Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4776/15 (A. H. i N. E. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4776/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4776/15, rješavajući apelacije Almira Hujdura i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Almir Hujdur, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013106 15 Gž od 19. augusta 2015. godine;

Nikolina Erceg, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030648 12 Rev od 9. jula 2015. godine;

Goran Simović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021839 14 Rsž od 9. februara 2015. godine;

Adnan Rudan, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014617 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine;

Milad Zeković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010878 15 Rev od 3. septembra 2015. godine;

Hasib Lisičić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 006773 13 Gž od 27. januara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4776/15 Almir Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 013106 15 Gž od 19. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rang lista Ministarstva odbrane BiH, Komisije za prijem i raspored podoficira u OS BiH za poziciju 9401 od 13. decembra 2012. godine i rješenje Ministarstva odbrane BiH od 19. februara 2013. godine, te da se naloži tuženoj da ponovo provede postupak rangiranja i izbora kandidata za navedenu listu. U toku postupka je utvrđeno da dosjei apelanta i osporavanih kandidata, M.A., B.A. i H.I., potvrđuju zaključak prvostepenog suda da je pomenuta komisija pri bodovanju po kriteriju radnog iskustva za sve navedene, radno iskustvo cijenila od stupanja na službu u OS BiH 1. januara 2006. godine, na koji vremenski period je utvrdila bodove propisane u članu 3. stav 2. tačka e) Kriterija i procedura za prijem i raspored oficira i podoficira u OS BiH od 31. oktobra 2012. godine. Nadalje, utvrđeno je da odredbe iz stava 1. tačka e) navedenog člana nisu propisale da li se utvrđuje radno iskustvo za cjelokupni ostvareni radni staž ili radno iskustvo nakon preuzimanje iz entitetskih službi na službu kod tužene. Najzad, sud je zaključio da ono što je značajno, jeste da je prema apelantu i osporavanim kandidatima primijenjen isti kriterij i time ne samo da su stavljeni u ravnopravan položaj nego je i pojedinačno dana ocjena objektivna i zasnovana na istim parametrima. Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-4783/15 Nikolina Erceg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030648 12 Rev od 9. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka tužene od 5. oktobra 2007. godine. Također, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na ime naknade materijalne štete, u vidu izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da joj za taj period uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da nije sporno da je kod tužene uslijed promjene godišnjeg programa rada za školsku 2007/2008 godinu u odnosu na raniju godinu, smanjen broj časova iz predmeta Demokratija i ljudska prava, na čijem izvođenju su bili angažovani apelantica i Lj.R., koji ujedno ima i zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme kod drugih škola. Dakle, utvrđeno je da su navedene promjene imale za posljedicu da je za obavljanje naučno nastavnog procesa iz pomenutog predmeta bilo dovoljno angažovanje samo jednog nastavnika. Nadalje, utvrđeno je da je u obrazloženju predmetnog rješenja konstatovano da je drugi radnik koji je angažovan na istom nastavnom predmetu (svjedok Lj.R.) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme 2001. godine, dakle prije apelantice, što znači da je prije donošenja spornog rješenja tužena uvažavala dužinu radnog staža kao kriterij pri odluci kojeg će od nastavnika zadržati u radnom odnosu. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4985/15 Goran Simović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 12. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021839 14 Rsž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za određeni vremenski period, na ime uvećanja plate po osnovu prekovremenog rada, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da relevantne odredbe Zakona o radu, koje propisuju uslove za ostvarenje prekovremenog rada, ne omogućavaju pravo apelantu da u konkretnom slučaju ostvari naknadu na ime plate za prekovremeni rad u spornom periodu. Naime, utvrđeno je da je radnik dužan da na zahtjev poslodavca radi duže od punog radnog vremena samo u slučaju neplaniranog povećanja obima posla, otklanjanja posljedica vremenskih nepogoda, havarija na sredstvima rada, požara, zemljotresa, epidemija i drugih nesreća. Također, utvrđeno je da prekovremeni rad u nabrojanim slučajevima ne može trajati više od deset sati sedmično, a radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 150 sati. Isto tako, utvrđeno je da se karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima smatrati stalnim radom, a ne prekovremenim. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude

4. AP-5005/15 Adnan Rudan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014617 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito provedena procedura za prijem podoficira u početnom činu podoficira koja je provedena po internom oglasu od 25. oktobra 2013. godine i to za formacijsko mjesto 12606, dužnost veterinarski tehničar, u Veterinarskoj službi, Osnovnog sanitetskog voda, Sanitetske čete, 7. Bataljona logističke podrške, sa mjestom u Banja Luci, da se naloži tuženoj da zaključi ugovor sa apelantom kao najpovoljnijim kandidatom po rang listi tužene od 4. januara 2013. godine sa danom 1. marta 2013. godine, da je ništav ugovor o profesionalnoj vojnoj službi koji je tužena zaključila mimo internog oglasa sa Dž.M. za predmetno formacijsko mjesto, te da se naloži tuženoj da mu isplati na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period određeni novčani iznos, kao i da mu na ime pripadajućih doprinosa uplati određene novčane iznose.

U toku postupka je utvrđeno da spor po tužbi za utvrđenje nezakonitosti procedure za prijem nije nezakonit samo zbog razloga što u proceduri nije došlo do izbora, jer je to u domenu slobode odlučivanja, a pogotovo u situaciji kad u vršenju izbora poslodavac ocijeni da nijedan od kandidata ne ispunjava objavljene uslove, pa se može jedino zaključiti da je vršenje izbora po oglasu obaveza, ali da je sam izbor pravo poslodavca. U vezi sa navedenim, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju postupak oglašavanja okončan bez odluke o izboru. Nadalje, utvrđeno je da u sporovima iz radnog odnosa sud nema punu jurisdikciju i ne može da odlučuje o samom zasnivanju radnog odnosa jer je to u domenu poslodavca, radi čega je neosnovan i drugi tužbeni zahtjev koji se odnosi na obavezu tužene da zaključi sa apelantom ugovor o profesionalnoj vojnoj službi na formacijsko mjesto 12606 i dužnost veterinarski tehničar. Također, utvrđeno je da je neosnovan i tužbeni zahtjev u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora sa Dž.M., jer je apelant morao tužbom obuhvatiti i njega, s obzirom da se traži utvrđenje ništavosti ugovora o profesionalnoj vojnoj službi zaključenog između tužene i Dž.M. dana 25. oktobra 2013. godine, što je izostalo. Osim toga, sud je zaključio da je apelant predlagao dokaze koji se odnose na interni oglas i proceduru provedenu po tom internom oglasu, a nije dokazivao i predlagao dokaze na okolnost ništavosti ugovora, u situaciji kada nije sporno da navedeni ugovor nije zaključen po provedenom internom oglasu na koji se prijavio apelant.

5. AP-5048/15 Milad Zeković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, podnio je 17. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010878 15 Rev od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade zbog neprijavljivanja na Zavod za zapošljavanje za devet mjeseci isplati određeni novčani iznos, kao i da mu na ime neisplaćene plate na radnom mjestu direktora Uprave BiH za zaštitu zdravlja bilja za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i uplati doprinose i poreze kako je to pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da nije postojala obaveza poslodavca za donošenje posebne odluke o utvrđivanju radnopravnog statusa apelanta, s obzirom da je odluka o razrješenju apelanta zasnovana na zakonskim odredbama koje regulišu prestanak radnog odnosa. Nadalje, utvrđeno je da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata za period u kome nije bio u radnom odnosu kod tužene jer nije bilo pravnog osnova za takvo potraživanje. Naime, utvrđeno je da je apelant nakon isteka mandata i prestanka radnog odnosa sve radnje usmjerio na produženje radnopravnog statusa, sa kojim zahtjevom nije uspio.

Također, utvrđeno je da tužena nije niti jednom svojom radnjom spriječila apelanta da se prijavi na evidentiranje kod Zavoda za zapošljavanje, kao i da nije povrijedila odredbe koje obavezuju poslodavca da nakon prestanka radnog odnosa izvrši odjavu apelanta, jer je evidentno da je on pokrenuo sudski spor za ostvarivanje prava na produženje radnopravnog statusa. Shodno tome, utvrđeno je da apelantu ne pripada naknada zbog neprijavljivanja Zavodu za zapošljavanje, jer tek nakon okončanja postupka za priznavanje radnopravnog statusa tužena je mogla odjaviti apelanta i kao datum utvrditi datum kada mu je istekao mandat. Isto tako, utvrđeno je da se neprijavljivanje na evidenciju Zavoda za zapošljavanje ne može staviti na teret tuženoj koja niti jednom radnjom nije spriječila apelanta da ostvari pravo na prijavljivanje na evidenciju kod Zavoda za zapošljavanje, odnosno apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao postojanje namjere sticanja statusa nezaposlenog lica nego suprotno, pokrenuo je drugi sudski postupak za ostvarivanje prava koje mu tužena nije omogućila. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

6. AP-5053/15 Hasib Lisičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 17. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 006773 13 Gž od 27. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih dijelova plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da izvrši uplatu doprinosa za PIO u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u podnesenoj tužbi postavljeni zahtjev za isplatu neisplaćenih dijelova plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu zasnivao na tvrdnjama da mu tuženi nije isplaćivao platu u ukupnom zarađenom iznosu za šest dana sedmično za radno vrijeme od 08 do 19 sati, tj. za prosječno 26 dana u mjesecu po 11 sati, već da mu je isplaćivao akontacije u iznosima od po 270,00 KM, a zadnjih šest mjeseci pred otkaz po 320,00 KM, kod kojih navoda je ostao i na prvom održanom pripremnom ročištu 24. oktobra 2007. godine. Međutim, utvrđeno je da je apelant tek na novom pripremnom ročištu održanom 16. februara 2011. godine, kod iznesenih navoda da mu je tuženi isplaćivao manje naknade po osnovi plata i drugih dodataka, kao što je prekovremeni rad i rad praznikom, predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke na okolnosti kolika je minimalno zajamčena naknada plate trebala biti isplaćena apelantu u spornom periodu prema ugovoru, te koliko bi on u tom periodu zaradio po osnovu dodataka na platu i to prekovremenog rada, rada vikendom i rada praznikom. Budući da predmetni navodi apelanta na pripremnom ročištu održanom 16. februara 2011. godine imaju karakter promjene istovjetnosti zahtjeva, pa time i karakter preinake tužbe u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, te kako je na glavnoj raspravi održanoj 21. augusta 2013. godine apelant svoj konačno opredijeljeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u određenom novčanom iznosu zasnovao na nalazu vještaka ekonomske struke od 28. marta 2011. godine, sud je zaključio da se u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i prigovor zastare ovog dijela potraživanja apelanta, istaknut u završnom izlaganju tuženog, u cijelosti pokazuje osnovanim, jer je od dospjelosti ovako opredijeljenog zahtjeva apelanta za isplatu plata, pa do postavljanja tog zahtjeva (u najpovoljnijoj varijanti za apelanta do 16. februara 2011. godine) protekao zastarni rok od tri godine propisan članom 106. Zakona o radu. Shodno tome, sud je zaključio da se iz navedenih razloga ni tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plata u potraživanom iznosu, a time ni zahtjev za uplatu doprinosa u određenom novčanom iznosu nije mogao prihvatiti osnovanim, pa je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4776/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4776/15 (A. H. i N. E. i drugi) | Sudska praksa | Aktio