Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-413/13 (M. R.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-413/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 413/13, rješavajući apelaciju Milene Rabljenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Rabljenović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 109662 13 Rev od 12. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 109662 12 Gž od 11.

decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 109662 11 P od 7. juna 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Rabljenović (daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 109662 12 Gž od 11. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 109662 11 P od 7. juna 2012. godine. Apelantkinja je 27. marta 2015. godine dopunila apelaciju kojom je osporila presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 109662 13 Rev od 12. februara 2015. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Osnovne škole „Branko Radičević“ (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Nataše Van Engelen-Sofilj (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 22. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotužena i drugotužena dostavili su odgovor na apelaciju 28. i 30. oktobra i 4. i 6. novembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 109662 11 P od 7. juna 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantkinja, donošenjem odluke prvotužene o izboru kandidata-drugotužene za popunu upražnjenog radnog mjesta administrativno-finansijskog radnika po javnom konkursu objavljenom 18. avgusta 2010. godine i donošenjem odluke po apelantkinjinom prigovoru od 29. oktobra 2010. godine, bila izložena neposrednoj diskriminaciji. Apelantkinja je obavezana da tuženim solidarno isplati na ime troškova postupka iznos od 2.121,50 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelantkinja konkurisala na spornom konkursu prvotužene za predmetno radno mjesto, te da je odlukom prvotužene odlučeno da na navedeno radno mjesto bude izabrana drugotužena, a sporno je da li navedena odluka o izboru kandidata, kao i odluka kojom je odbijen apelantkinjin prigovor na prvostepenu odluku treba da bude poništena, te da li je donošenjem navedenih odluka prema apelantkinji učinjena diskriminacija.

7. Osnovni sud je na osnovu analize svih provedenih dokaza utvrdio da prema apelantkinji nije učinjena diskriminacija ni prema odredbama Zakona o radu RS, niti prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije BiH. Istaknuto je da apelantkinja svoj zaključak o postojanju diskriminacije izvodi iz činjenice da je ona na navedenom konkursu bila jedini kandidat koji se pozvao na činjenicu da je bila borac u ratu u smislu člana 37 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, te da je trebala da ima prioritet u zapošljavanju u odnosu na preostalih 70 kandidata koji su ispunjavali opšte i posebne uslove konkursa i koji su bili pozvani na intervju.

8. Po mišljenju Osnovnog suda, iz provedenih dokaza se ne može zaključiti da je apelantkinja imala iste uslove kao i izabrana kandidatkinja-drugotužena upravo zbog činjenice da je komisija prvotužene drugotuženu predložila direktoru tužene kao najboljeg kandidata, kao i zbog činjenice da je za razliku od apelantkinje u vrijeme prijave na konkurs bila nezaposlena. U pogledu kriterijuma koji su rukovodili prvotuženu, čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio jer je potvrđen materijalnim dokazima provedenim u toku postupka, za tuženu je jedan od kriterijuma bio da se zaposli lice koje je trenutno bez zaposlenja, a apelantkinja je u vrijeme prijave na konkurs bila zaposleno lice, što je dovoljan razlog da se ne može raditi o prijemu novih radnika „pod istim uslovima“. Eventualno bi se moglo raditi o kršenju prava apelantkinje iz člana 37 Zakona o radu, ali tek u situaciji da je i izabrana kandidatkinja imala status zaposlenog lica kao i apelantkinja. Kako to nije slučaj apelantkinja se nije mogla pozvati na kršenje odredbi člana 37 Zakona o radu na njenu štetu jer iz provedenih dokaza proizlazi da, prema kriterijumima prvotužene, izabrana kandidatkinja i apelantkinja nisu ispunjavale iste uslove nego je, prema mišljenju komisije prvotužene, a čiji je stav prihvatio direktor komisije, drugotužena kao izabrana kandidatkinja ispunjavala više uslova za zapošljavanje nego apelantkinja.

9. Navedeno je da je provedenim dokazima prvotužena dokazala da je sprovedeni konkurs, od objavljivanja preko sprovođenja radnji komisije, uključujući i donošenje odluke školskog odbora po apelantkinjinom prigovoru, obavljen u skladu sa zakonom, te u skladu s internim aktima koji su kao dokaz izvedeni u postupku.

10. Istaknuto je da prema apelantkinji nije izvršena diskriminacija, a što je prvotužena uspjela da dokaže u predmetnom postupku. S druge strane, apelantkinja nije dokazala da su donesene odluke o izboru kandidata (prvostepena i drugostepena odluka prvotužene) obuhvaćene bilo kakvim povredama, bilo po pitanju procedure, sprovođenja postupka, prijema i izbora kandidata, bilo u pogledu kršenja materijalno-pravnih propisa u tom postupku. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda, nije osnovan apelantkinjin zahtjev za poništenje tih odluka.

11. Protiv prvostepene presude apelantkinja je izjavila žalbu koju je Okružni sud, Presudom broj 71 0 P 109662 12 Gž od 11. decembra 2012. godine, djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se apelantkinja obavezuje da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.770,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.212,50 KM. U ostalom dijelu apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Odbijen je zahtjev tuženih na ime sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.080,00 KM.

12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani apelantkinjini navodi iz žalbe da je ona diskriminisana prilikom izbora. Istaknuto je da ona nije primljena na navedenom konkursu zato što je u odnosu na drugotuženu imala status zaposlenog lica, te njen status borca u ovom slučaju nije igrao ulogu niti je apelantkinja dokazala da je prvotužena tokom postupka vršila diskriminaciju na način propisan Zakonom o radu ili Zakonom o diskriminaciji BiH, kao i Zakonom o posredovanju u zapošljavanju tako što je izabrala kandidata koji nema navedeni status što, na osnovu navedenih zakona, nema obilježja diskriminacije. Prvotužena je dala prednost kandidatu koji ima status nezaposlenog lica te koji, po odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju, ima prednost nad zaposlenim licima.

13. Protiv drugostepene presude apelantkinja je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 109662 13 Rev od 12 februara 2015. godine odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelantkinja svoj tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici zasniva na tvrdnji da je prvotužena u postupku zapošljavanja apelantkinje povrijedila njeno pravo na jednako postupanje, odnosno da je izvršila neposrednu diskriminaciju tako što prilikom izbora kandidata po objavljenom konkursu za prijem radnika nije uzela u obzir prioritet u zapošljavanju koji apelantkinji pripada po odredbi člana 37 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, kojom je propisano da će između ostalih organa i pravnih lica iz tog člana i drugi subjekti koji su osnovani zakonom prilikom prijema novih radnika obezbijediti da borac ima, pod istim uslovima, prioritet u zapošljavanju u odnosu na ostala lica koja nisu korisnici prava po ovom zakonu u skladu s propisima koji regulišu oblast rada i zapošljavana.

15. Istaknuto je da iz činjeničnog stanja u predmetnoj parnici, koje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku, proizlazi da su i apelantkinja i drugotužena ispunjavale opšte i posebne uslove predviđene konkursom za popunu radnih mjesta za mjesto administrativno-finansijskog radnika kod prvotužene. U vrijeme donošenja odluke prvotužene od 23. septembra 2010. godine o izboru drugotužene za popunu tog radnog mjesta apelantkinja je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod preduzeća GP „Stefan Milutin“ d.o.o. (nakon toga je sporazumno raskinula radni odnos 30. septembra 2010. godine), a primljena kandidatkinja-drugotužena bila je nezaposleno lice prijavljeno kod Zavoda za zapošljavanje od 30. juna 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja i drugotužena u postupku traženja zaposlenja kod prvotužene po navedenom konkursu nisu bile u istoj ili sličnoj situaciji (apelantkinja je bila zaposlena, a drugotužena je bila nezaposleno lice), pa bi apelantkinja po tom osnovu imala prioritet u zapošljavanju prema odredbi člana 37 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS u odnosu na primljenog kandidata pod uslovom da je bila nezaposleno lice koje ujedno ima status borca, a što proizlazi iz sadržaja navedene zakonske odredbe, ali i odredbe člana 107 stav 2 Zakona o radu.

16. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja izborom drugotužene na navedeno upražnjeno radno mjesto kod prvotužene nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na izabranog kandidata, pa su nižestepeni sudovi pravilno odbili njen zahtjev za utvrđenje diskriminacije iz odredbe člana 12 stav 1a) Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno odredbe člana 107 stav 2 Zakona o radu u vezi s odredbom člana 112 stav 4 navedenog zakona.

17. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantkinjin revizioni prigovor da je u postupku zapošljavanja apelantkinje kod prvotužene i u ovom sporu zanemaren zakonski prioritet boraca u zapošljavanju budući da je apelantkinja uz svoju prijavu na konkurs priložila dokaz o statusu borca, odakle proizlazi da je komisija prvotužene prilikom razmatranja zahtjeva svih prijavljenih kandidata bila upoznata s ovom činjenicom i nju imala u vidu, te je suprotno tvrdnji revizije pravilno cijenila. Istaknuto je da je netačna apelantkinjina reviziona tvrdnja da je u vrijeme donošenja odluke o prijemu kandidata (drugotužene) apelantkinja 23. septembra 2010. godine imala status zaposlenog lica na određeno vrijeme iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnoj parnici proizlazi da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sporazumno raskinula nakon tog dana 30. septembra 2010. godine i da je od tada do donošenja prvostepene presude imala status zaposlenog lica na određeno vrijeme.

18. Tokom predmetnog parničnog postupka nije bilo sporno da je drugotužena 23. septembra 2010. godine bila nezaposleno lice i da prvotužena nije tražila posredovanje Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske kod njenog zapošljavanja, pa je bez značaja za ishod predmetnog postupka pozivanje apelantkinje na Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.

19. Navedeno je da apelantkinja u reviziji opisuje socijalni status tako što tvrdi da je u vrijeme donošenja osporene odluke o prijemu u radni odnos 23. septembra 2010. godine bila radnik na određeno vrijeme (što nije tačno) s platom u iznosu od 400,08 KM, koju joj tadašnji poslodavac duži period nije isplaćivao i stambenim kreditom. Međutim, ukazano je da i kada se uzmu u obzir i ovi apelantkinjini navodi proizlazi da je ona u odnosu na primljenu kandidatkinju-drugotuženu kao nezaposleno lice imala povoljniji položaj.

20. Istaknuto je da prema utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi da je drugotužena nezaposlena od 30. juna 2010. godine, te da je o zahtjevu za proširenje sistematizacije za trinaest radnih mjesta kod prvotužene od 24. juna 2010. godine, između ostalog, i za sporno radno mjesto odlučivalo nadležno Ministarstvo i o tome donijelo odluku 22. jula 2010. godine. Stoga je neosnovana reviziona tvrdnja da je drugotužena u konkretnom slučaju imala prioritet u zapošljavanju zbog činjenice da je njena majka Pelka Sofilj kao dugogodišnja nastavnica i zamjenik direktora poslodavca imala saznanje o predstojećem proširenju sistematizacije, te da je to bio razlog da ona raskine radni odnos kod ranijeg poslodavca 30. juna 2010. godine. Navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnoj parnici budući da je o proširivanju sistematizacije odlučivalo nadležno Ministarstvo, a ne poslodavac kod kojeg je bila zaposlena majka drugotužene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da iako je drugostepeni sud smanjio troškove postupka apelantkinja je u obavezi da ih naknadi, te da bi njihovim plaćanjem ostala bez sredstava za izdržavanje i bila onemogućena da plaća stambeni kredit. Stoga, moli Ustavni sud da je oslobodi plaćanja parničnih troškova.

b) Odgovor na apelaciju

22. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporene presude dati razlozi zbog kojih je predmetna apelacija neosnovana.

23. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj presudi, a posebno u vezi sa okolnostima da nije došlo do povrede principa nediskriminacije kod izbora kandidata po konkursu koji je raspisala prvotužena.

24. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je odluka tog suda zasnovana na slobodnoj ocjeni dokaza u smislu ZPP-a. Takođe, osporena odluka je donesena uz pravilnu primjenu i tumačenja Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS koji, po mišljenju Osnovnog suda, apelantkinja pogrešno tumači.

25. U svom odgovoru na apelaciju prvotužena i drugotužena su navele da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava. Naime, apelantkinja u vrijeme prijave na konkurs nije bila nezaposleno lice, tj. nije se vodila na birou rada u evidenciji nezaposlenih lica zbog čega nije mogla imati prioritet u odnosu na druge kandidate, posebno u odnosu na drugotuženu koja je u cijelosti ispunjavala uslove raspisanog konkursa.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) relevantne odredbe glase:

Član 12.

(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 107. stav 2 Neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, jeste svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i radnik stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

Član 109.

Diskriminacija iz člana 5. ovog zakona nije dozvoljena u odnosu na:

- uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla;

- uslove rada i sva prava iz radnog odnosa;

- obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje;

- napredovanje u poslu;

- otkaz ugovora o radu.

Odredbe ugovora o radu kojima se utvrđuje diskriminacija po nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona ništavne su.

Član 110.

Sva lica su ravnopravna u postupku zapošljavanja po osnovu pola.

Nije dozvoljena diskriminacija zasnovana po osnovu pola u postupku zapošljavanja, trajanja radnog odnosa i otkaza ugovora o radu, osim u slučajevima:

- ako je normama, pravilima ili praksom moguće opravdati postizanje zakonitog cilja koji je proporcionalan preduzetim nužnim i opravdanim mjerama;

- uspostavljanja specijalnih mjera radi postizanja jednakosti i ravnopravnosti polova i eliminacije postojeće neravnopravnosti, odnosno zaštite polova po osnovu biološkog određenja.

Član 112.

U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba članova 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.

U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.

U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.

Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.

U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ br. 55/07, 59/08 i 118/09) relevantna odredba glasi:

Član 37.

Organi državne uprave i organi lokalne uprave, javna preduzeća i druga preduzeća a koja su u cjelini vlasništvo države ili većinskom vlasništvu države, opštine ili grada, kao i drugi subjekti koji su osnovani zakonom ili ih je osnovala Vlada obezbediće prilikom prijema novih radnika da borac ima, pod istim uslovima, prioritet u zapošljavanju u odnosu na ostala lica koja nisu korisnici prava po ovom zakonu, u skladu sa propisima koji regulišu oblast rada i zapošljavanja. Ako se na oglas, odnosno konkurs prijave borci iz više kategorija, prioritet ima borac više kategorije, s tim da u okviru iste kategorije prioritet ima borac sa dužim vremenom angažovanja u oružanim snagama. Prioritet is stava 1. ovog člana se ne odnosi na izabrana i postavljena lica. VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 109662 12 Gž od 11. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 29. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Takođe, dopuna apelacije kojom apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 109662 13 Rev od 12. februara 2015. godine podnesena je 26. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantkinja navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

33. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da apelantkinja, izborom drugotužene na predmetno radno mjesto kod prvotužene, nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na izabranu kandidatkinju (drugotuženu). Utvrđeno je da je prvotužena u predmetnom postupku provedenim dokazima dokazala da je konkurs sproveden u skladu sa zakonom i internim aktima prvotužene. Pri tome je utvrđeno da je za prvotuženu jedan od kriterijuma bio da se zaposli lice koje je nezaposleno, a apelantkinja je u vrijeme prijave na konkurs bila zaposleno lice, zbog čega se nije radilo o prijemu novih radnika „pod istim uslovima“ iz člana 37 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS. Pri tome je utvrđeno da je prilikom sprovođenja konkursa Komisija prvotužene imala u vidu činjenicu da apelantkinja ima status borca. S tim u vezi, po mišljenju redovnih sudova, apelantkinja bi imala prioritet u zapošljavanju kao borac u smislu odredbe člana 37 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS u odnosu na primljenu kandidatkinju-drugotuženu pod uslovom da je bila nezaposleno lice koje ujedno ima status borca. Stoga je zaključeno da je u vrijeme donošenja odluke o prijemu u radni odnos drugotužene apelantkinja kao zaposleno lice ipak bila u povoljnijem položaju od drugotužene kao nezaposlenog lica.

36. Stoga uzimajući u obzir sve navedeno u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne odredbe zakonskih propisa. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. U odnosu na zahtjev apelantkinje da je Ustavni sud oslobodi plaćanja troškova parničnog postupka Ustavni sud napominje da je ovakav zahtjev u smislu odredbi ZPP-a apelantkinja trebala da uputi redovnom sudu, a ne da navedeno traži u postupku pred Ustavnim sudom.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. U suštini iz apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantkinja u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantkinje, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantkinja, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelantkinje u predmetnom postupku.

43. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-413/13 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio