Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/14 (B.S. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3404/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3404/14, rješavajući apelacije B.S. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B.S. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine;
Jasenka Potogija i Sanja Jaramaz-Dedić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 028880 13 Rev od 11. juna 2015. godine;
N.V. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013591 15 Gž od 7. jula 2015. godine;
Halima Topić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 003354 15 Rsž od 20. avgusta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3404/14 B.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003875 14 Gž od 13. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena žalba tužene (BiH, Vijeće ministara BiH, Direkcija za Evropske integracije) i potvrđena prvostepena presuda kojom je obavezana tužena da apelantici i ostalim tužiteljicama isplati na ime razlike naknade plaća iznose pobliže navedene u dispozitivu presude uz uplatu pripadajućih doprinosa za PIO, dok je uvažena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što su tužbeni zahtjevi opredijeljeni na naknadu nematerijalne štete i ostale vidove materijalne štete odbijeni i obavezane su apelantica i ostale tužiteljice da tuženoj naknade troškove postupka. U toku parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelantica i ostale tužiteljice državne službenice zaposlene kod tužene, da su koristile porodiljsko odsustvo u određenim periodima 2008. i 2009. godine, kao i da su prije isteka zakonom propisanog roka svojevoljno prekinule porodiljsko odsustvo. Dalje je utvrđeno, da u predmetnom sporu postoji objektivna odgovornost tužene za naknadu utuženih iznosa koji se odnose na razliku već isplaćene naknade i naknade koja tužiteljicama pripada po važećim propisima. Međutim, drugostepeni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda kada je apelantici i ostalim tužiteljicama dosudio naknadu materijalne štete nastale povodom čuvanja i pojačane ishrane djece, odnosno naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove koji su posljedica otežanih životnih aktivnosti iz zahtjeva tužiteljica i njihovih radnih mjesta. Naime, u konkretnom slučaju apelantice nisu u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dokazale osnov odgovornosti tuženog za ovaj vid materijalne štete (izdaci povodom čuvanja i pojačane ishrane djece). Vezano za nematerijalnu štetu, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno iterpretirao odredbu člana 200. ZOO naglasivši neophodne pretpostavke za dosuđenje novčane naknade po ovom osnovu međutim, prema nalazu vještaka nijedna tužiteljica nije pretrpjela duševne bolove čiji bi intenzitet i trajanje opravdali dosuđene novčane naknade na ime tražene nematerijalne štete. U pogledu odluke o troškovima postupka, Sud BiH je naveo da se ista zasniva na odredbi člana 323. stav 2., 324. stav 2., 333. i 334. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, tako da su troškovi dosuđeni prema uspjehu tužiteljica i apelantice, odnosno tužene u konkretnom postupku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
2. AP-3999/15 Jasenka Potogija i Sanja Jaramaz-Dedić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Emir Potogija advokat iz Sarajeva, podnijele su 21. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 028880 13 Rev od 11. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantica radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplate naknade plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva, uplata doprinosa za MIO/PIO i naknada troškova postupka). U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelantice sutkinje Općinskog suda u Sarajevu, da su koristile porodiljsko odsustvo u određenim periodima 2009. godine, kao i da su za vrijeme porodiljskog odsustva primale naknadu za isto u skladu sa kantonalnim propisom o dječijoj zaštiti. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom postupku na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile isplatu razlike između iznosa koje su primale za vrijeme porodiljskog odsustva putem nadležnih općinskih službi po kantonalnom propisu o dječijoj zaštiti i iznosa njihove pune plate u tom periodu. Naime, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da se od 5. jula 2002. godine u Kantonu Sarajevo naknada po osnovu porodiljskog odsustva ostvaruje po Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo, koji u odredbi člana 143. stav 1. propisuje da se ta naknada utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plate. S obzirom da su apelantice od nadležnih općinskih službi primale navedeni iznos naknade plate (60% od prosječne plate) za porodiljsko odsustvo, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev apelantica neosnovan. Također, neosnovani su i navodi apelantica o diskriminaciji s obzirom da iste nisu u toku postupka dokazale da su diskriminisane u poređenju sa drugim sutkinjama u FBiH koje su u istom položaju kao i apelantice i na koje se u pogledu naknade za porodiljsko odsustvo primjenjuju kantonalni propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju.
3. AP-4699/15 N.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Hasić advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013591 15 Gž od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojena žalba tužene (BiH-Ministarstvo vanjskih poslova) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tužena da joj na ime razlike otpremnine zbog odlaska u penziju isplati iznos od 10.131,21 KM, te je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka, nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdio da je u skladu sa odredbom člana 46. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH tužbeni zahtjev apelantice osnovan, s obzirom da je tužena apelantici isplatila otpremninu primjenom člana 31. Pravilnika o platama i naknadama osoblja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, koji propis je u suprotnosti sa navedenim zakonom kao opštim propisom. Međutim, kako navodi drugostepeni sud, o pravu apelantice na isplatu otpremnine zbog ispunjavanja uslova za penziju i visini otpremnine tužena je odlučila rješenjem od 5. jula 2013. godine koje je, nakon donošenja rješenja Odbora državne službe za žalbe od 17. jula 2013. godine, postalo konačno u upravnom postupku i njegovu zakonitost apelantica je mogla preispitivati pokretanjem upravnog spora. Budući da apelantica u propisanom roku nije pokrenula upravni spor za poništenje drugostepenog rješenja, konačna odluka o njenom pravu na isplatu otpremnine je postala pravosnažna u smislu člana 17. Zakona o upravnom postupku. Dakle, u situaciji kada postoji konačna i pravosnažna odluka poslodavca (tužene) o apelanticinom pravu na isplatu razlike otpremnine, to je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan.
4. AP-5066/15 Halima Topić (u daljnjem tekstu: apelantica) izCazina, koju zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnijela je 16. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 003354 15 Rsž od 20. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojena žalba prvotužene (Općine Cazin), ukinuta prvostepena presuda (u dijelu u kojem je poništeno kao nezakonito rješenje prvotužene o raspoređivanju namještenika br. 01/N-34-3335/06 od 25. oktobra 2006. godine) i tužba apelantice u tom dijelu je odbačena kao nedozvoljena, dok je u preostalom dijelu preinačena prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev apelantice (u dijelu kojim se traži poništenje rješenja tužene od 15. maja 2007. godine i rješenja Odbora državne službe za žalbe FBiH (drugotužene) od 28. decembra 2007. godine, povratak apelantice na ranije radno mjesto i isplata razlike plata i troškova postupka) odbijen kao neosnovan. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica tužbom traži poništenje rješenja prvotužene o raspoređivanju namještenika br. 01/N-34-3335/06 od 25. oktobra 2006. godine, te da je apelantica propustila da traži poništenje rješenja donesenog od strane drugotužene broj 01-34-1458/06 od 16. marta 2007. godine. Naime, kako navodi Kantonalni sud, u konkretnom slučaju o zakonitosti rješenja prvotužene o raspoređivanju namještenika odlučila je drugotužena na način da je žalbu apelantice odbila kao neosnovanu, a kako apelantica tužbenim zahtjevom ne traži poništenje rješenja donesenog po žalbi to je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o zakonitosti navedenog rješenja prvotužene počinio povredu člana 16. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku zbog čega je u tom dijelu ukinuta presuda i odbačena tužba shodno odredbi člana 227. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U pogledu tužbenog zahtjeva apelantice u preostalom dijelu (poništenje rješenja tužene od 15. maja 2007. godine i rješenja drugotužene od 28. decembra 2007. godine, povratak apelantice na ranije radno mjesto i isplata razlike plata i troškova postupka) Kantonalni sud navodi da je osnov ovog dijela tužbenog zahtjeva utvrđenje nezakonitosti rješenja prvotužene od 25. oktobra 2006. godine. S obzirom da je tužba apelantice u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena, a rješenje o rasporedu apelantice na druge poslove postalo konačno danom donošenja rješenja drugotužene od 16. marta 2007. godine, to je apelanticin zahtjev za poništenje rješenja o koeficijentu radnog mjesta, isplatu razlike plata i naknade troškova postupka neosnovan, zbog čega je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3404/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman