Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/15 („Energopetrol“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3370/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3370/15, rješavajući apelacije „Energopetrol“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Energopetrol“ d.d. Sarajevo protiv:
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 069679 14 Rev od 28. maja 2015. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054266 14 Rev od 7. jula 2015. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 082495 13 Rev od 23. jula 2015. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 078423 15 Rev od 28. jula 2015. godine;
- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 082487 14 Rev od 1. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3370/15 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 069679 14 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg su podnijeli protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće uvećanih za minuli rad), pa je apelant obavezan da im isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, kao i da im naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona, pa nema ni mjesta primjeni procesno-pravnog pravila o odbacivanju tužbe iz odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Dalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor-GKU) kada su obavezali apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine.
2. AP-3376/15 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 054266 14 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće uvećanih za minuli rad, uplata pripadajućih doprinosa i isplata naknade za slučaj smrti člana užeg člana porodice), pa je apelant obavezan mu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona, pa nema ni mjesta primjeni procesno-pravnog pravila o odbacivanju tužbe iz odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Dalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor-GKU) kada su obavezali apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine.
3. AP-4578/15 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 082495 13 Rev od 23. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće uvećanih za minuli rad, te uplata pripadajućih), pa je apelant obavezan mu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona. Dalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor-GKU) kada su obavezali apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine.
4. AP-4579/15 Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 078423 15 Rev od 28. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće uvećanih za minuli rad, uplata pripadajućih doprinosa) pa je apelant obavezan mu isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona, pa nema ni mjesta primjeni procesno-pravnog pravila o odbacivanju tužbe iz odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Dalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor- GKU) kada su obavezali apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine.
5. AP-4919/15 Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 082487 14 Rev od 1. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica kojeg su podnijele protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće uvećanih za minuli rad), pa je apelant obavezan da im isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, kao i da im naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je neosnovan apelantov prigovor o neblagovremenosti tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne radi o povredi prava koje ima u vidu odredba člana 103. Zakona o radu, već o novčanim potraživanjima na koje se primjenjuje odredba člana 106. navedenog Zakona, pa nema ni mjesta primjeni procesno-pravnog pravila o odbacivanju tužbe iz odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Dalje je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu; Granski kolektivni ugovor-GKU) kada su obavezali apelanta na isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan prigovor revizije apelanta da, nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), nema mjesta primjeni GKU iz 2000. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3370/15.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman