Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-160/13 (N. L.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Naknada
  • Pasivna legitimacija
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-160/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 160/13, rješavajući apelaciju Novice Lučića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Novice Lučića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 007113 11 Gž od 13. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Novica Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 007113 11 Gž od 13. decembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. jula 2013. godine i 5. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 16. oktobra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 007113 10 P od 14. aprila 2011. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete za trajno zauzeto zemljišta isplati ukupan iznos od 6.986,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.329,45 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi izgradio javni put Foča-Miljeno-Ustiprača preko apelantovih parcela i da mu je tom prilikom zauzeo dio zemljišta na kojima su bili voćni zasadi i žičana ograda, da su voćni zasadi i žičana ograda uništeni, a dio parcela trajno zauzet izgradnjom puta, da nije sproveden postupak eksproprijacije, te da tuženi nije isplatio novčanu naknadu za zauzeto zemljište, uništeno voće, zasade kao i uništenu žičanu ogradu.

7. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari i da li je nastupila zastarjelost potraživanja. Takođe, sporna je i visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Po mišljenju Osnovnog suda, nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Istaknuto je da nije sporno da eksproprijacija nije sprovedena, a da je Republička direkcija za puteve čiji je pravni sljednik tuženi, i to odlukom Vlade RS od 22. januara 2004. godine, kao investitor i naručilac radova počeo radove na izgradnji puta Foča-Miljeno-Ustiprača preko nepokretnosti apelanta i time mu pričinio štetu za koju je tuženi nesporno odgovoran na osnovu odredbe člana 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je činjenica da su javni putevi u svojini Republike Srpske irelevantna za postojanje odgovornosti za štetu jer za štetu u smislu člana 154 stav 1 ZOO odgovara onaj ko štetu prouzrokuje.

9. Takođe, po mišljenju Osnovnog suda, nije osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 25 stav 4 Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Službeni glasnik SFRJ“ br. 36/90 i 60/90 i Službeni glasnik RS“ broj 38/03) propisano da u slučaju građenja na tuđem zemljištu vlasnik zemljišta može da traži uspostavljanje prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a da po isteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Ukazano je da je uviđajem na licu mjesta od 18. februara 2011. godine utvrđeno da put nije do kraja završen. Stoga je jasno da predmetni magistralni put nije završen, a odredba člana 6 stav 2 tada važećeg Zakona o putevima („Službeni glasnik RS“ broj 19/95) i odredbe člana 5 tačka 6 sada važećeg Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 3/04, 51/04 i 73/08) propisuje da je magistralni put javni put koji povezuje glavni grad Republike Srpske s glavnim gradovima susjednih država ili važnijih privrednih područja Republike, odnosno da je to javni put koji povezuje cijelu ili veći dio teritorije Republike Srpske i koji se uvezuje na mrežu evropskih puteva ili odgovarajućih puteva u Federaciji BiH i susjednim državama. Istaknuto je da je iz navedene definicije jasno da magistralni put mora da ima asfaltnu podlogu. Prema tome, kako je nesporno utvrđeno da predmetni put nije bio završen u vrijeme održavanja uviđaja na licu mjesta, to je neosnovan prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja.

10. Osnovni sud je naveo da je usvojio apelantov povećani tužbeni zahtjev čija je visina utvrđena na osnovu iskaza apelanta koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, na osnovu činjenica utvrđenih uviđajem na licu mjesta, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, vještaka građevinske i vještaka poljoprivredne struke, prema kojima je tuženi dužan apelantu nadoknaditi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 6.986,00 KM.

11. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 94 0 P 007113 11 Gž od 13. decembra 2012. godine uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete za trajno oduzeto zemljište u ukupnom iznosu od 6.986,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1996. godine do isplate.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je osnovan navod žalbe o tome da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja. Istaknuto je da je apelant u žalbi naveo da je trasa puta izgrađena 1994. godine. Dalje je navedeno da je sam apelant tokom postupka tvrdio da je trasa puta izgrađena 1994. godine, a kako je navedeno u zapisniku o uviđaju od 18. februara 2011. godine. Takođe, istaknuto je da nije sporno da je odlukom Republike Srpske od 15. avgusta 1997. godine utvrđen opšti interes za izgradnju puta Ustiprača-Foča.

13. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 376 ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1). U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2).

14. Navedeno je da je apelant podnio tužbu 19. decembra 2010. godine. Stoga je nesumnjivo protekao objektivni rok od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO, koji se računa od dana kada je šteta nastala. Istaknuto je da je u vrijeme probijanja trase puta, kada je i nastala šteta 1994. godine trajao rat, pa se ovaj objektivni rok iz člana 376 stav 2 ZOO računa od 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupštine RS ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Dakle do 19. juna 1996. godine je usljed rata za apelanta postojala nesavladiva prepreka za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa je to predstavljalo razlog za zastoj toka zastarijevanja u smislu člana 383 ZOO. Stoga, kako je tužba u predmetnoj parnici podnesena 9. decembra 2010. godine objektivni rok zastarjelosti od pet godina propisan odredbom člana 376 stav 2 ZOO je, po mišljenju Okružnog suda, davno protekao i kada se računa od 19. juna 1996. godine.

15. Ukazano je da kada istekne rok zastarjelosti titular prava više nema mogućnost da zahtijeva ispunjenje obaveze sudskim putem iako zastarjelošću ne prestaje samo pravo. Dužnik je u mogućnosti da svojom voljom odredi da li će ispuniti svoju obavezu, pa ta obaveza postaje naturalna (prirodna obligacija).

16. Dalje je Okružni sud naveo da je u smislu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) apelant pasivnim držanjem kroz zakonom propisani period izgubio pravo na sudsku zaštitu. Istaknuto je da u konkretnom slučaju pravna sigurnost nalaže da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određeni vremenski period, a institut zastarjelosti treba pozitivno da utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Navedeno ograničenje u ostvarivanju prava na naknadu štete je opravdano i proporcionalno cilju koji se želi postići. Ukazano je da je takvo shvatanje zauzeo i Ustavni sud BiH u više svojih odluka (npr. broj AP 562/05 od 14. marta 2006. godine).

17. Ukazano je da je ovakvu praksu zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u svojim Presudama broj 91 0 P 000 339 09 Rev od 13. januara 2011. godine i broj 91 0 P 000 585 09 Rev od 12. aprila 2011. godine, a koje se odnose na parnice koje su pokrenuli vlasnici zemljišta preko kojeg je izgrađen predmetni put Ustiprača-Foča tokom 1994. godine. Prema tome, trasa ovog puta prosječena je tokom 1994. godine, što je nesporna činjenica pa je tada šteta i nastala. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, nije od značaja činjenica koju je apelant iznio u odgovoru na žalbu da gradnja puta još nije završena jer za njega nije izdata upotrebna dozvola.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da njegov tužbeni zahtjev nije zastario. Navodi da u situaciji kada je njegova imovina eksproprisana-de facto, to je na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku trebao da bude primijenjen tzv. institut „faktičke eksproprijacije“ koji štiti vlasnike zemljišta u odnosu na državne organe koji, sami ili preko trećih lica (krajnjih korisnika), organizuju izgradnju javnih ili drugih dobara na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Zbog toga se apelantov tužbeni zahtjev i ne odnosi na naknadu štete u smislu ZOO, nego se odnosi na naknadu za tzv. „faktičku eksproprijaciju“, a u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji koji je u tom periodu bio na snazi i u skladu s kojim su vještaci utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. Kako naknada nije isplaćena to, po apelantovom mišljenju, njegovo potraživanje nije moglo zastarjeti niti se mogu primijeniti odredbe o zastarjelosti iz ZOO, kako je drugostepeni sud pogrešno zaključio.

19. U dopuni apelacije od 5. maja 2014. godine apelant je dostavio rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 20. marta 2014. godine kojim je u predmetu drugih tužilaca, a povodom tzv. faktičke eksproprijacije usvojena revizija, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Ukazuje da nije bilo procesnih uslova da apelant izjavi reviziju.

b) Odgovor na apelaciju

20. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da samo vlasniku može pripasti pravo na naknadu, ali ne i posjedniku jer se u takvom slučaju može desiti da se u postupku koji se sada sprovodi po odredbama Zakona o premjeru i katastru („Službeni glasnik RS“ broj 6/12) na području Republike Srpske neko drugo lice utvrdi kao vlasnik i pokrene postupak za određivanje naknade za zauzeto zemljište za izgradnju puta Ustiprača-Foča. Pored navedenog tužbeni zahtjev nije određen u smislu nepokretnosti po zemljišnoknjižnom stanju tako da se može desiti da obveznik naknade za isto zemljište bude obavezan na isplatu i više puta, te da ne bude u mogućnosti isticati prigovor presuđene stvari. Stoga tuženi smatra da se apelacija ne može usvojiti budući da tužba za naknadu za izvršenu faktičku eksprorijaciju ne zastarjeva, te da apelant svoje pravo može ostvariti novom tužbom.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajnice, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava. Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojit će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbit će taj prijedlog. Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji. (2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokrentosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokrentosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 007113 11 Gž od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da su osporenom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

Nadalje, Ustavni sud, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici, prihvatajući prigovore zastare i nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta isplati naknadu. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da: „U odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana

376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nepokretnostima iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nepokretnosti, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nepokretnosti. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 35, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, a da je Okružni sud utvrdio da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376 ZOO, Ustavni sud smatra da se navedeno stanovište iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2986/11 u vezi s nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije. Prema tome, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra osnovanim.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Ustavni sud smatra da s obzirom na zaključke u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoje stanovište u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-160/13 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio