Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3878/15 (D. D. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3878/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3878/15, rješavajući apelacije Danka Dragojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Danko Dragojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009315 13 Uvp od 14. maja 2015. godine;
Ale Rahić, protiv presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005995 13 Uvp od 29. maja 2015. godine;
Slobodan Radonjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002352 13 Uvp od 4. juna 2015. godine;
Z. M., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018103 13 U od 1. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3878/15 Danko Dragojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trna, kojeg zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnio je 10. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009315 13 Uvp od 14. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VII kategorije sa 50% invaliditeta po osnovu bolesti zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 18% od osnovice utvrđene zakonom. U postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije, utvrđeno da su oboljenja kod apelanta nastala kao posljedica moždanog udara, a da uticaj okolnosti vršenja vojne dužnosti, dužine boravka u ratu, uslove ratovanja i sl. u odnosu na genetski i socijalni faktor, iznosi 50%, zbog čega je apelantu djelimično utvrđen RVI, u skladu sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta.
2. AP-3884/15 Ale Rahić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 10. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005995 13 Uvp od 29. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U postupku je, prema podacima iz matične evidencije i apelantovom izjašnjenju na ročištu, utvrđeno da apelant, koji je u toku ratnih dejstava samo kratko obavljao dužnost dozapovjednika satnije, te koji je otpušten iz OS RBiH zbog ranjavanja, nije bio vojni osiguranik, odnosno aktivno vojno lice prije rata u bivšoj JNA, niti je bio uposlenik Federalnog ministarstva odbrane kao pripadnik Oružanih snaga FBiH. Zbog navedenog, zaključeno je da apelant ne ispunjava zakonske uslove za priznanje prava na invalidsku penziju.
3. AP-3950/15 Slobodan Radonjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 17. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002352 13 Uvp od 4. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato pravo po osnovu invalidnosti. U postupku je, na osnovu nalaza i mišljenja Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu Banja Luka, utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu člana 9. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO RS), zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
4. AP-4603/15 Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018103 13 U od 1. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je, između ostalog, priznato pravo na isplatu penzije u mjesečnom iznosu od 368,99 KM, usklađenu sa isplatnim koeficijentom 1,27. Također, utvrđeno je da će se sredstva za isplatu penzije osigurati iz Budžeta Institucija Bosne i Hercegovine, te da apelantu prestaje pravo na penziju po Zakonu o službi u Oružanim snagama BiH sa danom 31. maja 2012. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantu, kao vojnom osiguraniku, priznato pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, koji su različiti od uslova propisanih za osiguranike kojima je pravo na starosnu penziju priznato po Zakonu o PIO RS, a što podrazumijeva i mjesečno usklađivanje isplatnog koeficijenta koji može ali i ne mora biti istovjetan za penzionere koji su ostvarili pravo na penziju po Zakonu o PIO RS i penzionere koji su ovo pravo ostvarili pod povoljnijim uslovima, kao što je apelant. Zbog navedenog, zaključeno je da je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđen isplatni koeficijent i utvrđena visina penzije primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3878/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman