Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/14 (A. D. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-560/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-560/14, rješavajući apelacije Amira Delića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Amir Delić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003509 13 Rev 2 od 21. novembra 2013.

godine;

Marija Šendula i Ivana Šendula protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 011201 12 Rev od 19.

novembra 2013. godine;

Ivan Miloš i Ljilja Kožul protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 008653 13 Gž od 6. marta 2014. godine;

Milorad Knežević, Novak Knežević, Milenko Knežević, Ilija Knežević, Mirko Knežević i Novka Knežević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 003050 13 Rev od 4.

juna 2014. godine;

Borislav Pljevaljčić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 013566 12 Gž od 4. jula 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-560/14 Amir Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Enver Hogić advokat iz Tuzle, podnio je 4. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003509 13 Rev 2 od 21. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da pravo vlasništva u njegovu korist na privrednoj zgradi i zemljištu pobliže označenim u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), da su tuženi (E.D., H.D. i A.D.) dužni priznati i dozvoliti apelantu da se u zemljišnim knjigama i katasterskom operatu upiše kao isključivi vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1 po osnovu građenja na tuđem zemljištu i dosjelosti, dok je usvojen protutužbeni zahtjev tuženih i utvrđeno da dio zaostavštine R.D. predstavljaju i predmetne nekretnine, da su tuženi kao njegovi zakonski nasljednici suvlasnici predmetne nekretnine sa nasljednim dijelom od po ¼, pa je apelant dužan priznati i trpiti da se tuženi upišu u katasterskom operatu kao suposjednici i trpiti da se izvrši dioba predmetnih nekretnina, uz obavezu apelanta da tuženim naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije uspio dokazati da je na predmetnim nekretninama stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu u smislu odredbe člana 27. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kao ni da je vlasništvo stekao putem dosjelosti po članu 32. navedenog zakona (niti redovnom niti vanrednom). Također, kako navodi Vrhovni sud, neosnovani su navodi apelanta da mu je zemljište na kojem je izgrađen sporni objekat usmenim poklonom dao ostavilac R.D., zbog činjenice što takav ugovor u skladu sa odredbama člana 9. i člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo. Vrhovni sud je istakao da apelant nikada nije imao ni savjestan posjed, jer sticanje u široj porodičnoj zajednici u odnosu na suvlasničke dijelove ostalih članova šire porodične zajednice se utvrđuje prema kriterijima koji važe za sticanje suvlasništva (čl. 15., 21. i 25. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da predmetne nekretnine predstavljaju dio zaostavštine R.D., te da su tuženi i apelant kao njegovi zakonski nasljednici suvlasnici predmetnih nekretnina sa nasljednim dijelovima od po ¼.

2. AP-806/14 Marija Šendula iz Zenice i Ivana Šendula iz sela Skradno, Općina Busovača (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 18. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 011201 12 Rev od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je uvažena revizija tuženog (D.P.) i preinačene su nižestepene presude na način da su apelantice odbijene sa tužbenim zahtjevom u dijelu u kojem su tražile da se utvrdi da je tuženi trasiranjem, nasipanjem i proširenjem puta preko nekretnina apelantica, pobliže označenih u dispozitivu presude, izvršio protivpravno uznemiravanje apelantica, uz obavezu da dovede nekretnine apelantica u pređašnje stanje, dok je revizija odbijena u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženi protivpravno uznemiravao apelantice u pravu suvlasništva i posjeda tako što je na dijelu parcele istresao šljunak u površini od 16 m2, te je tuženom naloženo da dovede nekretnine apelantica u pređašnje stanje i prestane sa ovakvim uznemiravanjem. U toku postupka nižestepeni sudovi su utvrdili da su poduzete radnje tuženog, opisane u tužbenom zahtjevu apelantica, protivpravne i da se njima uznemirava vlasnik u ostvarivanju svojih vlasničkih prava jer prelaze utvrđeno pravo kolske služnosti, koje pravo ne podrazumijeva trasiranje, nasipanje puta niti odlaganje građevinskog materijala na parcelama apelantica. Vrhovni sud je, suprotno zaključku nižestepenih sudova, zaključio da u preduzetim radnjama tuženog na opravci i poboljšanju puta (trasiranje po postojećoj trasi i nasipanje puta sljunkom) tuženi nije proširio pravo utvrđene služnosti, te da se u konkretnom slučaju ne radi o kvalitativnoj i kvantitativnoj promjeni tog prava u pravcu daljeg ograničenja vlasničkih prava na poslužnom zemljištu, posebno iz razloga jer nije utvrđeno da je put proširen. Vrhovni sud je zaključio da tuženi, za vršenje stvarne služnosti, ne nanoseći istovremeno poslužnom dobru štetu, poduzeo radnje u okviru ovlaštenja propisanih odredbom člana 56. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da se radnje na popravci i poboljšanju putne trase ne mogu tretirati kao protupravne radnje kojima se više od utvrđenog prava služnosti ograničavaju vlasnička prava na poslužnom zemljištu, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku djelimično usvojena revizija. Suprotno tome, ostavljeni šljunak istrešen iz kamiona pored trase puta, čije je uklanjanje naloženo tuženom, jeste radnja kojom se uznemirava vlasnik u ostvarenju svog prava na poslužnoj parceli, pa je u odnosu na tu radnju osnovan tužbeni zahtjev apelantica, zbog čega je Vrhovni sud u skladu sa odredbom člana 248. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu odbio reviziju.

3. AP-1634/14 Ivan Miloš i Ljilja Kožul (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, podnijeli su 8. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 008653 13 Gž od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili uknjižbu prava vlasništva na k.č. 24/39 k.o. Mostar na osnovu priloženih kupoprodajnih ugovora i rješenja o nasljeđivanju. U toku postupka je utvrđeno da na predmetnim nekretninama nije provedena nacionalizacija zemljišta u skladu sa rješenjem NO Opštine Mostar broj VL.03/12-3317/1 od 24. oktobra 1959.- godine, pa je rukovodilac zk ureda 3. aprila. 2013. godine donio „naredbu za izvršenje“ da se nacionalizacija zemljišta provede u zemljišnim knjigama, što je i učinjeno, te je predmetno zemljište postalo društvena svojina. Međutim, sve i da se ne radi o nacionalizovanom zemljištu, zahtjev apelanata je trebalo odbiti iz razloga što se nakretnina označena kao k.č. 24/39 (na kojoj apelanti traže uknjižbu vlasništva) nije predmet kupoprodajnih ugovora niti rješenja o nasljeđivanju na osnovu kojih apelanti zasnivaju svoj zahtjev, odnosno da isprave predate uz zahtjev nisu podobne za uknjižbu prava vlasništva zbog čega je na odnovu člana 43. stav 2. tač. 1.-4. a u vezi sa članom 42. st. 1.-3. Zakona o zemljišnim knjigama odlučeno kao u izreci rješenja.

4. AP-3564/14 Milorad Knežević, Novak Knežević, Milenko Knežević, Ilija Knežević i Mirko Knežević svi iz Ponikava, Opština Čajniče i Novka Knežević iz Podgorice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnijeli su 28. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 003050 13 Rev od 4. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su vlasnici nekretnina pobliže opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), te da je tuženi (JPŠ „Šume Republike Srpske“ AD Sokolac ŠG“Vučevica“Čajniče) dužan apelantima priznati ovo pravo i trpjeti da se navedene nekretnine u javnim knjigama upišu kao vlasništvo apelanata, uz obavezu apelanata da tuženom naknade troškove postupka. U toku postupka, imajući u vidu dokaze na kojima apelanti temelje svoj zahtjev, je utvrđeno da nije moguće sa sigurnosti izvesti zaključak da su apelanti vlasnici spornog zemljišta. Naime, apelanti nisu u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima dokazali da su njihovi prednici (Krsto i Luka Knežević) imali pravni osnov za uknjižbu tog prava (pravno valjan osnov o prenosu prava vlasništva iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa), a teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica je bio na apelantima u smislu odredbi čl. 7., 102. i 123. Zakona o parničnom postupku. Također, Vrhovni sud je naveo da se u katastar nepokretnosti upisuje pravo posjeda zemljišta a ne pravo vlasništva, tako da upis prava posjeda na parcelama iz pl. br. 264, 1413, 1414 i 1415 k.o. Čajniče u korist apelanata nije dokaz da su oni vlasnici tog spornog zemljišta, s obzirom da se zakonskoj pretpostavci da je šuma i šumsko zemljište u državnoj svojini apelanti nisu suprotstavili zk izvatkom u kojem bi to pravo bilo upisano u korist njihovog zemljišno knjižnog prethodnika ili na drugi odgovarajući način, kao ni rješenjem o nasljeđivanju iako su tokom postupka apelanti tvrdili da su pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekli „po osnovu nasljeđivanja“.

5. AP-4128/14 Borislav Pljevaljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 013566 12 Gž od 4. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je na zakonit i savjestan način stekao pravo vlasništva 1/1 na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude. Apelant je tokom postupka tvrdio da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu ugovora o diobi koji je zaključio sa svojim bratom (Simom Pljevaljčićem) 23. novembra 1977. godine i ovjerio pred Opštinskim sudom u Foči. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije mogao steći pravo svojine na predmetnim nekretninama po osnovu navedenog ugovora o diobi, kao pravnog posla, jer se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče upisom u javnu knjigu, kako je to propisano odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim poslovima. Dalje je utvrđeno da su tuženi (D.P., Nj.P., M.P., B.P. i D.P.) stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama u skladu sa odredbom člana 36. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim poslovima, kojim je propisano da se pravo svojine stiče nasljeđivanjem u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da su tuženi na predmetnim nekretninama upisani ne samo kao posjednici u katasterskom operatu, nego i kao suvlasnici u zemljišnim knjigama, sud je ukazao na odredbu člana 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske kojom je propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim. Imajući u vidu da je apelant iznio činjenicu da upis u zemljišnoj knjizi „ne odgovara stvarnosti“, onda je teret dokazivanja te činjenice bio na njemu međutim, u konkretnom slučaju tu činjenicu apelant nije dokazao zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-560/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-560/14 (A. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio