Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/14 (Ministarstvo finansija Republike Srpske i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1996/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1996/14, rješavajući apelacije Ministarstva finansija Republike Srpske i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ministarstvo finansija Republike Srpske protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 001445 13 REV od 20.
februara 2014. godine;
Općina Široki Brijeg protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PS 021754 14 PŽ 2 od 27. augusta 2014.
godine;
JP „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Pale protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 007368 15 Pž od 14.
septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1996/14 Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 PS 001445 13 REV od 20. februara 2014. godine. U pravnoj stvari radi isplate duga, odnosno naknade štete, apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđena odgovornost apelanta, u smislu odredbi čl. 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, da tužitelju naknadi štetu za 237 komada tovne junadi koju su organi Republike Srpske (VRS) 1992. godine držali od 1992. godine na farmi „Kalata“ u Kulen Vakufu, a koja su naknadno uništena. S tim u vezi je dalje utvrđeno da je neosnovan apelantov prigovor da tužitelj provedenim dokazima nije dokazao da su sporna junad u njegovom vlasništvu. U tom smislu je Vrhovni sud istakao i da je, također, neosnovan apelantov revizioni prigovor da je, nakon zauzimanja farme „Kalata“, nadležni korpus VRS postupio u skladu sa odredbom člana 1. Uredbe o načinu zbrinjavanja i eksploatacije napuštenih domaćih životinja, pčela i riba na teritoriji iz 1992. godine, s obzirom na činjenično utvrđenje da navedeni korpus nije postupio sa citiranom Uredbom kada je tužitelja spriječio da dislocira svoju stoku sa navedene farme, što mu je i naređeno od strane Glavnog štaba VRS. U odnosu na apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja je zaključeno da je isti neosnovan u smislu odredbe člana 361. stav 1. i člana 383. navedenog Zakona, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 21. juna 1996. godine, te da početak roka zastarjelosti u konkretnom slučaju ne teče od 21. juna 1993. godine kako to smatra apelant, već od 19. juna 1996. godine kada je na snagu stupila Odluka Narodne Skupštine Republike Srpske o prestanku ratnog stanja.
2. AP-4467/14 Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Široki Brijeg iz Širokog Brijega, podnijela je 17. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 PS 021754 14 PŽ 2 od 27. augusta 2014. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga, u odnosu na apelanticu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od suda da se naloži apelantici da solidarno sa drugotuženim (pravno lice) plati novčani iznos na ime isporučene električne energije. Apelantica je, također, obavezana da zajedno sa drugotuženim solidarno naknadi troškove postupka tužitelju u iznosu od 800,00 KM. U odnosu na dosuđene troškove postupka, Kantonalni sud je naveo da je apelantica platila potraživanje tužitelja nakon podnošenja tužbe na koji način su prouzročeni troškovi postupka, slijedom čega je pravilno prvostepeni sud postupio kada je tužene obavezao da tužitelju naknade troškove postupka u naprijed navedenom novčanom iznosu, a koji troškovi se odnose na sudsku taksu na tužbu, žalbu i presudu.
3. AP-5518/15 JP „Vodovod i kanalizacija“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 007368 15 Pž od 14. septembra 2015. godine. U pravnoj stvari radi naknade štete, odnosno isplate duga (zahtjev za povrat-regres plaćenog novčanog iznosa), apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos i naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obavezu preuzetu, u skladu sa odredbom člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), po osnovu ugovora nazvanog „supsidijarni finansijski sporazum“ za koji je utvrđeno da je u naravi ugovor o zajmu iz člana 557. ZOO, slijedom čega se predmetni tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim. S tim u vezi je Viši privredni sud istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti pravila o bankarskom poslovanju niti pravila o bankarskoj garanciji kako to apelant smatra. U tom smislu je, po ocjeni drugostepenog suda, izjava o garanciji i garancija, koju je na sporni ugovor dao tužitelj, po svom svojstvu i sadržaju izjava o jemstvu koju predviđa odredba člana 998. ZOO. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenično utvrđenje da je tužitelj platio dug apelanta, drugostepeni sud je zaključio da je tužitelj ovlašten da zahtijeva od apelanta povrat plaćenog u skladu sa odredbom člana 1003. ZOO, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1996/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman