Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3423/14 (D. P. i A. H., F. H. i S. A. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3423/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3423/14, rješavajući apelacije Dede Peljte i dr., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dedo Peljto i Abdulah Hodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070085 12 Rsž od 16. juni 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070085 09 P od 29.
augusta 2012. godine;
Fahrudin Halilović i Senad Arapović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 076577 12 Rsž od 20. juna 2014 godine i Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 076577 09 P od 27. januara 2012. godine;
Muamer Kurspahić i Alen Huseinović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106818 12 Rsž od 28.
maja 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106818 09 P od 29. februara 2012. godine;
Ramiz Kalabušić i Mahir Muzur, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 106806 12 Rsž od 28. maja 2014.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106806 09 P od 16. februara 2012. godine;
Sakib Panjeta i Hafid Šahić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 115444 12 Rsž od 22. maja 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115444 09 P od 19.
decembra 2011. godine;
Edvin Faić i Suad Drinjak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 060022 12 Rsž od 16. juna 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 060022 08 P od 28.
maja 2012. godine;
Hajrudin Mahmutović i Elvedin Aljović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070100 12 GŽ od 26. juna 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070100 08 P od 21. aprila 2012. godine;
Mujo Hota, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 106837 12 RSŽ od 5. juna 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 106837 09 P od 19. januara 2012. godine;
Edin Alihodžić i Vahidin Bužo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 103071 12 RS od 18. jula 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 103071 09 P od 30.
augusta 2012. godine;
Rizo Lemešević i Budimir Jerko, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 069972 12 RSŽ od 29. septembar 2014.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069972 08 P od 28. augusta 2012. godine;
Amir Selak i Slobodan Zeljaja, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 070111 11 RSŽ od 18. septembra 2014.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070111 08 P od 24. decembra 2010. godine, Irhad Čampara i Siniša Buha, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 059847 11 Rsž od 7. novembra 2014.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 059847 08 P od 10. marta 2011. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Dedo Peljto i Abdulah Hodžić, Fahrudin Halilović i Senad Arapović, Muamer Kurspahić i Alen Huseinović, Ramiz Kalabušić i Mahir Muzur, Sakib Panjeta i Hafid Šahić, Edvin Faić i Suad Drinjak, Hajrudin Mahmutović i Elvedin Aljović, Mujo Hota, Edin Alihodžić i Vahidin Bužo, Rizo Lemešević i Budimir Jerko, Amir Selak i Slobodan Zeljaja, Irhad Čampara i Siniša Buha (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajevo, podnijeli su u periodu od 23. jula do 18. decembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3423/14, AP-3424/14, AP-3425/14, AP-3426/14, AP-3427/14, AP-3486/14, AP-3487/14, AP-4301/14, AP-4302/14, AP-5015/14, AP-5017/14 i AP-5490/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3423/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti su Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv Kantona Sarajevo, Vlade Kantona Sarajevo, MUP-a Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike dodatka na plaću za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora i rad praznikom za periode i u iznosima bliže označenima u presudama Općinskog suda. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve zasnovali na odredbama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo kao i Uredbe o posebnom dodatku na plaću koju je donijela Vlada Kantona Sarajevo.
5. U pojedinim predmetima su presudama Općinskog suda tužbeni zahtjevi apelanata u cijelosti odbijeni, dok su u nekima djelomično usvojeni.
6. Općinski sud je, obrazlažući svoje odluke, ukazao da je Uredbom o dodatku na plaću („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 6/99, 5/00, 8/06 i ostalima; broj 25/09 Prečišćeni tekst), na jasan način utvrđeno šta se podrazumijeva pod posebnim dodatkom na plaću, odnosno da je to kategorija koja se odnosi na ovlaštena službena lica u MUP-u Kantona Sarajevo kojima pripada poseban dodatak na plaću u iznosu od 30% zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova i zadataka koji obavljaju. Osim toga, u navedenoj uredbi je bilo regulirano da navedenim službenicima ne pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, rad u dane sedmičnog odmora i drugo. Zbog navedenog je Općinski sud stava da je do donošenja Zakona o policijskim službenicima i nove Uredbe o posebnom dodatku na plaću, pitanje naknade za rad noću, rad u dane sedmičnog odmora, te prekovremeni rad bilo regulirano navedenom Uredbom br. 6/99, te da se na navedeni period ne mogu primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što bi apelanti u tom slučaju primili naknadu dva puta po istom osnovu. Općinski sud je istaknuo da je odredbom člana 87. Zakona o policijskim službenicima propisan dodatak za posebne uvjete rada, kao i da će Vlada, podzakonskim aktima, utvrđivati koeficijent, kao i kriterije, uvjete i iznose naknada. U članu 99. istog zakona propisano je da je policijski službenik obavezan raditi u posebnim uvjetima i u stavu 2. navedeno koji su to posebni uvjeti, te način određivanja rada, a u stavu 5. određeno je da će to biti uređeno podzakonskim aktom Ministra. Općinski sud je stava da je to i učinjeno navedenim Uredbama, te da je u potpunosti izvršena isplata za sve vidove rada koji pokrivaju rad noću, rad u dane sedmičnog odmora i rad u dane državnih praznika.
7. Dalje, Općinski sud je ukazao da je nakon provedenog postupka nesporno utvrdio da je zbog specifičnosti poslova i zadataka iz nadležnosti policijskih organa, koji zahtijevaju kontinuirano djelovanje, rad policije organiziran u smjenama/turnusima koji obuhvaćaju i rad noću, rad u dane sedmičnog odmora, rad u dane državnih praznika, da je takav rad reguliran navedenim posebnim zakonskim propisima i da su posebnim dodatkom na plaću u visini od 30% obuhvaćene sve vrste tih naknada tj. da se to odnosi na posebne uvjete rada i prirodu poslova i zadataka koje apelanti obavljaju i koji je raspoređen na 24 sata dnevno. Općinski sud je zaključio da, s obzirom da je nesporno utvrđeno da s u konkretnom slučaju radi o preraspodjeli radnog vremena, radu u turnusima, te da za takav rad ne mora biti donesena posebna odluka rukovoditelja organa, takvo radno vrijeme ne može se smatrati prekovremenim radom. Ovo iz razloga što je za ostvarivanje prava na plaćanje prekovremenog rada potrebno rješenje izdato od strane policijskog komesara za tačno utvrđeni period i vrijeme vršenja prekovremenog rada, da bi se mogao izvršiti obračun i isplata istih, kako je to propisano u članu 100. Zakona o policijskim službenicima.
8. U predmetima u kojima je, na temelju nalaza vještaka, utvrdio da su apelanti ostvarili prekovremene sate, Općinski sud je presudama naložio tuženoj da apelantima, na ime razlike plate po osnovu prekovremenih sati, isplati iznose bliže označene u presudama.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv prvostepenih presuda, ukazao da je Općinski sud tokom postupka utvrdio da je do stupanja na snagu Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo, pitanje dodataka na plaću policijskih službenika bilo regulirano Uredbom o dodatku na plaću, kojom je isključeno pravo na, pored ostalog, prekovremeni rad, rad noću i rad u dane sedmičnog odmora, te da se za taj period ne može primijeniti ni Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH. Nakon stupanja na snagu Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo, pravo na naknadu navedenih potraživanja je, u skladu sa odredbom iz člana 99. stav 5. navedenog zakona, regulirano Uredbom o dodatku na plaću, odnosno Uredbom o posebnom dodatku na plaću, prema kojim policijskim službenicima pripada samo pravo na dodatak na plaću u visini od 30% od osnovne plaće, kojim su obuhvaćene sve vrste naknada, pa kako je navedeni dodatak apelantima isplaćen, Općinski sud je zaključio da im ne pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i rad u dane koji se po zakonu smatraju praznikom. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan je zaključak Općinskog suda da se na apelante može primijeniti jedino Zakon o policijskim službenicima Kantona Sarajevo kao lex specialis i da bi u slučaju da se apelantima ponovno isplate te naknade, to predstavljalo kumulaciju prava po dva osnova, prema Zakonu o policijskim službenicima i Općeg kolektivnog ugovora. Odredbom člana
