Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4979/14 (N. B. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4979/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4979/14, rješavajući apelacije Nisvete Bajrić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nisveta Bajrić protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 029689 14 Pž od 11. septembra 2014. godine;

Banka Srpske a.d. Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 124429 14 Gž 2 od 31. oktobra 2014. godine;

EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 012564 14 Gž od 11. novembra 2014. godine;

Lj.S. i P. R. protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 026921 14 Gži od 15. oktobra 2014. godine;

Simo Miličić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 009259 15 Gž od 28. avgusta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4979/14 Nisveta Bajrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić advokatice iz Bihaća, podnijela je 21. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 029689 14 Pž od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku pokrenutom od strane tražioca izvršenja

– Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala Bihać protiv apelantice i ostalih izvršenika, radi izvršenja na nekretninama i pokretnim stvarima, odbijeni su kao neosnovani prigovori apelantice i ostalih izvršenika koji su izjavljeni protiv rješenja o izvršenju. U postupku je utvrđeno da su neosnovani apelanticini navodi u prigovoru (u kojem je istakla da nije potpisala ugovor o zasnivanju hipoteke kod notara na suvlasničkom dijelu stana) jer iz izvršne isprave i potvrde Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda proizilazi da je apelantica potpisala navedene ugovore o zasnivanju hipoteke i pristala na prinudno izvršenje na suvlasničkom dijelu predmetnog stana. Također, sud je u pogledu ostalih prigovora zaključio da isti ne ispunjavaju niti jedan od razloga za prigovor propisan odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku, a koji bi sprečavali izvršenje na određenim nekretninama i pokretninama izvršenika.

2. AP-5436/14 Banka Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ines Kurtagić advokatica iz Bihaća, podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 124429 14 Gž 2 od 31. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom izvršni postupak, koji je apelant pokrenuo radi na mirenja novčanog potraživanja, obustavljen je i ukinute su sve provedene radnje. U toku postupka je utvrđeno da je nakon jednog neuspjelog pokušaja popisa pokretnih stvari izvršenika (Miloje Vasić) apelant ponovo, u ostavljenom roku od tri mjeseca, predložio da sud izvrši popis pokretnih stvari izvršenika. Dalje je utvrđeno da je službeno lice suda izašlo na lice mjesta 4. juna 2014. godine i konstatovalo na zapisnik da izvršenik nema imovine koja bi se mogla zaplijeniti. S obzirom da je odredbom člana 125. Zakona o izvršnom postupku propisano da ako tražilac izvršenja, u roku iz stava 2. tog člana, ne predloži ponovno provođenje zapljene ili ako se pri ponovnoj zapljeni ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

3. AP-5441/14 EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petar Mrkonjić zaposlenik apelanta, podnio je 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 012564 14 Gž od 11. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje nadležnog suda kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanta da stupi u izvršni postupak umjesto prvobitno označenog tražioca izvršenja SanPaolo banka d.d. BiH Sarajevo, obustavljen je daljnji postupak izvršenja i ukinute su provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da kada u postupku sprovođenja izvršenja, tražilac izvršenja svoje potraživanje iz izvršne isprave ugovorom o cesiji prenese na treće lice, nema uslova da sud dozvoli promjenu tražioca izvršenja u postupku sprovođenja izvršenja bez donošenja novog rješenja o izvršenju, niti član 29. Zakona o izvršnom postupku može biti osnov za to. Naime, novi povjerilac je dužan da podnese novi prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave gdje će biti označen kao tražilac izvršenja uz dostavljanje dokaza da je predmetno potraživanje preneseno na njega. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

4. AP-5505/14 Lj.S i P.R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, podnijeli su 18. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 026921 14 Gži od 15. oktobra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanata, kao izvršenika, izjavljen protiv rješenja o izvršenju broj 43 0 I 026921 11 I (ranije broj 043-0-I-06- 024307) od 5. februara 2014. godine. Naime, u toku trajanja postupka izvršenja sud je došao do saznanja o smrti izvršenika (Jelene Rešetar) pa je primjenom odredbi člana 34. Zakona o izvršnom postupku i člana 143. Zakona o nasljeđivanju pozvao nasljednike umrle (apelante) da preuzmu postupak nakon čega je 5. februara 2014. godine doneseno rješenje kojim je dozvoljena promjena sredstva i predmeta izvršenja (u odnosu na prvoapelanta popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari koje se nalaze u njenom stanu u Zenici, a u odnosu na drugoapelanta pljenidbom novčanih sredstava-1/3 plaće). U toku postupka je utvrđeno da se postupak izvršenja nastavlja u odnosu na nove izvršenike kao nasljednike prvobitnog izvršenika, te da je u skladu sa članom 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku osnovan prijedlog tražitelja izvršenja u odnosu na opredjeljeno sredstvo i predmet izvršenja, s obzirom da se tražilac izvršenja nije uspio naplatiti na prvobitno predloženom sredstvu (pljenidba pokretnih stvari prvobitno označenog izvršenika) jer izvršenje na tom sredstvu nije ni otpočelo. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

5. AP-4815/15 Simo Miličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, podnio je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 009259 15 Gž od 28. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku pokrenutom od strane tražioca izvršenja – Unicredit bank d.d. Mostar protiv izvršenika (Branka Vukovića, Gavre Brkića i apelanta), radi naplate duga, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 24. jula 2015. godine kojim je djelimično usvojen prigovor apelanta i obustavljeno izvršenje u odnosu na zapljenu ½ plate prvoizvršenika, dok je u ostalom dijelu odbijen apelantov prigovor i nastavljen izvršni postupak u odnosu na prvoizvršenika na pokretnim stvarima, te u odnosu na drugoizvršenika i apelanta na pokretnim stvarima i zapljlenom ½ plate. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nesporan osnov za određivanje izvršenja u konkretnom slučaju (izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave-protestirane mjenice), dok je navod apelanta, koji prvi put iznosi u žalbi, da je mjenicu potpisao nakon što je od strane tražioca izvršenja i glavnog dužnika doveden u stanje pravne i stvarne zablude, u smislu odredbe člana 207. Zakona o parničnom postupku nedozvoljen, jer apelant nije pružio dokaze da to nije mogao u prigovoru iznijeti. S obzirom da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da predmetno mjenično potraživanje nije zastarjelo i da prigovor apelanta nije podnesen iz razloga propisanih odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku koji sprečavaju izvršenje, to je odlučeno kao u izreci rješenja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4979/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4979/14 (N. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio