Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1897/14 (S. T., S. T., S. T. i B. M.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1897/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1897/14, rješavajući apelacije Slavoljuba Tošića i drugi, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavoljub Tošić, Slavka Tošić, Slobodanka Tošić i Branka Milinčić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 004231 13 Gž 2 od 5. februara 2014. godine;

L. L., protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042371 14 Gž od 29. septembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1897/14

1. Slavoljub Tošić, Slavka Tošić, Slobodanka Tošić i Branka Milinčić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Malić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 24. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004231 13 Gž 2 od 5. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata podnesen radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, te su obavezani apelanti da tuženim solidarno naknade troškove postupka. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između prednika apelanata kao primaoca izdržavanja i prednika tuženih kao davaoca izdržavanja, te da su istim regulisane ugovorne obaveze davaoca i primaoca izdržavanja. Dalje se navodi da se ugovor o doživotnom izdržavanju može raskinuti, odnosno tražiti njegov raskid samo za vrijeme dok se taj ugovor izvršava, a ne i nakon njegovog prestanka. Smrću primaoca izdržavanja prestaje i ugovor o doživotnom izdržavanju, pa kako je primalac izdržavanja umro, te nakon toga i davalac izdržavanja, to je ugovor prestao, pa nema mjesta njegovom raskidu, jer se može raskinuti samo ugovor čije je izvršenje u toku i pod uslovima određenim zakonom. S obzirom na navedeno Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u slučaju smrti ugovornih strana ugovor prestaje, pa pošto primalac izdržavanja za života nije tražio raskid ugovora ni apelanti-nasljednici ne mogu biti aktivno legitimisani da to traže. Okružni sud još navodi da su apelanti mogli zaštiti svoja prava nakon smrti primaoca izdržavanja, a koja su im eventualno povrijeđena ugovorom o doživotnom izdržavanju, podnošenjem tužbe za utvrđenje ništavosti tog ugovora, za pobijanje ugovorom učinjenih raspolaganja i slično, kakav zahtjev je prvobitno bio postavljen u predmetnoj parnici (za utvrđenje ništavosti ugovora), prije nego što je tužba preinačena od strane apelanata. AP-4942/14

2. L. L. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 042371 14 Gž od 29. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev podnesen radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, te je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je između apelantica i njene majke kao primalaca izdržavanja s jedne strane i tuženog kao davaoca izdržavanja, s druge strane zaključen predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, te da su istim regulisane ugovorne obaveze potpisnika, da je tuženi ispunjavajući svoje ugovorne obaveze, apelanticu i njenu majku za života izdržavao, obrađivao baštu, nabavljao i dovozio drva za zimu apelantici, vozio ih ljekaru, što su činili i njegova supruga i sin, te da je nakon smrti apelanticine majke (koja je preminula nakon skoro sedam mjeseci nakon zaključivanja predmetnog ugovora), istu sahranio po mjesnim običajima, podigao joj nadgrobni spomenik i dao potrebne daće, a da je to učinio i za apelanticinog umrlog brata i očuha. Također je utvrđeno, da je apelantica počela odbijati ispunjenje ugovorenih obaveza (dovezena drva, jednom prilikom bacila meso koje joj je dovezao tuženi) od strane tuženog. U svom obrazloženju Okružni sud naovodi da sama činjenica da tuženi nije ispunjavao svoje ugovorne obaveze u posljednje dvije do tri godine, jer apelantica nije htjela prihvatiti izvršenje bilo koje obaveze po predmetnom ugovoru, ne može biti, po ocjeni Okružnog suda, opravdan razlog za raskid ugovora krivicom tuženog jer je u postupku utvrđeno da je tužiteljica samovoljno spriječila tuženoga da izvršava svoje ugovorne obaveze.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1897/14.

4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1897/14 (S. T., S. T., S. T. i B. M.) | Sudska praksa | Aktio