Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2857/14 (Mldb. A.Č. i mldb. J.Š.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2857/14

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2857/14, rješavajući apelaciju mldb. A.Č. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije mldb. A.Č. i mldb. J.Š.

podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Km 047408 13 Kmž od 21. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Km 047408 13 Km 2 od 12. novembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mldb. A.Č. (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Km 047408 13 Kmž od 21. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Km 047408 13 Km 2 od 12. novembra 2013. godine.

2. Mldb. J.Š. (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 16. jula 2014. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda navedenih u tački 1, zavedenu pod poslovnim brojem AP 3287/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2857/14 i AP 3287/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2857/14.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. jula 2014. godine i 7. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud je odgovor na apelacije dostavio 17. jula 2014. godine i 8. decembra 2015. godine, Općinski sud 15. jula 2014. godine i 15. decembra 2015. godine, a Tužilaštvo odgovor na apelacije je dostavilo 11. augusta 2014. godine i 10. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Km 047408 13 Km 2 od 12. novembra 2013. godine prvoapelant i drugoapelant su proglašeni krivim zbog počinjenog krivičnog djela ubistvo iz koristoljublja iz člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je primjenom čl. 99, 100, 101. i 389. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) prvoapelant osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina, a drugoapelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina, te im je izrečena zavodska odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom. Istom presudom, na temelju člana 57. KZFBiH, utvrđeno je da se prvoapelantu i drugoapelantu u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunava i vrijeme lišavanja slobode i vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 11. februara 2013. godine do 9. maja 2013. godine.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon brojnih izvedenih dokaza, iskaza apelanata, iskaza saslušanih svjedoka M.U., M.Š., M.V., R.M. i E.S., nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu i patologiju Dž.D., nalaza vještaka A.U. za DNA analizu, nalaza i mišljenja vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenja A.Č., vještaka za monodaktiloskopiju H.M., vještaka psihologa i psihijatra N.M., iskaza predstavnika Centra za socijalni rad Ž.B. i dr., uvidom u zapisnik o uviđaju mjesta događaja od 8. februara 2013. godine, izvještaja o obdukciji ubijenog velečasnog M.I. od 14. februara 2013. godine, psihološke analize ličnosti apelanata kao mldb. počinilaca predmetnog krivičnog djela i mldb. M.D., crteža lica mjesta od 14. februara 2013. godine, te brojnih drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučio kao u izreci presude. Naime, Općinski sud je apelante proglasio krivim, jer je utvrđeno da su 8. februara 2013. godine, zajedno sa mldb. M.D., u noćnim satima, u vremenskom periodu od 21 do 22 sata, u naselju Zavalje, općina Bihać, nakon prethodnog postignutog dogovora da usmrte velečasnog M.I. (u daljnjem tekstu: oštećeni) istog usmrtili iz koristoljublja tako što su naoružani nožem, bokserom i kamenom nepravilnog oblika pozvonili na vrata ubijenog, koji je prepoznavši glas mldb. M.D. otvorio vrata kuće, kojom prilikom ga je bez ikakvog povoda prvo mldb. M.D. fizički napao nožem, potom ga je pravoapelant nastavio fizički udarati bokserom i nogama u predjelu glave i tijela, dok ga je drugoapelant fizički udarao u predjelu glave kamenom nepravilnog oblika, usljed kojih povreda je oštećeni preminuo. Apelanti i mldb. M.D. su kuću oštećenog napustili usljed straha da je neko čuo jaukanje oštećenog, tako što je mldb. M.D. zaključao kuću i ponio ključ sa sobom sa namjerom da sačekaju da se situacija smiri, pa da potom dođu i otuđe novac od oštećenog, što su i uradili i više puta pokušavali da se vrate. Međutim, pošto ih je u povratku prvo sreo M.Š., od te namjere su odustali da bi poslije ponovo krenuli prema kući oštećenog. Pošto su u blizini kuće vidjeli oca oštećenog N.D., od navedene namjere su ponovo odustali. Potom su se dogovorili da mldb. M.D. poslije ponoći ponovo ode u kuću oštećenog i uzme novac koji bi, kako su se prethodno dogovorili, potrošili na piće i provođenje. Općinski sud je utvrdio da je, odmah nakon saznanja da je oštećeni ubijen, uviđaj na licu mjesta izvršio kriminalistički inspektor M.V. sa još dvojicom krim-tehničara, kojim radnjama je rukovodio kantonalni tužitelj S.Lj., o čemu je sačinjen zapisnik kojim su evidentirani tragovi-otisci stopala počinilaca predmetnog krivičnog djela i pronađeni predmeti koji su upotrijebljeni prilikom izvršenja tog djela, a koji su prethodno skicirani i fotografirani. Iz iskaza svjedoka M.