Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3816/15 (H. O. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3816/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3816/15, rješavajući apelacije Husnije Okića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Husnija Okić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 013602 13 Rev od 28. aprila 2015. godine;

Milan Lukić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 rs 046630 15 Rsž od 15. maja 2015. godine;

Milorad Lazendić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Mals 020222 15 Pž od 10. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3816/15 Husnija Okić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 013602 13 Rev od 28. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita saglasnost Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: ministarstvo) od 22. januara 2010. godine, kojom je data saglasnost za izbor direktora JU Mješovita srednja škola Srebrenik (drugotužena), zatim da se utvrdi da je nezakonit izbor i imenovanje direktora drugotužene, da se kao nezakonite ponište odluke drugotužene od 4. februara 2010. godine kojom je za direktora drugotužene izabran i imenovan S. N. i od 23. februara 2010. godine kojom je odbijen prigovor apelanta izjavljen na odluku o izboru direktora škole. Također, osporenom odlukom je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev da drugotužena izvrši izbor i imenovanje direktora škole između preostalih kandidata sa liste koji ispunjavaju zakonom propisane uslove po konkursu objavljenom u dnevnim novinama.

U toku postupka je utvrđeno da je školski odbor drugotužene na sjednici održanoj 4. februara 2010. godine za direktora škole imenovao S. N.. Nadalje je utvrđeno da je prije odlučivanja o izboru, školski odbor pribavio stručno mišljenje Pedagoškog zavoda, saglasnost ministarstva i program rada i razvoja svih kandidata koji su ispunjavali uslove iz konkursa. U vezi s tim, zaključeno je da Zakonom o srednjem obrazovanju i tačkom VII kriterija, nije propisano kakvo mišljenje Pedagoškog zavoda mora biti, već ga je potrebno pribaviti, iz razloga što ima fakultativni značaj i ne obavezuje organ koji donosi konačnu odluku. Isto tako, zaključeno je da saglasnost ministarstva nije samostalan akt kojim se rješava upravna stvar, već unutrašnji akt u donošenju rješenja, koje mora imati saglasnost drugog organa kao svoj sastavni dio, a mišljenje koje je organ nadležan za rješavanje upravne stvari dužan pribaviti prije rješavanja ne vezuje taj organ, ali ga je on dužan cijeniti. Također, zaključeno je da je mišljenje Pedagoškog zavoda dostavljeno ministarstvu prije davanja saglasnosti za sva tri kandidata, te da je školski odbor tužene nakon zakonito provedene procedure, sa utvrđene liste, za direktora tužene izabrao S.N., koji je ispunjavao sve uslove konkursa, i čiji program rada i razvoja je ocjenjen kao dobar.

2. AP-3848/15 Milan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnio je 3. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 046630 15 Rsž od 15. maja 2015. godine. Apelant je 4. januara 2016. godine dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu od 3. marta 2014. godine, te da se obaveže tuženi „EFT –Rudnik i Termoelektrana Stanari“ d.o.o. Stanari da apelanta vrati na radno mjesto radnika obezbjeđenja, da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, kao i da mu isplati naknadu plate i doprinose na račun poreske uprave za određeni vremenski period pa do povratka na rad. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao radnik obezbjeđenja bio zaposlen kod tuženog kao poslodavca, te da je protiv njega vođen disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze. Naime, utvrđeno je da je apelant zloupotrijebio ovlaštenje za utovar i prevoz uglja i ostvario za sebe i drugog protivpravnu imovinsku korist, bez saglasnosti poslodavca obavljao poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac za svoj i tuđi račun, kršeći klauzulu konkurencije propisanu odredbom člana 113. Zakona o radu. U vezi s tim, zaključeno je da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, obzirom da mu kao radniku obezbjeđenja nije u opisu radnog mjesta izdavanje ili prodaja ovlaštenja za utovar i izvoz uglja iz kruga preduzeća. Dakle, nakon provedenog disciplinskog postupka, u kojima je apelantu data mogućnost da iznese svoju odbranu, apelant je proglašen odgovornim za teže povrede radnih obaveza iz člana 98. tačka 3. i 11. Zakona o radu i člana 10. tačka 3. i 15. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih kod tuženog.

Također, utvrđeno je da, u skladu sa odredbom člana 86. stav 1. Zakona o radu, radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme dok je zdravstveno nesposoban za rad, međutim apelant u toku postupka nije dokazao da se na bolovanju nalazio zbog povrede na radu ili da je obolio od profesionalne bolesti. Osim toga, konstatovano je da se u postupku protiv radnika koji je izvršio težu povredu radnih dužnosti i mjerama koje se mogu izreći, primjenjuje Zakon o radu, a ne Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju.

3. AP-4089/15 Milorad Lazendić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Bosanskog Šamca, podnio je 31. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Mals 020222 15 Pž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje po osnovu neisplaćenih plata za period od 5. juna 2013. do 5. marta 2014. godine u određenom novčanom iznosu prema tuženom JOP „Srpski radio Modriča“ – u likvidaciji, te da se obaveže tuženi da isplati apelantu određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je nad tuženim 5. marta 2014. godine otvoren likvidacioni postupak, da je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i da mu je radna knjižica zaključena sa istim datumom. Nadalje, utvrđeno je da je apelant faktički prestao sa radom kod tuženog 2004. godine kada je odlukom osnivača tuženog, tuženi prestao sa radom, ali da apelantu nije izdato posebno rješenje o prestanku radnog odnosa. Isto tako, utvrđeno je da se apelant vodio na evidencionoj listi Fonda PIO sve do 2014. godine, da mu je upisan radni staž do 5. marta 2014. godine, a da je apelant nakon razrješenja sa funkcije v.d. direktora tuženog radio kod AD „Srna“ Bijeljina koja je obračunavala i plaćala obaveze po osnovu poreza i doprinosa na lična primanja. Pored toga, zaključeno je da u slučaju kada nema faktičkog rada, tada nema ni osnova za naplatu prema rezultatima rada, pa u skladu s tim da apelant nije radnik i ne radi kod tuženog od 2004. godine i ne postoji pravni osnov za isplatu potraživanja od strane tuženog prema apelantu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3816/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni život, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3816/15 (H. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio