Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-351/13 (IEG d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Upravni postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Porez
  • Mirno uživanje imovine
  • Lišavanje imovine
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-351/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 351/13, rješavajući apelaciju IEG-a d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija IEG-a d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 U 003782 11 Už od 30. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta broj 96 0 U 003782 09 U od 7.

juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. IEG d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 003782 11 Už od 30. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 003782 09 U od 7. juna 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. avgusta 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, te od Apelacione komisije i Direkcije za finansije – Poreska uprava Brčko (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor dostavio 21. decembra 2015. godine, Osnovni sud 18. decembra 2015. godine, Apelaciona komisija 17. decembra 2012. godine, a Poreska uprava 25. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 U 003782 09 U od 7. juna 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu podnesenu protiv Rješenja Apelacione komisije broj UP-II-01.7-14-000863 od 11. decembra 2008. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Poreske uprave broj 04.3-14-2- 2224/08 od 14. oktobra 2008. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Apelaciona komisija, u obrazloženju rješenja, istakla da je prvostepeni organ apelantov zahtjev za povrat više uplaćenih sredstva odbio kao neosnovan jer je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o uplati poreza na dobit koja je starija od tri godine, tj. nakon proteka roka iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Zakon o poreskoj upravi). Apelant je u žalbi na prvostepeno rješenje tvrdio da nije nastupila zastarjelost jer je uplata poreza na dobit izvršena po nalogu provostepenog organa, da je rješenje kojim je naložena ta obaveza poništeno rješenjem Apelacione komisije, te da nije znao da nije u obavezi izvršiti predmetnu uplatu. Nadalje, kao nesporno je utvrđeno da je Rješenje o određivanju prinudne naplate broj 02/2-456.1/2-134-014-005/02 od 7. maja 2003. godine, kojim je apelantu naloženo da izvrši uplatu označenog iznosa, poništeno Rješenjem broj 02/2-456.1/2-134-005/02-AP- 294703 od 29. maja 2003. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Nadalje, kao nesporno je utvrđeno da je apelant izvršio uplatu 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, tj. poslije poništenja rješenja kojim je naložena uplata. Na osnovu navedenog Apelaciona komisija je zaključila da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno sproveo postupak, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja i sprovedenog postupka donio ispravno rješenje kojim je apelantov zahtjev za povrat više uplaćenih sredstva odbio kao neosnovan, pozivajući se na član 71 Zakona o Poreskoj upravi. Naime, od dana uplate do dana podnošenja zahtjeva za povrat više uplaćenih sredstava protekao je rok propisan citiranim članom koji je prekluzivan, pa je njegovim istekom apelant izgubio pravo na povrat. Najzad, Apelaciona komisija je neosnovanom ocijenila apelantovu tvrdnju da nije imao obavezu da izvrši predmetne uplate (27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine) s obzirom da su one izvršene poslije poništenja rješenja kojim je naloženo plaćanje (29. maja 2003. godine).

7. Osnovni sud je u potpunosti prihvatio navedeno obrazloženje Apelacione komisije, zaključivši da je doneseno na osnovu pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravno valjane i nesporne dokumentacije i na osnovu pravilne primjene materijalnog prava.

8. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 U 003782 11 Už od 30. oktobra 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

9. Apelacioni sud je, imajući u vidu član 71 Zakona o Poreskoj upravi, te činjenicu da je uplatu, određenu Rješenjem Poreske uprave broj: 02/2-456.1/2-134-014-005/02 od 7. maja 2003. godine (koje je poništeno 29. maja 2003. godine), apelant izvršio 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine (nakon poništavanja prvostepenog rješenja), a da je apelant zahtjev za povrat tada više uplaćenog poreza podnio tek 21. februara 2008. godine, zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da „ne mogu teći zastarni-prekluzivni rokovi sve do konačne odluke o njegovom zaduženju“. S tim u vezi ukazano je da su osnovne razlike između zastare i prekluzije u tome što je prekluzivni rok strogi zakonski rok unutar kojeg stranka mora da preduzme određene radnje ako neće da joj se ugasi ne samo zahtjev već i subjektivno pravo, kod nastupanja prekluzije se pravo konačno i u cjelini gubi, dok se kod zastare protekom roka gubi pravo na tužbu ili prisilno izvršenje prava, a ne samo pravo (zastarjelošću pravo ne prestaje postojati, postoji i dalje ali kao naturalna obligacija); prekluzivni rok teče neprekidno, dok kod zastare postoji mogućnost zastoja i prekida; prekludirani dužnik koji je svoju obavezu ispunio po proteku prekluzivnog roka može da zahtijeva povrat datog na ime obaveze ispunjenja, dok kod zastare dužnik nema pravo na povrat, čak i u slučaju da je bio u zabludi u pogledu ispunjenja zastarjele obaveze. Rok iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi je prekluzivan rok jer teče kontinuirano i ne može se prekinuti, obustaviti, skratiti ili produžiti; sud na ovaj rok pazi po službenoj dužnosti; njegovim protekom prestaje pravo.

10. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da je poreskopravni odnos odnos ex lege i subjektivno pravo povjerioca (u konkretnom slučaju apelanta, poreskog obveznika) proizlazi iz zakona, a dužnik (u konkretnom slučaju Poreska uprava) ne iskazuje svoju saglasnost ili pristanak na obavezu koja nastaje, tako da protekom roka zakonodavac ne uskraćuje vjerovniku samo pravo na sudsku zaštitu, već prestaje postojati i samo pravo. Kako dužnikova nastala obaveza ima svoju osnovu u zakonu, a ne u saglasnim voljama stranaka, protekom tog roka obaveza prestaje da postoji budući da je njena osnova u zakonu koji propisuje (određuje) kada nastaje i kada prestaje određena obaveza (odnos). U poreskom pravu ako poreski obveznik ili poreski dužnik želi da ispuni obavezu koja je zastarjela, on to ne može učiniti jer je ona prestala da postoji i poreski dug, protekom zakonom propisanog roka, postaje nedug.

11. Slijedom navedenog, s obzirom na predmet spora i činjenice od odlučnog značaja u sporu: da je apelant uplatu poreza izvršio 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, da je 21. februara 2008. godine tražio povrat tada više uplaćenih sredstava na ime poreza na dobit u označenom iznosu i s obzirom na član 71 Zakona o Poreskoj upravi, Apelacioni sud je zaključio da je pravilan zaključak organa uprave i prvostepenog suda da je apelantov zahtjev za povrat više uplaćenog iznosa poreza na dobit podnesen van propisanog roka neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je osporenim presudama došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu koje nema osnov u zakonu, ne služi legitimnom cilju i ne zadovoljava princip proporcionalnosti. U prilog navedenom apelant je istakao da se nevraćenje novca plaćenog po poreskim propisima, pogrešnom primjenom tih propisa, može smatrati ograničenjem upotrebe imovine. Po njegovom mišljenju miješanje je sadržano u uskraćivanju da mu se vrati neosnovano uplaćeni iznos poreza i zasnovano je na arbitrarnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba o prekluziji. Ovo iz razloga što, kako smatra, prekluzija ne može nastupiti, odnosno rokovi ne mogu početi teći prije nego što bude pravosnažno utvrđeno postojanje poreske obaveze, a što nije i konkretni slučaj. Po njegovom mišljenju redovni sudovi su propustili cijeniti i potpuno su zanemarili činjenicu da je rješenje kojim mu je naloženo plaćanje poništeno i da je predmet vraćen na ponovni postupak, a da novo rješenje nikad nije doneseno, odnosno ponovni postupak nije okončan sve do proteka trogodišnjeg roka od dana izvršene uplate. Apelant smatra da poreska obaveza nastaje ili u trenutku pravosnažnosti rješenja kojim se ona utvrđuje ili u trenutku podnošenja poreske prijave, ali da ne može nastati sačinjavanjem službene zabilješke i to s retroaktivnim dejstvom.

14. U dopuni apelacije od 15. avgusta 2015. godine apelant je dostavio kopiju dijela Presude Apelacionog suda broj 96 0 K 053536 14 Kž od 23. aprila 2015. godine iz koje se, kako je naveo, vidi da je direktor Poreske uprave pravosnažno oslobođen po pitanju apelantovog finansijskog poslovanja, što je i predmet apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Apelacioni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje presude, te ukazao i da je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i rezultat je utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane tvrdnje da je došlo do pogrešne primjene poreskih propisa, odnosno da je u svemu odlučeno u skladu sa Zakonom o Poreskoj upravi.

17. Apelaciona komisija je u odgovoru na navode iz apelacije istakla da je u obrazloženju osporenih rješenja konkretno utvrđeno zbog čega se ne može izvršiti povrat više uplaćenog novca, s pozivom na odgovarajući materijalni propis, te da su redovni sudovi utvrdili zakonitost ovih rješenja. U vezi s Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 053536 14 Kž od 23. aprila 2015. godine, koja je dostavljena u dopuni apelacije, ukazano je da je bez uticaja na sprovedeni postupak organa uprave i sudova BD s obzirom da apelant nije iskoristio svoje pravo u zakonom određenom roku, a krivični postupak protiv direktora Poreske uprave ničim nije uticao na apelantovo propuštanje navedenog.

18. Poreska uprava je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istakla da je apelant izvršio plaćanja 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, a da je zahtjev za povrat sredstava podnio 21. februara 2008. godine, tj. nakon proteka roka od tri godine iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o Poreskoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BD“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 19/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 14.

(1) Poreski obveznik ima pravo da:

1. od Uprave dobije besplatne informacije, uključujući i obrasce poreske prijave, o poreskim zakonima, poreskim postupcima, odgovarajućim podzakonskim aktima i poreskim obavezama, uključujući i plaćanje poreskih obaveza;

(…) 4. traži obavještenja od nadležnih organa potrebna za izvršenje prava koja mu pripadaju u skladu sa poreskim zakonima.

(2) Poreski obveznik koji pretrpi štetu nezakonitim postupanjem Uprave, ima pravo da podnese tužbu za naknadu štete. Naknada štete se isplaćuje iz Budžeta.

Obračunavanje poreza Član 25.

(1) Dospijeće poreske obaveze uređuje se poreskim zakonima.

(2) Poreska obaveza utvrđuje se u skladu sa postupkom predviđenim poreskim zakonima.

Zahtjev za poreske odbitke i povrat Član 71.

Poreski obveznik može podnijeti zahtjev za korišćenje preplate za izmirenje buduće poreske obaveze ili za povrat preplate u skladu sa članom 68. ovog zakona, u roku od 3 (tri) godine od dana kada je takvo plaćanje izvršeno.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 70 0 P 000962 10 Rev od 30. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu.

28. U postupku pred redovnim sudovima bilo je nesporno da je apelant izvršio uplatu sredstava na ime poreza čiji povrat je, kao više uplaćen, tražio u postupku pred organima uprave i redovnim sudovima čije odluke su predmet osporavanja apelacijom. Stoga se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kom se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, što potpada pod opseg člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3310/06 od 12. februara 2009. godine, stav 13).

29. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u kontroli (ograničavanju) korišćenja njegove imovine koju čini uplaćeni porez koji je propisala država, čiji je povrat apelant tražio u predmetnom postupku.

30. Ustavni sud u konkretnom slučaju mora da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (v) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.

31. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stanovište da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5). Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine, u predmetu Cyrilm Albert Warner protiv Velike Britanije) i prestanka samog prava protekom prekluzivnog roka. Ovo ograničenje je potrebno da bi se obezbijedio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

32. Ustavni sud primjećuje da je apelantov zahtjev za povrat uplaćenog poreza konačno odbijen zbog toga što je podnesen nakon proteka roka iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi. Citiranom odredbom je regulisano da poreski obveznik može podnijeti zahtjev za korišćenje preplate za izmirenje buduće poreske obaveze ili za povrat preplate u roku od tri godine od dana kada je takvo plaćanje izvršeno. U postupku nije bilo sporno, a to apelant ne osporava ni u apelaciji, da je uplatu sredstava izvršio 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, a da je zahtjev za povrat po osnovu ovih uplata podnio tek 21. februara 2008. godine.

33. Međutim, apelant tvrdi da je stanovište redovnih sudova zasnovano na arbitrarnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba o prekluziji. Ovo iz razloga što, kako smatra, prekluzija ne može nastupiti, odnosno rokovi ne mogu početi teći prije nego što bude pravosnažno utvrđeno postojanje poreske obaveze, što nije i konkretni slučaj. Po njegovom mišljenju redovni sudovi su propustili cijeniti i potpuno su zanemarili činjenicu da je rješenje kojim mu je naloženo plaćanje poništeno i da je predmet vraćen na ponovni postupak, a da novo rješenje nikad nije doneseno, odnosno ponovni postupak nije okončan sve do proteka trogodišnjeg roka od dana izvršene uplate.

34. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene presude Apelacionog suda dati iscrpni razlozi i obrazloženja u pogledu prirode i karaktera poreske obaveze, kao i prirode i karaktera zakonskog roka kao prekluzivnog roka, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim. Naime, u postupku je kao nesporno utvrđeno da je rješenje Poreske uprave od 7. maja 2003. godine rješenjem Apelacione komisije 29. maja 2003. godine poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, a da je apelant, i pored toga, uplate po poništenom rješenju izvršio 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, te da je povrat ovako uplaćenih sredstava tražio 21. februara 2008. godine. U postupku pred redovnim sudovima apelant je tvrdio da nije znao da nije obavezan da izvrši plaćanje, kao i da Poreska uprava po poništenom rješenju ponovni postupak nije pokrenula unutar roka iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je članom 14 Zakona o Poreskoj upravi, pored ostalog, određeno da poreski obveznik ima pravo da traži od Uprave besplatne informacije o poreskim zakonima, poreskim postupcima, odgovarajućim podzakonskim aktima i poreskim obavezama, uključujući i plaćanje poreskih obaveza. Takođe, ni prema članu 71 Zakona o Poreskoj upravi, a ni bilo kojoj drugoj odredbi ovog zakona, zahtjev za povrat više uplaćenih sredstva nije uslovljen pokretanjem i okončanjem ponovnog postupka. Najzad, u vezi s dijelom presude Apelacionog suda koji je apelant predočio uz apelaciju, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak nije ticao odlučivanja o zakonitosti ili nezakonitosti apelantove poreske obaveze, već pitanja da li je zahtjev za povrat sredstava podnesen u zakonom određenom roku. Shodno navedenom, proizlazi da je miješanje u apelantovu imovinu zakonito.

35. Nadalje, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o Poreskoj upravi, na osnovu kojeg je konačno odbijen apelantov zahtjev, regulišu rokovi i način povrata neosnovano ili u višem iznosu uplaćenog poreza, kako bi se obezbijedilo efikasno funkcionisanje pravnog sistema i pravna sigurnost. U predmetnom slučaju je utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat više uplaćenih sredstava, čija je uplata izvršena 27. novembra 2003. godine i 12. januara 2004. godine, podnesen tek 21. februara 2008. godine, tj. nakon isteka prekluzivnog roka od tri godine iz člana 71 Zakona o Poreskoj upravi. Shodno navedenom, predmetno miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

36. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. Što se tiče ograničenja koja u konkretnom slučaju propisuju gubitak prava za slučaj da radnja ne bude preduzeta unutar određenog roka, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom, da se odnose na sve građane pod istim uslovima i stoga se mora zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta kao pojedinca nije stavljen pretjeran teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje i da je članom 14 Zakona o Poreskoj upravi propisano da poreski obveznik koji pretrpi štetu nezakonitim postupanjem Uprave, ima pravo da podnese tužbu za naknadu štete koja se isplaćuje iz budžeta.

37. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom i da nije služilo legitimnom cilju, te da je narušilo princip proporcionalnosti na način da je na apelanta stavljen pretjeran teret.

38. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene odluke rezultovale miješanjem u apelantovo pravo na imovinu, koje nije bilo u službi legitimnog cilja i kojim je narušen princip proporcionalnosti na način da je na apelanta stavljen pretjeran teret.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-351/13 (IEG d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio