Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4479/15 („Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4479/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4479/15, rješavajući apelacije D.D. „Postbanka BH, Poštanska banka BiH“ Sarajevo, u stečaju i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 224641 13 Rev od 16. jula 2015. godine;
Pejo Pejić, Mirsada Tinjić, Esma Srabović, Jasmina Sarajlić, Mediha Hadžiefendić, Gordana Nuhić, Janja Ivaković, Asmira Čanić, Suada Mehmedović i Željka Todorović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002750 5 Gž od 13. jula 2015.
godine;
Opštinska organizacija Crvenog krsta Sokolac, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 035067 14 Rsž od 24. juna 2015. godine;
„Holdina“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 380157 14 Rsž od 30. decembra 2014. godine;
Mevludin Habibović, Ramiz Voloder i Nihad Čičak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 093015 11 Rsž od 27. novembra 2013. godine;
Emir Krivić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 104156 11 Rsž od 2. septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4479/15 „Postbanka BH, Poštanska Banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 224641 13 Rev od 16. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici na ime manje isplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i da u korist tužiteljice za taj period uplati razliku doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu, pa ostvarivanje ovih tražbina nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz novelirane odredbe člana 103. Zakona o radu. Shodno navedenom, sud je odbio apelantov prigovor koji se odnosio na zastarjelost potraživanja tužiteljice. Osim toga, sud je zaključio da se apelantovim pozivanjem na odredbu člana 57. stav 5. tač. 2. i 3. Zakona o bankama u FBiH, koja se odnosi na ovlaštenja privremenog upravnika, ne može ishoditi drugačija odluka od predmetne. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što u postupku predviđenom u zakonu i propisanoj formi, privremeni upravnik apelanta nije iskoristio svoja ovlaštenja i u toku mandata datog mu u stavu 5. tačka 2. člana 57. navedenog zakona, nije dopunio ili izmijenio ugovor koji je apelant zaključio sa tužiteljicom, kao što je to on uradio u okviru svojih ovlaštenja sa ostalim zaposlenicima. Budući da apelant nije tako postupio nego je suprotno odredbama Ugovora o radu, Pravilnika apelanta i Kolektivnog ugovora za granu finansija, u spornom periodu nezakonito umanjio platu tužiteljice, sud je udovoljio zahtjevu tužiteljice, kako u pogledu glavnog tako i sporednih potraživanja.
2. AP-4510/15 Pejo Pejić, Mirsada Tinjić, Esma Srabović, Jasmina Sarajlić, Mediha Hadžiefendić, Gordana Nuhić, Janja Ivaković, Asmira Čanić, Suada Mehmedović i Željka Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002750 5 Gž od 13. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime neisplaćene naknade za prekovremeni rad za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti svoj zahtjev temeljili na tvrdnjama da im je ranijim Pravilnikom o platama, naknadama i drugim primanjima (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz juna 2007. godine, bilo propisano pravo na isplatu prekovremenog rada, a i novim Pravilnikom iz septembra 2007. godine, propisano je da im kao zaposlenicima pripada pravo na isplatu prekovremenog rada po nalogu rukovoditelja do 50%. Nadalje, utvrđeno je da su svi apelanti sa tuženim zaključili ugovore o radu u kojima im je plata određena u visini propisanoj Pravilnikom i aktima tuženog, a njihov rad se ogledao u tome da su vršili tehničke pripreme za održavanje vježbi studentima i odgovorni su za stanje laboratorija i aparata u laboratoriji, dok vježbe izvode asistenti ili nastavnici. U vezi s tim, utvrđeno je da iz sadržine oba navedena Pravilnika, ne proizilazi da su laboranti saradnici u nastavi, nego su obični zaposlenici. Također, utvrđeno je da je Pravilnikom iz septembra 2007. godine, stavljen van snage Pravilnik iz juna 2007. godine. Isto tako, utvrđeno je sa su apelanti sami sačinjavali šiht liste u kojima su upisivali podatke o svom mjesečnom radu, pa i prekovremenom radu, koje liste su potpisivali predmetni nastavnici ili prodekani za nastavu, kao dokaz da je taj rad laborant izvršio. Međutim, utvrđeno je da navedeni prekovremeni rad laboranata nije bio odobren od strane neposrednog rukovoditelja, kako je to propisano članom 26. točka 9. Pravilnika iz septembra 2007. godine, pa apelantima i ne pripada pravo da potražuju predmetnu naknadu.
3. AP-4514/15 Opštinska organizacija Crvenog krsta Sokolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 035067 14 Rsž od 24. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništene su kao nezakonite, Odluka apelantice o razrješenju tužiteljice dužnosti sekretara od 22. jula 2013. godine, Odluka o proglašenju tužiteljice tehnološkim viškom od 16. augusta 2013. godine, Odluka apelantice o odbijanju žalbe tužiteljice od 9. septembra 2013. godine i Odluka o prekidu ugovora o radu od 16. septembra 2013. godine, te je apelantici naloženo da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove sekretara ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. U toku postupka je utvrđeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio, primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu, da apelantica nije izvedenim dokazima dokazala da je tužiteljici mogao biti otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, da tužiteljica ne izvršava obaveze iz Ugovora o radu i da tužiteljica nije mogla biti raspoređena na poslove sekretara ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, zbog čega je poništio kao nezakonite sporne Odluke apelantice. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je u skladu sa odredbama člana 130. navedenog zakona, kojim je propisano da će sud, ako utvrdi da je otkaz Ugovora o radu nezakonit, naložiti poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim sposobnostima radnika, naložio apelantici da tužiteljicu vrati na poslove sekretara ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
4. AP-4520/15 „Holdina“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Jasmin Šarić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 380157 14 Rsž od 30. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je, pored ostalog, određena mjera osiguranja tako što je naloženo apelantu kao protivniku osiguranja da vrati tužitelje na poslove koje su obavljali prije donošenja odluka o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. augusta 2013. godine. Također, određeno je da mjera osiguranja ostaje na snazi do drugačije odluke suda o istoj. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da tužitelji tužbom traže poništenje kao nezakonitih odluka o otkazu ugovora o radu, uz obavezu apelanta da ih vrati na rad i rasporedi ih na radna mjesta i poslove koje su obavljali prije otkaza ugovora o radu. Naime, utvrđeno je da iz sadržine odluka o otkazu ugovora o radu od 13. augusta 2013. godine proizilazi da je otkaz tužiteljima dat zbog ekonomskih, tehničkih i organizacjskih razloga, a svi oni su bili zaposlenici apelanta na radnom mjestu vatrogasac.
Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud na osnovu uvida u rješenje o inspekcijskom nadzoru od 18. septembra 2013. godine pravilno utvrdio da je apelantu naloženo da osigura zaštitu od požara odnosno da osnuje vatrogasnu jedinicu. Shodno tome, sud je zaključio da su tužitelji kao predlagači osiguranja učinili vjerovatnim postojanje kapaciteta apelanta da ih zaposli na odgovarajuća radna mjesta, pa u takvoj situaciji nije mogao biti otkazan ugovor pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, sud je zaključio da se tužitelji obzirom na gubitak svojih radnih mjesta nalaze u veoma teškoj materijalnoj situaciji zbog gubitka izvora egzistencije, a iz čega jasno proizilazi opasnost od nastanka štete za tužitelje, u smislu relevantne odredbe pomenutog zakona, posebno kada se ima u vidu da su na radna mjesta tužitelja primljena druga lica. U vezi s tim, utvrđeno je da su tačni apelantovi navodi da zbog određivanja predložene mjere osiguranja apelant ima obavezu isplaćivati platu i druge naknade po osnovu rada tužiteljima, ali apelant gubi iz vida da se ne radi ni o kakvoj nenaknadivoj šteti, a posebno gubi iz vida da se zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može odlukom suda vratiti na rad do okončanja spora na osnovu odredbe člana 93. stav 3. predmetnog zakona, koja takvu odluku suda ne uslovljava polaganjem bilo kakvog jemstva od strane zaposlenika.
5. AP-4752/15 Mevludin Habibović iz Kaknja, Ramiz Voloder iz Konjica i Nihad Čičak iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 093015 11 Rsž od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su u cijelosti apelanti sa tužbenim zahtjevom da im tužena na ime razlike novčane vrijednosti obroka koje su imali u vojničkom restoranu (2,60 KM) i novčane isplate toplog obroka u iznosu od deset KM koji su trebali primati u određenom vremenskom periodu isplati određene novčane iznose, kako je to pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je odlukom Federalnog ministarstva odbrane od 17. januara 2003. godine propisano da se svim službenicima Ministarstva odbrane i pripadnicima VF BiH, koji su na profesionalnoj vojnoj službi u komandama i jedinicama VF BiH, u kojima ne postoje uslovi i mogućnost da se organizuje priprema i podjela toplog obroka po Pravilniku o ishrani u VF BiH, vrši mjesečna isplata na ime naknade za topli obrok u visini od deset KM za svaki dan proveden na poslu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantima nije mogla biti isplaćena naknada za topli obrok u visini od deset KM, jer im je ishrana u toku rada bila obezbijeđena, pa je odlučio kao u izreci presude.
6. AP-4772/15 Emir Krivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 104156 11 Rsž od 2. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Odbora državne službe za žalbe od 27. maja 2009. godine i rješenje Agencije za državnu službu od 19. januara 2007. godine, kojima je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa na radnom mjestu šef odsjeka-šef unutrašnje organizacione jedinice u Odsjeku za administraciju Ključ, Uprave za administraciju i podršku MUP-a USK, te da se ostavi na snazi rješenje MUP-a USK od 19. jula 2006. godine kojim je apelant, diplomirani menadžer javne uprave postavljen na radno mjesto šefa odsjeka-šef unutrašnje organizacione jedinice u Odsjeku za administraciju Ključ, Uprave za administraciju i podršku MUP-a USK sa danom 19. jula 2006. godine. U toku postupka je utvrđeno da apelant, koji ima visoku stručnu spremu-završen Fakultet poslovne ekonomije i koji je rješenjem od 19. jula 2006. godine bio raspoređen na navedeno radno mjesto, nije ispunjavao jedan od posebnih uslova propisanih Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji K MUP-a USK iz juna 2006. godine, za obavljanje tog radnog mjesta, koji se odnosi na vrstu stručne spreme-završen Pravni fakultet, pa mu je, u smislu relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u FBiH, prestao radni odnos. Osim toga, utvrđeno je da Odluka Ustavnog suda FBiH od 20. aprila 2010. godine, objavljena u Službenim novinama FBiH od 9. juna 2010. godine, na koju se poziva apelant, kojom se utvrđuje da odredba člana 1. stav 1. Zakona o državnoj službi u FBiH, u dijelu koji glasi „kantona, grada i općine“ nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, nije od uticaja na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, sud je zaključio da je Odluka Ustavnog suda FBiH donesena 2010. godine, a postupak revizije postavljenja državnih službenika, kojom je bio obuhvaćen i apelant, je vršena 2007. godine, po tada važećem Zakonu o državnoj službi FBiH, pa se odredbe Zakona o državnoj službi FBiH ne mogu primjenjivati na kantone, grad i općinu tek nakon objavljivanja presude, a to je 9. juna 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4479/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman