Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4094/15 (R.B. i M. B. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4094/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4094/15, rješavajući apelacije R.B. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 009190 13 Rev od 2. juna 2015. godine;

Milan Bojinović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 159644 15 Rsž od 17. juna 2015. godine;

Renato Buhovac, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013974 14 Gž od 1. jula 2015. godine;

Ranko Ilić i Slobodan Praštalo, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Rs 040369 14 Rsž od 10. februara 2015.

godine;

Ratko Crnomarković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 013588 12 Rev od 27. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4094/15 R.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trna, podnijela je 3. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 009190 13 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenja tuženog od 19. januara i 27. februara 2009. godine, te 15. decembra 2008. godine, kojima je ona udaljena sa posla i kojima joj je izrečen prestanak radnog odnosa, da se naloži tuženom da je vrati na rad i da joj isplati naknade plate, zimnicu i ogrjev za određeni vremenski period, te da joj uplati doprinose za PIO za određeni vremenski period. U toku postupka je utvrđeno da kako je aktom Ministarstva republičke prosvjetne inspekcije od 9. decembra 2008. godine utvrđeno da je diploma Ekonomske škole u Banja Luci iz maja 2001. godine, koja glasi na ime apelantice, falsifikovana, jer apelantica nikad nije pohađala Ekonomsku školu niti je prolazila kroz evidencije iste, to je sud zaključio da je tuženi u roku od trideset dana od dana saznanja za težu povredu, blagovremeno pokrenuo disciplinski postupak rješenjem od 15. decembra 2008. godine i blagovremeno u roku od tri mjeseca proveo disciplinski postupak, donoseći konačno rješenje 27. februara 2009. godine, shodno relevantnoj odredbi Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog. S obzirom da je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog na osnovu falsifikovane diplome Ekonomske škole u Banja Luci iz maja 2001. godine, sud je zaključio da je učinila težu povredu radne obaveze iz relevantne odredbe navedenog pravilnika, čime se i njen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa ukazao neosnovanim.

2. AP-4138/15 Milan Bojinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 8. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 159644 15 Rsž od 17. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da mu solidarno isplate na ime plata određeni novčani iznos za određeni vremenski period, te da uplate poreze i doprinose za zdravstveno osiguranje i PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da u postupku preispitivanja zakonitosti odluke o prijemu kandidata u radni odnos po raspisanom konkursu, a posebno u situaciji kada je na konkursu učestvovalo više kandidata, sud preispituje zakonitost odluke o prijemu kandidata, a da pri tom ne odlučuje sporom pune jurisdikcije da donosi odluku o prijemu određenog kandidata u radni odnos. Naime, utvrđeno je da bez spora pune jurisdikcije (odluka suda o zasnivanju radnog odnosa apelanta kod prvotužene ili nalog da se on primi u radni odnos), nema mjesta ni primjeni pravila o naknadi štete, kako obične, tako ni izgubljene dobiti temeljem relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-4161/15 Renato Buhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Drežnice, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013974 14 Gž od 1. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog od 26. augusta 2013. godine i da se slijedom toga naloži tuženom da mu se rješenjem uspostavi pravo naknade za odvojeni život u određenom novčanom iznosu počevši od 26. juna 2012. godine i ubuduće, kao i da mu tuženi isplaćuje određeni mjesečni novčani iznos u određenom vremenskom periodu. U toku postupka je utvrđeno da je sud zaključio da provedeni dokazi ne potvrđuju ispunjenje kumulativnih uslova propisanih zakonom i podzakonskim aktom za ostvarivanje prava na naknadu troškova odvojenog života od porodice budući da apelant nije dokazao pravno relevantnu činjenicu da je zbog potreba službe koju obavlja kod tuženog odvojen od porodice, da tim povodom ima povećane troškove života, kao i stvarno mjesto njegovog prebivališta i prebivališta porodice. Shodno navedenom, sud je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-4163/15 Ranko Ilić iz Prijedora i Slobodan Praštalo iz Ljubije (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milica Stojčić, advokatica iz Prijedora, podnijeli su 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Rs 040369 14 Rsž od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata da se ponište odluke tuženog o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga od 27. decembra 2011. godine, rješenja o prestanku radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu od 17. marta 2012. godine i odluke po prigovoru na odluke o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga te rješenja o prestanku radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu od 21. maja 2012. godine, kao i da se naloži tuženom da apelante vrati na poslove NK građevinski radnik ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njihovim stručnim i radnim sposobnostima, isplati im naknadu plate za određeni vremenski period i uplati doprinose PIO te zdravstvenog osiguranja od 21. marta 2012. godine do vraćanja apelanata na posao.

U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da budući da je tuženi odluke o otkazu ugovora o radu zasnovao na odluci o smanjenju broja izvršitelja na radnom mjestu NK radnik zbog ekonomskih razloga, smanjenog obima poslovanja i znatno smanjene dobiti u poslovanju u 2011. godini, da nije nastala prethodna obaveza tuženog za donošenje programa zbrinjavanja viška zaposlenih niti je takva obaveza utvrđena aktom tuženog, da apelanti nisu naveli određene i dokazima potkrijepljene činjenice iz kojih bi proizilazilo da su stavljeni u neravnopravan položaj prema drugim zaposlenim u postupku otkazivanja ugovora o radu, osporene odluke o otkazima ugovora o radu u skladu su sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-4175/15 Ratko Crnomarković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 10. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 013588 12 Rev od 27. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja , i to apelanta i R.Š., kojim su tražili da se ponište rješenja kojim im je otkazan ugovor o radu i drugostepena rješenja kojima je odbijen njihov prigovor na prvostepeno rješenje, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im se isplati naknada neisplaćenih plata za određene vremenske periode. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su tužitelji postupajući na predmetni način pričinili težu povredu radnih obaveza koja im se stavlja na teret iz relevantnih odredbi Zakona o radu, pri čemu nije od odlučujućeg značaja činjenica da li su od neovlaštenih potrošača za neprijavljivanje nepravilnosti primili određen iznos novca. Također, utvrđeno je da nije od značaja tvrdnja tužitelja da je njihovo postupanje prilikom kontrole kod kontrolisanih lica, G.Č. i M.G., bilo uobičajeno i da ni drugi kontrolori ne bi izvršili isključenje napajanja električnom energijom, pri situaciji kada su kontrolori praktično bili u obavezi obustaviti isporuku električne energije u slučajevima propisanim relevantnom odredbom Općih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (priključenje na mrežu objekta bez saglasnosti distributera i omogućavanje drugom licu priključenje putem svojih objekata). Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4094/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4094/15 (R.B. i M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio