Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3611/15 ("Una Regata" d.o.o. Bihać i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3611/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3611/15, rješavajući apelacije "Una Regata" d.o.o. Bihać i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Una Regata" d.o.o. Bihać, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 005447 14 Rev od 5.
maja 2015. godine;
Edin Turkić, Edis Memić, Aldin Popara, Vedad Zubetljak, Mirza Šiljković, Mirza Sokolović, Adis Ahmetagić, Zlatan Husić, Muhamed Grbo i Zlatan Čačić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 026083 15 Rev od 9. jula 2015. godine;
S. R., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 128331 15 Gž od 8. septembra 2015. godine;
Ivica Gazić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 041617 15 Gž od 4. septembra 2015. godine;
Emir Begagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 371014 13 Rev od 15. septembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3611/15 "Una Regata" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Kurbegović advokat iz Bihaća, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 005447 14 Rev od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Unsko sanski kanton-Ministarstvo privrede naknadi materijalnu štetu na ime izmakle dobiti u iznosu od 410,047,79 KM. U postupku je utvrđeno da nesporno da je apelant, kao pobjednik na javnom konkursu, u aprilu 2005. godine zaključio sa tuženim ugovor o koncesiji za korištenje korita rijeke Une, te da je apelant nakon zaključenja tog ugovora izvršio određena ulaganja za početak rada. Međutim, sud je istakao da je navedeni ugovor o koncesiji oglašen ništavim, jer nije imao dopušteni pravni osnov. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da mu je tuženi svojim radnjama prouzrokovao štetu u vidu izmakle dobiti, pa je, pozivajući se na odredba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
2. AP-3941/15 Edin Turkić, Edis Memić, Aldin Popara, Vedad Zubetljak, Mirza Šiljković, Mirza Sokolović, Adis Ahmetagić, Zlatan Husić, Muhamed Grbo i Zlatan Čačić, (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupaju Avdo Salihbegović i Hajrudin Kapetanović advokati iz Sarajeva, podnijeli su 17. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 026083 15 Rev od 9. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju Zapadnohercegovačkom kantonu solidarno naknade materijalnu štetu koja je nastala na vozilima tužitelja u iznosu od 27.060,05 KM. U postupku je utvrđeno da su apelanti, kao navijači jednog fudbalskog kluba, sudjelovali u grupi ljudi koja je zajedničkim djelovanjem počinila krivično djelo iz člana 341. stav
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, tj. bacanjem kamenica i drugih predmeta načinili materijalnu štetu na vozilima tužitelja.
3. AP-4001/15 S. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijela je 24. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 128331 15 Gž od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi M.K., kao privremeni korisnik njenog stana na kojem je imala stanarsko pravo i koji joj je vraćen u posjed, naknadi materijalnu štetu koja je nastala na njenim pokretnim stvarima. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazala da su se sporne, tačno određene pokretne stvari na kojima je nastala šteta, nalazile u stanu u momentu useljenja tuženog kao privremenog korisnika stana, niti to proizilazi iz izjave svjedoka i materijalne dokumentacije.
4. AP-4856/15 Ivica Gazić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Veilchenwega, Savezna Republika Njemačka, podnio je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 041617 15 Gž od 4. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Bobar osiguranje“ a.d. Bijeljina naknadi materijalnu štetu u iznosu od 2.922,59 KM koja je nastala na njegovom automobilu usljed prometne nezgode. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao učesnik u prometnoj nezgodi u kojoj je nastala materijalna šteta na njegovom automobilu, budući da se radilo o većoj materijalnoj šteti, bio dužan da obavijesti nadležni policijski organ radi sačinjavanja zapisnika o prometnoj nezgodi, a kako je propisano odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, a ne da popunjava Europski izvještaj o prometnoj nezgodi, jer se nije radilo o manjoj materijalnoj šteti. Budući da apelant o spornoj prometnoj nezgodi nije obavijestio nadležni policijski organ, koji bi sačinio zapisnik o prometnoj nezgodi, nije dokazao niti postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i štete koja je nastala na njegovom automobilu, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
5. AP-4864/15 Emir Begagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 371014 13 Rev od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine-Federalnom ministarstvu finansija-Finansijskoj policiji da mu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 178.239,52 KM, a koju su prouzrokovali nepoznati provalnici u apelantov poslovni prostor koji je bio privremeno zatvoren i zapečaćen na osnovu odluke tužene. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao visinu štete koja je pričinjena od strane provalnika, niti je dokazao uzročno posljedičnu vezu između radnji tužene i nastale štete, odnosno propuštanje čuvanja zapečaćenog objekta, zbog čega je sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. i
172. Zakona o obligacionim odnosima za udovoljavanje njegovom tužbenom zahtjevu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3611/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman