog sukoba u BiH, da je oštećeni A. L. bio civil, te da nije bio angažovan u vojsci i imao oružje, pa da je počinjeni zločin u uzročno-posljedičnoj vezi s oružanim sukobom, čime su preduzetim radnjama prekršena pravila međunarodnog prava prema civilu kao zaštićenom licu. Detaljnom analizom dokaza zaključeno je da su apelant, D. G. i optuženi B. D. lišili života jedno civilno lice zato što je pripadnik druge nacionalnosti koja je, u datim okolnostima, na označenom području manjinska. Na osnovu navedenog zaključeno je da su se stekla sva obilježja krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Najzad, ukazano je da je optuženi B. D. bio pripadnik redovnog sastava policije RS, a apelant pripadnik rezervnog sastava iste formacije, da je oružani sukob uticao da počine ovo krivično djelo jer su zahvaljujući istom nosili naoružanje, te skupa s D. G. iskoristili podređeni položaj muslimanskog stanovništva na navedenoj teritoriji i lišili života A. L. jer je bio pripadnik muslimanskog naroda.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 009182 12 Kž od 22. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda.

9. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da nije znao da se oštećeni A. L. odvodi na Vučju Poljanu da bi bio lišen života, da nije postupao kao saizvršilac jer je postupao po naređenju pretpostavljenog, sada pokojnog D. G., da nije znao za odluku D. G. da liši života oštećenog, pa da zbog toga nije postojao prethodni dogovor između njega i D. G. da oštećenog A. L. liše života. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da je zaključak o postojanju prethodnog dogovora apelanta, optuženog B. D. i D. G., te zaključak o saizvršilačkom djelovanju rezultat savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s drugim provedenim dokazima. U prvom redu ukazano je na iskaze svjedoka E. L. i D. J., iskaz optuženog B. D., dat u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu i svojstvu osumnjičenog u istrazi, te posebno iskaz svjedoka I. B. koji je potvrdio činjenicu da su kritičnog dana apelant, D. G. i optuženi B. D oštećenog A. L. zajedno uveli u policijsku stanicu, odveli u kancelariju D. G., te nakon otprilike jedan sat svi zajedno napustili zgradu policije ispred čijih vrata je bila parkirana hladnjača u kojoj je oštećeni A. L. odvezen do Vučje Poljane, gdje je i lišen života. Na osnovu navedenog zaključeno je da je u prvostepenoj presudi dato valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i ovaj sud.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je uz žalbu na prvostepenu presudu priložena kao dokaz i naredba Komande 2. krajiškog korpusa od 25. juna 1992. godine. S tim u vezi u obrazloženju je ukazano da ona nije prihvaćena kao dokaz s obzirom da se radi o neovjerenoj fotokopiji, odnosno da, kad bi i bila prihvaćena kao dokaz ne bi dovela u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelant tvrdi da je kritičnog dana kao pripadnik rezervnog sastava policije u koji je bio mobilisan tek 15 dana postupao po naređenju svog starješine D. G., po čijem pozivu je došao od kuće u policijsku stanicu gdje mu je saopšteno da će da bude u pratnji jednog lica koje treba da se preveze u zatvor u Srnetici. Dolaskom u mjesto Vučja Poljana, zaustavio se policijski auto u kom je bio D. G. i optuženi D. M. D. G. je saopštio da ne mogu proći dalje i iz hladnjače izveo njemu nepoznato lice u koje je ispalio kratak rafal, nakon čega su ga D. G. i optuženi D. M. prekrili granjem. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak da je znao ili mogao znati da se N. N. lice vodi da bi bilo lišeno života na Vučjoj Poljani, a iz razloga što je prvostepeni sud zauzeo stanovište da nije bilo zatvora u Srnetici. U vezi s tim apelant je ukazao da je iz predmeta Dronjak od Suda BiH pribavljena naredba o formiranju logora ratnih zarobljenika u naseljima Srnetici, Kozilima i Kamenici, ali da Vrhovni sud nije prihvatio ovaj dokaz jer nije original, pri tome ne navodeći niti jedan razlog i obrazloženje za ovakvo stanovište. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, za posljedicu ima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, a zbog čega smatra da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u krivičnom postupku poštovana sva apelantova prava garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom, odnosno da je neosnovana tvrdnja o povredi prava na koja se ukazuje u apelaciji.

15. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji ukazuje i da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavija („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Saizvršilaštvo Ako više lica, učestvovavanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 52/12) u relevantnom djelu glasi:

Član 289.

(Zapisnici o dokaznom materijalu) (...)

(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original.

(...)

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 009182 12 Kž od 22. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo iz razloga što nije prihvaćen dokaz koji je predočio, a za neprihvaćanje nisu dati bilo kakvi razlozi i obrazloženja.

26. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, da ispita da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza, a posebno iskaza pojedinačno saslušanih svjedoka, utvrđeno da je apelant kritične prilike učestvovao u radnjama koje su prethodile lišavanju života oštećenog A. L. Ni iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da je apelantu u postupku pred redovnim sudovima bila uskraćena mogućnost da osporava dokaze na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice, prije svega iskaze saslušanih svjedoka označene u osporenim odlukama, a na osnovu kojih je, u prvom redu, i zaključeno da su kritičnog dana apelant, D. G. i optuženi B. D zajedno oštećenog A. L. uveli u policijsku stanicu, odveli ga u kancelariju D. G., te nakon otprilike jedan sat svi zajedno napustili zgradu policije ispred čijih vrata je bila parkirana hladnjača u kojoj je oštećeni A. L. odvezen do Vučje Poljane, gdje je i lišen života. Nadalje, slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja koje nije dovedeno u pitanje apelantovim navodima, te imajući u vidu da su radnje preduzete za vrijeme trajanja oružanog sukoba, da je oštećeni A. L. bio civilno lice, te pripadnik manjinskog naroda na datom području, kao i da su apelant i ostali saučesnici bili pripadnici oružane formacije jedne od strana u oružanom sukobu, u obrazloženjima osporenih odluka je dato iscrpno obrazloženje na kojem je zasnovan zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, a koja, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju utisak proizvoljne primjene prava.

29. Najzad, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je Vrhovni sud bez obrazloženja odbio da prihvati kao dokaz naredbu 2. krajiškog korpusa od 26. juna 1992. godine jer se radilo o kopiji bez ovjere. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je članom 289 Zakona o krivičnom postupku RS određeno, pored ostalog, da je za provjeru vjerodostojnosti pismena potrebno originalno pismeno, a da se izuzetno kao dokaz može koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original pismena. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da i prihvaćanje navedenog pismena kao dokaza ne bi uticalo na drugačiji zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti s obzirom na pravilnost utvrđenih činjenica. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava već ocijenjeni neosnovanim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije propustio dati i obrazloženje zbog čega predloženi dokaz, pored postojanja zakonske prepreke, nije prihvatio.

30. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u prilog ovoj tvrdnji apelant nije ponudio niti jedan navod, a u čemu bi se ogledala povreda navedenog prava nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka i priloga uz apelaciju, te stoga Ustavni sud smatra da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza provedenih na glavnom pretresu u vezi s kojim apelantu nije bilo uskraćeno pravo da se izjašnjava i da ih osporava primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne primjene.

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da apelant tvrdnje o povredi ovog prava nije potkrijepio relevantnim navodima i dokazima.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-142/13 (R. B. iz Ribnika) | Sudska praksa | Aktio