Š. proizlazi da je u noći 8. februara 2013. godine pri izlasku iz svog stana, koji se nalazi u blizini župnog ureda oštećenog, na udaljenosti od 50 do 60 metara sreo prvoapelanta, drugoapelanta i mldb M.D., koji su na leđima nosili ruksake, ističući da mu je poznato da je majka mldb. M.D. čistila župni ured i da mu je oštećeni prije kritičnog dana spominjao da mu je ukraden neki novac, ali da nije spominjao iznos. Obdukcijom tijela oštećenog utvrđeno je da je smrt oštećenog nastupila nasilno i da je nastala zbog ubodnih rana nožem i zbog teških i po život opasnih povreda glave nanesenih tvrdim mehaničkim sredstvima. Vještačenjem vještaka daktiloskopske struke H.M. na okolnost pronađenih i otisaka-tragova stopala obuće na mjestu ubistva i upoređivanjem, njihovim vještačenjem sa tragovima šara na stopalima patika izuzetih od apelanata i mldb. M.D., utvrđeno je da se one podudaraju sa šarama stopala patika apelanata i mldb. M.D. Dakle, upoređivanjem navedenih dokaza sa ostalim izvedenim dokazima Općinski sud je zaključio da su oni počinili predmetno krivično djelo iz koristoljublja. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihologa I.J., koje je provedeno na okolnost da li su mldb. prvoapelant i drugoapelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela, s obzirom na starosnu dob i duševnu razvijenost, mogli shvatiti značaj djela i upravljati svojim postupcima, Općinski sud je konstatirao da njihovo ponašanje prije i nakon izvršenja krivičnog djela isključuje stanje afekta i da ukazuje da su svjesno i voljno pristali da učestvuju u izvršenju predmetnog krivičnog djela, isključujući druga patološka stanja koja bi mogla utjecati na sposobnost shvatanja i upravljanja njihovim postupcima. Također je konstatirano da je njihov mentalni razvoj dostigao stepen na kojem su mogli rasuđivati, planirati, donositi odluke i usmjeravati svoje ponašanje i shvatiti posljedice svog ponašanja iako se radi o licima koja su konzumirala drogu i alkohol, koju je drugoapelant kupovao kada bi skupio novac od majke, a prvoapelant kada bi skupio novac od roditelja. Nalazom predstavnika Centra za socijalni rad, dipl. soc. pedagoga Ž.B., magistara sociologije A.M. i A.K., konstatirano je da surovost djela koje su apelanti i mldb M.D. kao osumnjičeni počinili, iako se radi o mldb. Licima, zahtijeva da treba da budu kažnjeni u skladu sa zakonskim propisima i težinom počinjenog djela. Općinski sud je odbio navode odbrane apelanata da nije postojao prethodni dogovor apelanata i mldb. M.D. da izvrše predmetno krivično djelo, da je njihova namjera bila da od oštećenog oduzmu novac, ocijenivši da su oni u suprotnosti sa iskazima apelanata datim na pripremnom ročištu održanom 13. marta 2013. godine, kao i drugim izvedenim dokazima, koje su u svoju odbranu izjavili, da ih je prije kritičnog dana mldb. M.D. putem telefona pozvao da dođu u kafić „Diplomac“ gdje su se dogovorili da izvrše predmetno krivično djelo i da od oštećenog oduzmu novac, da je mldb. M.D. već tada imao pripremljen nož, prvoapelant bokser, dok je drugoapelant za izvršenje navedenog krivičnog djela imao spreman kamen. Također, po ocjeni Općinskog suda, iz činjenice da apelanti i mldb. M.D. nisu pokušali da u kuću oštećenog uđu na neki drugi način, nego su oštećenom zvonili na vrata, slijedi zaključak da im je bio cilj da, nakon lišavanja života, od oštećenog prisvoje novac koji je ovaj imao. Dakle, da im je namjera bila samo prisvajanje novca od oštećenog, Općinski sud smatra da su oni u kuću oštećenog mogli ući provaljivanjem, oštećenjem ulaznih vrata ili prozora, dakle, ne bi zvonili na vrata i čekali da ih oštećeni otvori, u kom slučaju bi redoslijed daljnjih radnji bio drugačiji, da bi od oštećenog vjerovatno tražili novac, ali je očigledno da oni nisu tako postupali, nego upravo suprotno. Kod krivičnog djela krađe se, također, očekuje da se učesnici tog djela maskiraju, ili da na drugi način prikriju svoj identitet kako ih oštećeni ne bi prepoznao, a da u okolnostima konkretnog slučaja počinioci ovog krivičnog djela nisu tako postupili. Prema tome, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je uloga svakog od počinitelja bila od bitnog značaja u procesu izvršenja predmetnog krivičnog djela radi ostvarenja zajedničkog dogovora, te da je nesporno da je svaki od izvršilaca svoj dio zadatka izvršio i bez kojeg djelo ne bi bilo izvršeno, jer da djelo nije bilo prethodno isplanirano, zašto bi se oni ponovo u više navrata pokušavali vratiti da od oštećenog prisvoje novac.

9. Na glavnom pretresu održanom 11. novembra 2013. godine Općinski sud je odbio kao neosnovan prijedlog odbrane apelanata za odlaganje glavnog pretresa na duži vremenski period radi pripremanja završne riječi i nastavak glavnog pretresa zakazao za 12. novembar 2013. godine u 9 sati s obzirom na to da na nastavku glavnog pretresa nisu izvođeni novi dokazi, a niti su branitelji apelanata predložili izvođenje novih dokaza, zbog čega je zaključeno da je prijedlog odbrane apelanata isključivo usmjeren na odugovlačenje predmetnog krivičnog postupka. S tim u vezi, Općinski sud je, također, ocijenio da se radi o postupku protiv maloljetnih lica koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, koji već traje od februara 2013. godine. Općinski sud je, dalje, imajući u vidu činjenicu da su prvoapelant i drugoapelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili sposobni da shvate značaj počinjenog djela, da upravljaju svojim postupcima, zaključio da to što su oni krivično djelo počinili kao malodobna lica ne umanjuje njihovu odgovornost s obzirom na to da je njihov mentalni razvoj dosegao stepen na kojem su mogli rasuđivati, planirati i donositi odluke, usmjeravati svoje ponašanje, shvatiti posljedice svog ponašanja iz čega proizlazi i njihova odgovornost za počinjeno krivično djelo. Stoga, Općinski sud je zaključio da su prvoapelant i drugoapelant, kao stariji maloljetnici, krivično odgovorni zbog čega su proglašeni krivim za počinjeno krivično djelo, pa je drugoapelant, koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao 17 godina i dva mjeseca, osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina, a pravoapelant, koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao 16 godina, 11 mjeseci i 25 dana, osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina s tim da im je izrečena zavodska odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom. Prilikom odmjeravanja visine kazne Općinski sud je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanata ocijenio da je drugoapelant dijete razvedenih roditelja, a od otežavajućih okolnosti je ocijenio da su i prvoapelant i drugoapelant ranije ispoljavali asocijalno ponašanje, zbog čega su u srednjoj školi disciplinski kažnjavani, da su imali smanjeno vladanje, da su postizali slab uspjeh u učenju i u vladanju, da su bježali sa nastave, kao i da su pokazivali sklonost uzimanju alkohola i da su počeli da uzimaju opojnu drogu-marihuanu. Kao otežavajuću okolnost sud je posebno ocijenio da su apelanti, zajedno sa mldb. M.D., postupali zajedno, u grupi, da su lišili života staru, fizički slabo razvijenu i goloruku osobu, koja kao takva nije imala nikakve šanse da se odbrani, te da su prilikom izvršenja krivičnog djela prvoapelant i drugoapelant ispoljili visok stepen bezosjećajnosti, bezobzirnosti, odlučnosti i upornosti na što ukazuju mnogobrojne povrede nanesene oštećenom. Prilikom izbora krivičnopravne sankcije prvoapelantu i drugoapelantu sud je posebno ocijenio mišljenje predstavnika Centra za socijalni rad, koji su, također, predložili da se apelantima izrekne krivičnopravna sankcija propisana zakonom, maloljetnički zatvor, čiji cilj je da im se pruži zaštita i pomoć vršenjem nadzora, osposobljavanjem i razvijanjem lične odgovornosti, te odgoj i preodgoj i pravilan razvoj, kao i utjecaj na druge maloljetnike da ubuduće ne vrše ista ili slična krivična djela.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Km 047408 13 Kmž od 21. marta 2014. godine žalbe prvoapelanta i drugoapelanta djelimično uvažio i presudu Općinskog suda od 12. novembra 2013. godine preinačio na način što je drugoapelant za počinjeno krivično djelo ubistvo, shodno odredbi člana 166. stav 2. tačka d) u vezi sa članom 31. KZFBiH, osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od šest godina, a prvoapelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od pet godina u koje im je, shodno članu 57. citiranog zakona, uračunato i vrijeme lišavanja slobode i vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 11. februara 2013. godine do 9. maja 2013. godine, dok je u prostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su branitelji apelanata izjavili žalbe protiv presude prvostepenog suda zbog bitnih povreda odredaba ZKPFBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnopravnoj sankciji, jer tvrde da nije bilo prethodnog dogovora između počinitelja predmetnog krivičnog djela u pogledu fizičkog napada na oštećenog za koje tvrde da je isključivo odgovoran mldb. M.D. Također su naveli da su prvostepenom presudom proizvoljno primijenjene odredbe ZKPFBiH i da je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluka o visini izrečene kazne pogrešno utvrđena. Osim toga, navode da im je povrijeđeno i pravo na odbranu, jer smatraju da se presuda prvostepenog suda temelji na nezakonito pribavljenim dokazima. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode prvoapelanta i drugoapelanta u pogledu proizvoljne primjene odredbe člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH zbog toga što se prvostepena presuda temelji na nezakonito pribavljenim dokazima, jer tvrde da su u pripremnom postupku saslušani bez prisustva branitelja. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je presuda prvostepenog suda zakonita, jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da taj sud nije koristio niti jedan iskaz prvoapelanta i drugoapelanta kao malodobnih lica u pogledu njihovog saslušanja bez prisustva branitelja, sve do momenta kada su oni osumnjičeni za navedeno krivično djelo i kada su im postavljeni branitelji po službenoj dužnosti. Dakle, budući da se nije znalo ko je počinilac predmetnog krivičnog djela i nakon što se utvrdila osnovana sumnja da su oni počili predmetno krivično djelo, sud je sve daljnje radnje poduzimao u prisustvu njihovih branitelja, čime je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud ispoštovao citiranu odredbu zakona u pogledu obavezne odbrane maloljetnika, koji mora imati branitelja od početka pripremog postupka. Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovane navode odbrane apelanata da nije postojao prethodni dogovor o izvršenju predmetnog krivičnog djela, ocijenivši da je prvostepeni sud jasno i argumentirano i pravilnom ocjenom dokaza obrazložio da su prvoapelant, drugoapelant i mldb. M.D sve poduzete radnje radi izvršenja predmetnog krivičnog djela poduzeli shodno prethodnom dogovoru. Također, Kantonalni sud je odbio kao paušalne i subjektivne žalbene navode branitelja prvoapelanta i drugoapelanta u pogledu povrede odredaba ZKPFBiH, jer njihova odbrana nije imala dovoljno vremena da kvalitetno pripremi završnu riječ, da nije imala uvida u transkripte zapisnika i slično, jer iz stanja spisa predmeta slijedi upravo suprotno, da je odbrani apelanata bilo omogućen uvid u cjelokupan spis tokom cijelog postupka, da su branitelji apelanata bili prisutni i na glavnoj raspravi, te da im je stoga bilo omogućeno da unakrsno ispituju svjedoke, vještake i slično. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a u vezi sa izrečenom krivičnopravnom sankcijom, Kantonalni sud je zaključio da su ovi navodi apelanata osnovani u pogledu pogrešnog tumačenja KZFBiH, jer smatra da je prvoapelantu i drugoapelantu kazna maloljetničkog zatvora u prvostepenom postupku previsoko odmjerena, precijenivši pojedinačno učešće apelanata kao mldb. počinilaca, naročito imajući u vidu okolnost da svi izvršioci nisu pokazali isti stepen bezosjećajnosti, bezobzirnosti, upornosti i brutanosti, te posebno imajući u vidu ponašanje prvoapelanta i drugoapelanta prije i nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela, na temelju čega je zaključio da se svrha kažnjavanja i preodgoj drugoapelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela može ostvariti izricanjem kazne maloljetničkog zatvora u trajanju od šest godina i pet godina u odnosu na prvoapelanta.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da je tokom postupka došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te do pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da su sudovi na temelju pogrešno izvedenih dokaza izveli pogrešan zaključak da je između njih i mldb. M.D. postojao prethodni dogovor da izvrše predmetno krivično djelo, te da je, zbog navedenih propusta, povrijeđen krivični zakon na njihovu štetu. Također, tvrde da im je povrijeđeno i pravo na odbranu, jer su kao osumnjičeni ispitani bez prisustva branitelja, zbog čega smatraju da se presude temelje na nezakonitim dokazima na kojima se, shodno odredbama ZKPFBiH, ne mogu temeljiti, te jer je na glavnom pretresu održanom 11. novembra 2013. godine odbijen prijedlog njihovih branitelja za odlaganje glavnog pretresa na duže vrijeme, sve radi pripremanja kvalitetne završne riječi. Apelanti se, također, žale na visinu izrečene kazne.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud u odgovorima na apelacije naveo je da smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na koje se pozivaju u apelacijama, te predložio da se odbiju kao neosnovane.

14. Općinski sud je u odgovorima na apelaciju istakao da navode apelanata u pogledu povrede prava na odbranu smatra neosnovanim, jer su apelantima u pripremnom postupku bili postavljeni branitelji po službenoj dužnosti, kojim je bio omogućen uvid u sve izvedene dokaze, pravo na dodatno, unakrsno i direktno ispitivanje, kao i predlaganje novih dokaza, te da su na svim ročištima bili prisutni predstavnici Centra za socijalni rad, kao stručne osobe za pitanje maloljetnika. Također, smatra da su u predmetnom postupku razjašnjene sve odlučne činjenice i da je cjelokupan postupak proveden shodno odredbama ZKPFBiH. Ocjenjujući navedeno, predlaže da se apelacije apelanata odbiju kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

15. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u izvršenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to djelo.

Član 166. stav (2) tačka d) Ubistvo […] (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

d) ko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;

16. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 42.

Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[…] i)Ako je presuda zasnovana na dokazu na kojem se prema odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda.

Član 364.

Obavezna odbrana (1) Maloljetnik mora imati branitelja od početka pripremnog postupka.

(2) Ukoliko maloljetnik ne poznaje jezik na kome se vodi krivični postupak, sud će mu odrediti tumača.

(3) Ako u slučaju iz stava 1. ovog člana sam maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili srodnici ne uzmu branitelja, njega će postaviti po službenoj dužnosti sudija za maloljetnike.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalog suda broj 17 0 Km 047408 13 Kmž od 21. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 5. juna 2014. godine a apelaciju je podnio 19. juna 2014. godine, dok je drugoapelant osporenu presudu primio 9. juna 2014. godine a apelaciju je podnio 16. jula 2014. godine. Dakle, obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti ukazuju na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nelažu interesi pravde;

24. U pogledu primjene člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz koristoljublja, koje je propisano zakonom i za koje im je izrečena odgojna mjera upućivanje u odgojno-popravni dom. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

25. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su sudovi apelante proglasili krivim na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, jer smatraju da sudovi nisu dokazali da su zajedno sa mldb. M.D. počinili predmetno krivično djelo. Naime, sudovi su pogrešno ocijenili da je postojao dogovor apelanata da izvrše navedeno krivično djelo, da ime je povrijeđeno pravo na odbranu, jer su u istrazi saslušani bez prisustva branitelja, te jer je na glavnom pretresu održanom 11. novembra 2013. godine odbijen prijedlog njihovih branitelja za odlaganje glavnog pretresa na duže vrijeme. Apelanti se, također, žale na visinu izrečene kazne.

26. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je krivični postupak proveden, prije svega, sa aspekta utvrđenog činjeničnog stanja, primjene relevantnih propisa, uključujući i zakonitost dokaza, odnosno eventualnih procesnih propusta redovnih sudova tokom postupka u pogledu prava na odbranu apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojima je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

28. U vezi sa tvrdnjama apelanata da sudovi nisu dokazali osnovanost njihove odgovornosti da su zajedno sa mldb. M.D. počinili predmetno krivično djelo, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud, čiju presudu je u tom dijelu potvrdio i Kantonalni sud, nakon izvođenja velikog broja dokaza, iscrpno interpretiranih u obrazloženju te presude, ocjenjujući ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio da su apelanti zajedno sa mldb. M.D. počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da su tvrdnje apelanata osnovane. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluke suda o krivičnoj odgovornosti apelanata, niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali s predubjeđenjem da između apelanata i mldb. D.M. nije postojao prethodni dogovor o izvršenju predmetnog krivičnog djela ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena, u smislu da nije dokazano da su mldb. apelanti počinili predmetno krivično djelo. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima presuda jasno obrazložili svoj stav da je nesporno postojao dogovor o izvršenju krivičnog djela napada na oštećenog nanošenjem teških tjelesnih povreda čiji ishod je bio lišavanje života oštećenog, jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da oni nisu pošli samo sa namjerom da otuđe novac od oštećenog, budući da bi u tom slučaju postupali drugačije, odnosno na način što bi prikrili svoj identitet kako ih oštećeni ne bi prepoznao, a da apelanti kao počinioci ovog krivičnog djela u okolnostima konkretnog slučaja nisu tako postupili, te što je uloga svakog od počinioca bila od bitnog značaja u procesu izvršenja predmetnog krivičnog djela radi ostvarenja zajedničkog dogovora, jer je svaki od izvršilaca svoj dio zadatka izvršio bez kojeg djelo ne bi bilo izvršeno. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu ovih navoda jasno obrazložili svoj stav, ukazavši da se apelanti i mldb. D.M. ne bi pokušavali u više navrata vratiti da od ubijenog prisvoje novac, pa s obzirom na takve okolnosti, Ustavni sud ove tvrdnje apelanata smatra neosnovanim.

29. U vezi sa prigovorima apelanata na visinu izrečene kazne, Ustavni sud smatra da je presudom prvostepenog suda prvoapelant osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od sedam godina, a drugoapelant u trajanju od osam godina (ocjenjujući sve okolnosti koje je prvostepeni sud taksativno naveo) i da im je tom presudom suda izrečena odgojna mjera upućuvanje u odgojno-popravni dom, dok je presudom Kantonalnog suda uvažena žalba branitelja apelanata tako što je prvoapelant osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od pet godina, a drugoapelant na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od šest godina u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. februara 2013. godine do 9. maja 2013. godine. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odluku o kazni prvoapelantu i drugoapelantu ispitao u svjetlu žalbenih navoda, ocijenivši okolnosti samog krivičnopravnog događaja srazmjerno učešću svakog od apelanata, naročito okolnost da apelanti nisu pokazali isti stepen bezosjećajnosti, bezobzirnosti, upornosti i brutalnosti u postupku izvršenja samog krivičnog djela, te ocjenjujući njihovo ponašanje prije i nakon izvršenja djela, zaključivši da se kaznom maloljetničkog zatvora Kantonalnog suda može ostvariti svrha kažnjavanja apelanata za šta je u obrazloženju presude dato valjano obrazloženje, zbog čega Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je apelantovo pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovano.

31. U odnosu na navode apelanata da su kao osumnjičeni saslušani bez prisustva branitelja, te da se osporene presude temelje na pogrešno izvedenim dokazima, kao i da je prijedlog njihove odbrane da se glavna rasprava odgodi na duže vrijeme radi kvalitetnijeg pripremanja završne riječi odbijen kao neosnovan, čime su povrijeđene odredne ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da se ovi navodi apelanata, u suštini, odnose na zakonitost dokaza koji su provedeni u toku postupka, odnosno na način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te na zaključke koje je s tim u vezi izveo. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 364. ZKPFBiH jasno propisano „da maloljetnik mora imati branitelja od početka pripremnog postupka“, dakle, da maloljetnik u svim slučajevima obavezno mora imati branitelja, te da ne postoji mogućnost fakultativne odbrane, jer, u suprotnom, postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

32. Dalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine,). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist lica koje je u pitanju i protiv njega prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine, i Salduz protiv Turske, aplikacija broj 36391/02 od 27. novembra 2008. godine).

33. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizlazi da je u općim razmatranjima o dokazima ukazano na to da su nadležni policijski službenici saslušali prvoapelanta i drugoapelanta u fazi istrage. Međutim, također je istaknuto (zapisnik sa glavnog pretresa od 11. novembra 2013. godine) da sudovi navedene iskaze apelanata nisu koristili tokom trajanja postupka, dakle, niti jedan iskaz apelanata dat bez prisustva branitelja apelanata, odnosno dat prije utvrđivanja osnovane sumnje da su apelanti i mldb. M.D. počinili navedeno krivično djelo, nije korišten ni na pripremnom ročištu, ni na glavnom pretresu. Dakle, sudovi nisu koristili niti jedan dokaz koji bi bio na štetu apelanata. Ustavni sud, osim toga, smatra da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da su sudovi dali odgovor na ove navode apelanata, da su korišteni iskazi apelanata dati u prisustvu branitelja postavljenih po službenoj dužnosti, a nakon toga i branitelja kojima su apelanti dali punomoć za zastupanje, koji su prihvaćeni i koji su ocijenjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti ni navode apelanata u ovom dijelu.

34. Na kraju, Ustavni sud naglašava da su u okolnostima konkretnog slučaja apelanti u toku cijelog postupka imali i da su koristili mogućnost da osporavaju kako sadržaj, tako i validnost i pouzdanost dokaza protiv njih putem neposrednog ispitivanja pred sudom, kao i da predlažu i provode dokaze kojim bi doveli u pitanje i osporili dokaze Tužilaštva BiH. U tom smislu, dakle, apelantima nije bila uskraćena mogućnost da predlože i da provedu dokaze. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da je odbijen prijedlog njihove odbrane da se glavna rasprava odgodi na duže vrijeme radi kvalitetnijeg pripremanja završne riječi, jer smatra da su sudovi dali jasan i argumentiran odgovor na te navode. Naime, na nastavku glavnog pretresa nisu izvođeni novi dokazi a ni branitelji apelanata nisu predložili izvođenje novih dokaza, zbog čega je zaključeno da je prijedlog odbrane apelanata isključivo usmjeren na odugovlačenje predmetnog krivičnog postupka. Shodno navedenom, ne može se zaključiti da su apelanti dovedeni u nepovoljan položaj kada je odbijen prijedlog njihovih branitelja o odgađanju glavnog pretresa, te da je na ovaj način dovedena u pitanje pravičnost postupka kao cjeline, jer je činjenično stanje već bilo potpuno razjašnjeno i izvršena ocjena izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da dokazi koji su provedeni u toku postupka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te zaključci koje je s tim u vezi izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje dovode u pitanje pravo apelanata na odbranu, kao ni pravičnost postupka kao cjeline. Dovodeći u kontekst navedeno sa citiranim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i c) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su sudovi za svoju odluku dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, pri tome brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, kao i na brojnim drugim dokazima preciziranim u presudama iz kojih je nedvosmisleno proistekao zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im stavljeno na teret i na temelju kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu prava na odbranu prvoapelanta i drugoapelanta.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2857/14 (Mldb. A.Č. i mldb. J.Š.) | Sudska praksa | Aktio