97. Zakona o policijskim službenicima propisano je da se Zakon o radu FBiH, ostali zakoni, podzakonski akti i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno tim zakonom. Iz teksta samog Zakona se ne može utvrditi da se odredbe Općeg kolektivnog ugovora ne mogu primijeniti za policijske službenike kao povoljnije pravo. Odredbom člana 87. stav 1. Zakona o policijskim službenicima je propisano da zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uvjeta na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uvjete rada na takvim radnim mjestima. Stavom 2. je propisano da je dodatak za posebne uvjete rada trajno vezan za radna mjesta iz stava 1. tog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti, a stavom 3. da dodatak za posebne uvjete rada iznosi do 30% od osnovne plaće. Kantonalni sud je istakao da je tokom prvostepenog postupka nesporno je utvrđeno da su apelanti policajci koji ostvaruju dodatak na posebne uvjete rada od 30% od osnovne plaće u skladu sa Uredbom o posebnom dodatku na plaću. U prethodno citiranoj zakonskoj odredbi je navedeno da je poseban dodatak na uvjete rada trajno određen za pojedina radna mjesta. Takva radna mjesta se nazivaju radnim mjestima sa posebnim uvjetima rada zbog postojanja povećane opasnosti od povreda i štetnog djelovanja po zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika, a to se djelovanje ne može u potpunosti otkloniti mjerama zaštite na radu. Posebni uvjeti rada na takvim radnim mjestima ne tiču se samo dužine i vremena obavljanja posla nego se prvenstveno tiču prirode posla kojeg obavljaju policajci, koji uključuje upotrebu sile, kontinuiranu pomoć ljudima u nevolji, djelovanje u trenucima nasilja, prisustvu smrti itd. Stoga, stav je Kantonalnog suda da dodatak koji se apelantima isplaćuje za posebne uvjete rada ne može isključiti pravo na naknade iz člana 12. Općeg kolektivnog ugovora, konkretno prava na prekovremeni rad najmanje 20% bruto satnice, noćni rad najmanje 30% od bruto satnice, rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice i rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.
10. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta vezani za zahtjev za isplatu naknade za rad subotom i nedjeljom. Naime, u članu 98. Zakona o policijskim službenicima propisano je sedmično radno vrijeme od 40 sati, a u članu 39. Zakona o radu da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. S obzirom da apelanti rade u turnusima, odnosno da nemaju petodnevnu radnu sedmicu sa neradnom subotom i nedjeljom, to što su radili smjenu u dane vikenda ne može predstavljati valjan dokaz da su obavljali rad u vrijeme sedmičnog odmora pa im stoga ne može pripasti pravo na povećanu plaću u smislu odredbe člana 12. stav 1. tačka 3. Općeg kolektivnog ugovora. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je žalbe apelanata djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantima dosudio određene iznose naknada za prekovremeni rad, noćni rad, za rad u dane koji se po zakonu smatraju praznikom, dok je u dijelu koji se odnosi na isplatu naknada za rad subotom i nedjeljom, žalbe odbio i potvrdio prvostepene presude.
11. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti u suštini tvrde da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, konkretno odredbe 2., 3. i 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbom člana 2. Općeg kolektivnog ugovora je propisano da je „Kolektivni ugovor obavezujući i važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte“, dok je u članu 12. Općeg kolektivnog ugovora propisano da „Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za: prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice, noćni rad najmanje 30% od bruto satnice, rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice i rad u dane koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice“. Apelanti tvrde da je iako su radili subotom i nedjeljom, sudovi nisu primijenili odredbu člana 12. i utvrdili pravo apelantima na povećanje plaće za navedeni rad.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Općinskog suda, koji su, na način opisan u činjeničnom dijelu ove odluke, presudili o tužbenim zahtjevima, odnosno žalbama apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su odlučili da apelantima pripadaju, odnosno ne pripadaju naknade za prekovremeni rad, noćni rad i troškove prijevoza. Vezano za zahtjeve apelanata za naknadu za rad u vrijeme dana sedmičnog odmora, redovni sudovi su jasno obrazložili da im to pravo ne pripada iz razloga što apelanti nemaju radno vrijeme koje je raspoređeno na petodnevnu radnu sedmicu, sa dva dana odmora, nego rade u turnusima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedenu i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman