Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/14 (L. K. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1148/14, rješavajući apelacije Ljube Kuljić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljuba Kuljić protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 003127 13 Rsži od 26. novembra 2013. godine;

CENING d.o.o. Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 061028 13 Pz od 30. januara 2014. godine;

Selvir Duran, Binas Duran i Ismeta Duran protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 021590 14 Gž od 21.

marta 2014. godine;

Janja Božić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 049600 13 Gž od 11. marta 2014. godine;

„Vočar Ljubljana“ d.o.o. Ljubljana zbog neizvršenja rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 St 065164 04 St od 20. maja 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1148/14 Ljuba Kuljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnijela je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 003127 13 Rsži od 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i izvršenika (Opština Nevesinje) podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Trebinju od 2. aprila 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika, pa je rješenje o izvršenju izmijenjeno na način da je izvršenik obavezan da apelantici na ime neisplaćenih plata isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu rješenja, kao i naknadi troškove izvršnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave-presude Osnovnog suda od 5. januara 2009. godine, te da je Osnovni sud svoju odluku zasnovao na sadržaju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Također je utvrđeno da je presuda kojom je obavezan izvršenik da riješi radno-pravni status apelantice postala pravosnažna 25. maja 2009. godine, da je apelantica vraćena na posao 31. decembra 2009. godine, zbog čega je sud u skladu sa članom 217. stav 2. Zakona o izvršnom postupku obavezao izvršenika da apelantici isplati sve neisplaćene plate u periodu od 1. juna do 31. decembra 2009. godine. Vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava i navode apelantice da je izvršenik od 1. avgusta 2006. godine bio u obavezi riješiti njen radno-pravni status, Okružni sud se pozvao na ranije zauzeto stanovište prema kojem se prijedlog za naknadu plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad može podnijeti u skladu sa odredbom člana 217. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Navedena odredba propisuje da tražilac izvršenja, koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

2. AP-2140/14 CENING d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 7. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 061028 13 Pz od 30. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 12. jula 2013. godine kojim je usvojen prigovor trećeg lica (BH Banka d.d. u stečaju) i ukinute klauzule pravosnažnosti sa rješenja o dosudi broj 65 0 Ip 061028 08 Ip od 16. septembra 2010. godine i rješenja o namirenju broj 65 0 Ip 061028 08 Ip od 10. marta 2011. godine, te stavljena van snage navedena rješenja i naloženo apelantu da nakon pravosnažnosti rješenja obavijesti sud o pristupanju predmetu broj 65 0 Ip 085679 05 Ip. U toku postupka je utvrđeno da se pred Općinskim sudom vode dva postupka, i to postupak broj 65 0 Ip 085679 05 Ip u kojem je na prijedlog BH Banke d.d. doneseno rješenje o izvršenju na osnivačkom udjelu izvršenika („CENEX“ d.o.o.) u preduzeću Hotel Grand d.o.o. Sarajevo od 19,977%, i predmetni postupak broj 65 0 Ip 061028 08 Ip u kojem je na prijedlog apelanta doneseno rješenje o izvršenju protiv istog izvršenika na istom predmetu izvršenja. Dalje se navodi da je ranije doneseno rješenje o izvršenju, u predmetu Ip-3025/05 (sada 65 0 Ip 085679 05 Ip) upisano u sudski registar rješenjem od 31. maja 2006. godine, a da je nakon toga rješenjem od 31. avgusta 2009. godine određen upis zabilježbe rješenja o izvršenju u predmetnom izvršnom postupku (65 0 Ip 061028 08 Ip), što znači da je u vrijeme upisa drugog rješenja zabilježba založnog prava u korist BH Banka d.d. u stečaju već bila izvršena. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, postupajući povodom prigovora trećeg lica, ukinuo stavljene klauzule pravosnažnosti sa rješenja o dosudi i rješenja o namirenju, te ukinuo navedena rješenja. Naime, donošenjem ukinutih rješenja povrijeđeno je pravilo iz člana 73. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, da se nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige (sudski registar) ne može provoditi poseban izvršni postupak za namirenje drugog potraživanja. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

3. AP-2246/14 Selvir Duran, Binas Duran i Ismeta Duran (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ilidže, podnijeli su 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 I 021590 14 Gž od 21. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 10. aprila 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika, pa je shodno tome obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute su sve provedene radnje, iz razloga što je zastarjelo potraživanje o kojem je odlučeno izvršnom ispravom. U toku postupka je utvrđeno da je izvršna isprava (rješenje o naknadi za eksproprisane nepokretnosti) postala pravosnažna 20. decembra 1989. godine, te da je apsolutna zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju nastupila 20. decembra 1999. godine, s obzirom na odredbu člana 379. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, navedenom odredbom je propisano da sva potraživanja, koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarjevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Sud je istakao da ispravka rješenja-izvršne isprave u konkretnom slučaju nije zamijenila raniji prepis, već je samo izvršeno ispravljanje očiglednih grešaka u pisanju i računanju, te je obzirom na prethodno navedeno sud donio odluku kao u izreci rješenja.

4. AP-2517/14 Janja Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 049600 13 Gž od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantice i potvrđeno prvostepeno rješenje od 18. jula 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju broj I-924/01 od 24. aprila 2001. godine, pa je shodno tome obustavljeno u cijelosti izvršenje određeno navedenim rješenjem i ukinute su sve provedene radnje, te je konstatovano da će sud posebnim rješenjem odlučiti o prijedlogu apelantice (od 17. februara 2012. godine) da se izvršenje na osnovu iste izvršne isprave odredi protiv izvršenika Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Ministarstva finansija kao solidarnih dužnika. U toku postupka je utvrđeno da se na izvršno novčano potraživanje (kamata na staru deviznu štednju) primjenjuju odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje kao poseban zakon u smislu odredbe člana 231a Zakona o izvršnom postupku, s obzirom da kamata kao sporedno potraživanje glavnog duga dijeli sudbinu glavne stvari, imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina odnosno Republika Srpska u skladu sa članom 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje postala odgovorna, odnosno preuzela dug nastao iz stare devizne štednje. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

5. AP-3154/14 „Vočar Ljubljana“ d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 St 065164 04 St od 20. maja 2014. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 17. januara 2014. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za postupanje po rješenju broj 32 0 St 065164 04 St od 22. novembra 2012. godine, kojim rješenjem je obustavljen stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika („Majevica“ d.d. Srebrenik), te da je sud nakon provedenog postupka donio rješenje broj 32 0 St 065164 04 St od 20. maja 2014. godine. Navedenim rješenjem Općinski sud je utvrdio iznos koji Općinski sud treba da isplati apelantu (195.902,65 KM) kao i iznos koji je apelant dužan isplatiti stečajnom dužniku na ime troškova postupka (2.062,03 KM), pa je naloženo Računovodstvu Općinskog suda da sa depozitnog računa isplati apelantu iznos od 193.840,62 KM. Prema stanju spisa, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 St 065164 14 Pž3 od 14. jula 2014. godine, koje je doneseno po žalbi podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda od 20. maja 2014. godine, Općinski sud 25. avgusta 2014. godine postupio po predmetnom rješenju, odnosno da je apelantu isplaćen utvrđeni novčani iznos. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1148/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-3154/14 navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu broj AP-3154/14, koji je ukupno trajao sedam mjeseci, bila primjerena okolnostima u apelantovom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/14 (L. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio