Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/15 (Đ. K. i M. R. i S. E.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3887/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3887/15, rješavajući apelacije Đorđa Kojića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Đorđe Kojić protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 025919 14 Gž od 12. maja 2015. godine;

Milorad Radumilo protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029304 15 Gž od 29. aprila 2015. godine;

Sejad Efendić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011962 15 Gž od 26. juna 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3887/15 Đorđe Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak advokat iz Gradiške, podnio je 6. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 025919 14 Gž od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda i obavezan je tuženi (AD „Bobar osiguranje“ Bijeljina) da apelantu na ime naknade štete (nematerijalne i materijalne) za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti, troškova liječenja i troškova parničnog postupka isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude. U obrazloženju osporene odluke se navodi da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti za nastanak saobraćajne nezgode međutim, Okružni sud je cijenio da je doprinos apelanta nastanku štetnog događaja 20% a ne 60% kako je to utvrdio prvostepeni sud, što je koristio kao kriterij za sniženje naknade nematerijalne i materijalne štete u skladu sa članom 205. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno u skladu sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio visinu naknade nematerijalne štete, posebno cijeneći nalaz vještaka medicinske struke, te je u skladu sa utvrđenim doprinosom apelanta nastanku štetnog događaja (20%) Okružni sud dosudio apelantu iznose navedene u dispozitivu odluke. Vezano za materijalnu štetu (troškovi liječenja) Okružni sud je iste prema materijalnim dokazima dosudio također u skladu sa utvrđenim doprinosom apelanta nastanku štetnog događaja (20%). Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku.

2. AP-3893/15 Milorad Radumilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 6. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029304 15 Gž od 29. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog (AD“Telekomunikacije RS“ Banjaluka) da mu na ime naknade štete (zbog neuplaćivanja doprinosa za period od 1. aprila 1992. godine do 31. maja 1993. godine) isplati iznos od 7.157,15 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da apelant tokom provedenog postupka nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva odnosno, postojanje obaveze tuženog da mu isplati predmetnu štetu kao ni visinu štete. Dakle, s obzirom da izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je apelant dokazao da postoji krivica tuženog, pravilno je zaključio prvostepeni sud kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4424/15 Sejad Efendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 26. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011962 15 Gž od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda i obavezan je tuženi (Slavko Balukčić) da apelantu na ime naknade štete (nematerijalne) za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude, dok je odluka o troškovima postupka preinačena i obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u navedenom iznosu. U obrazloženju osporene odluke se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnov tužbenog zahtjeva, jer iz krivičnih presuda jasno proizilazi da je tuženi počinio krivično djelo teške tjelesne povrede na štetu apelanta, pa kako je u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu krivičnu presudu, to se tuženi ne može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu. Dalje se navodi da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete nije pravilno primijenio odredbu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da težina povreda, intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha opravdavaju dosuđivanje viših iznosa za ovaj vid štete, to je Okružni sud preinačio prvostepenu odluku u tom dijelu primjenom odredbi člana 224. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 229. stav 1. tačka. Zakona o parničnom postupku. Također, Okružni sud je u smislu odredbe člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučio o cjelokupnim troškovima postupka s obzirom na uspjeh apelanta i tuženog u predmetnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3877/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3887/15 (Đ. K. i M. R. i S. E.) | Sudska praksa | Aktio