Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/14 (D. M. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2726/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2726/14, rješavajući apelacije Dragoljuba Milankovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragoljub Milanković protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 MAL 016630 14 REV od 23. aprila 2014. godine;
Jozo Milić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MAL 068043 14 GŽ od 9. septembra 2014. godine;
Himzo Plančić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 028539 14 GŽ od 11. novembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2726/14 Dragoljub Milanković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 11. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 MAL 016630 14 REV od 23. aprila 2014. godine. U predmetnoj pravnoj stvari, apelant je obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu za tri posječena stabla hrasta, te mu naknadi troškove postupka. Kako se u konkretnom predmetu radi o spolu male vrijednosti, a apelantu je prvostepena presuda dostavljena 12. januara 2013. godine i dana uputa da protiv iste može izjaviti žalbu u roku od 15 dana, konstatovano je da je zadnji dan za izjavljivanje žalbe bio 28. januar 2013. godine u smislu odredbe člana 433. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS. Budući da je sporno pitanje među parničnim strankama blagovremenost izjavljene žalbe (podnesena neposredno sudu 18. februara 2013. godine) i da li je štrajk sudskog administrativnog osoblja bio razlog da apelant podnese žalbu nakon proteka roka za njeno izjavljivanje, zaključeno je da je apelant istu mogao predati preporučenom pošiljkom putem pošte, jer zakon nije odredio da se predaja žalbe vrši isključivo neposredno sudu. Stoga je odlučeno da apelant nije dokazao da je prvostepeni sud odbio prijem pismena (žalbe) i da ga nije mogao predati putem pošte, pa je žalba u konkretnom slučaju odbačena kao neblagovremena.
2. AP-4403/14 Jozo Milić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 9. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 MAL 068043 14 GŽ od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade materijalne štete zbog bespravne sječe stabala i naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, narušenog zdravlja i povrede časti i ugleda. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da su posječena stabla bila njegova. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud predložene dokaze cijenio na propisani način, na osnovu kojih je donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Dalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) sa argumentacijom da je sud odbio njegov prijedlog za izlazak na uviđaj, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije ni predlagao uviđaj. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da obrazloženje prvostepene odluke zadovoljava standarde i zahtjeve utvrđene članom 6. Evropske konvencije i članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH, jer je prvostepeni sud dao jasne i razumljive razloge zbog čega je odbio predmetni tužbeni zahtjev, a koje činjenične i pravne zaključne prihvata i drugostepeni sud.
3. AP-5386/14 Himzo Plančić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 028539 14 GŽ od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu zbog posječenih stabala, te mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je da su se posječena stabla nalazila na parceli tužitelja, slijedom čega je utvrđena apelantova odgovornost za naknadu štete, dok je visina naknade utvrđena od strane vještaka šumarske struke. U tom smislu je Kantonalni sud istakao da razloge koje je dao prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke prihvata u cjelosti i drugostepeni sud. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2726/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman