Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5033/15 (S. S. iz Mostara i D. M. iz Čitluka)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Mjere zabrane
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5033/15

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5033/15, rješavajući apelaciju Slavka Skendera i Dragana Miloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Skendera i Dragana Miloša podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019187 15 Kv 3 od 18. januara 2016. godine, S1 1 K 019187 15 Kri od 20. decembra 2015. godine, S1 1 K 01987 15 Krž 2 od 5.

novembra 2015. godine, S1 1 K 019187 15 Kv 2 od 16. oktobra 2015.

godine, S1 1 K 019187 15 Kv od 14. septembra 2015. godine i S1 1 K 019187 15 Kro od 14. augusta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Skender iz Mostara i Dragan Miloš iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019187 15 Kv od 14. septembra 2015. godine i S1 1 K 019187 15 Kro od 14. augusta 2015. godine.

2. Podneskom od 17. novembra 2015. godine apelanti su dopunili apelaciju osporivši i naknadno donesena rješenja Suda BiH, i to br. S1 1 K 01987 15 Krž 2 od 5. novembra 2015. godine i S1 1 K 019187 15 Kv 2 od 16. oktobra 2015. godine.

3. Apelanti su podneskom od 27. januara 2016. godine još jedanput dopunili apelaciju osporivši naknadno donesena rješenja Suda BiH br. S1 1 K 019187 15 Kv 3 od 18. januara 2016. godine i S1 1 K 019187 Kri od 20. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju, kao i na njenu dopunu.

5. Sud BiH i Tužilaštvo BiH odgovore na apelaciju i dopunu apelacije dostavili su 16. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kro od 14. augusta 2015. godine djelimično je prihvaćen prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje mjera zabrane, tako da su apelantima i petorici ostalih optuženih (svi u daljnjem tekstu: optuženi) određene mjere zabrane, i to zabrana putovanja po osnovu člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) van Bosne i Hercegovine. S ciljem izvršenja navedene zabrane odlučeno je da će se od optuženih privremeno oduzeti važeće putne isprave, uz zabranu izdavanja novih, uz istovremenu zabranu prelaska državne granice uz korištenje lične karte. Dalje, istim rješenjem optuženima je, u smislu člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, naloženo da se jednom sedmično, i to svake srijede u vremenskom intervalu od 8.00 do 16.00 sati, javljaju nadležnom organu, te im je, u skladu s članom 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, određena mjera zabrane sastajanja i povezivanja (posredno ili neposredno) sa saoptuženim međusobno, kao i sa svjedocima iz predmeta koji su navedeni u optužnici Tužilaštva BiH, koja je potvrđena 6. augusta 2015. godine. Rješenjem je precizirano da će mjere zabrane trajati dok za njima postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, osim ukoliko budu izmijenjene ili ukinute, a kontrola neophodnosti daljnjeg trajanja mjera zabrane vršit će se, u skladu s članom 126.b stav 6. ZKPBiH, svaka dva mjeseca, uz upozorenje optuženima da im se može odrediti pritvor ukoliko prekrše obaveze izrečene tim rješenjem (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

8. Sud BiH je u obrazloženju istakao da se pred navedenim sudom vodi krivični postupak protiv optuženih koji se terete za izvršenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. i krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175, sve u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH).

9. Razmatrajući prijedlog Tužilaštva BiH u kontekstu prigovora odbrane optuženih, Sud BiH je, prije svega, razmotrio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da osnovana sumnja proizlazi iz priloženih dokaza, između ostalih, iskaza svjedoka i zaštićenih svjedoka koji su detaljno opisali ulogu, svojstvo i učešće optuženih u inkriminiranim radnjama za koje se terete. Shodno navedenom, Sud BiH je utvrdio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo koje im je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, čime je ispunjen osnovni uvjet za određivanje mjera zabrane, s ciljem prisustva optuženih i neometanog vođenja krivičnog postupka.

10. U odnosu na postojanje posebnih razloga za određivanje predloženih mjera zabrane Sud BiH je, ispitujući opravdanost prijedloga Tužilaštva BiH, utvrdio da je prijedlog djelimično osnovan i da kod optuženih postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi, ukoliko mjera zabrane ne bude određena, mogli pobjeći, sakriti se ili otići u inostranstvo, a ta bojazan se uspješno može riješiti primjenom zabrane koja je propisana članom 126. stav 2. ZKPBiH. Prilikom donošenja odluke o primjeni navedene mjere Sud BiH je ocijenio činjenicu da optuženi, uz državljanstvo BiH, posjeduju i državljanstvo R Hrvatske. Svjestan da navedena okolnost sama po sebi ne može predstavljati razlog za određivanje mjere zabrane, Sud BiH je navedenu činjenicu ocijenio i u kontekstu ostalih okolnosti, prije svega da R Hrvatska u skladu sa svojim Ustavom ne izručuje vlastite državljane, kao i da su državljanima R Hrvatske, kao i državljanima BiH, ukinute vize za putovanje u zemlje šengenskog prostora, što povećava mogućnost da bi se optuženi, ukoliko mjere zabrane ne bi bile određene, mogli udaljiti u nepoznatom pravcu ili napustiti BiH i otići na teritorij R Hrvatske, te na taj način onemogućiti uspješno okončanje započetog krivičnog postupka. Prilikom odlučenja Sud BiH je imao u vidu da su optuženi potvrđivanjem optužnice postali svjesni težine krivičnih djela za koja se terete, za koja im se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

11. U vezi s navodima odbrane da optuženi, iako su znali da se u odnosu na njih vodi krivični postupak, svojim ponašanjem nisu dali osnova za sumnju da će utjecati ili onemogućiti vođenje krivičnog postupka, Sud BiH je smatrao bitnim istaći da su optuženi, u trenutku kada je optužnica koja ih tereti potvrđena, svjesni ozbiljnosti djela za koje se terete, kao i izvjesnosti vođenja krivičnog postupka, s obzirom na to da se u narednom periodu može očekivati početak glavnog pretresa, što, prema ocjeni Suda BiH, može djelovati motivirajuće za optužene da napuste BiH i odu u nepoznatom pravcu, te tako otežaju ili onemoguće vođenje krivičnog postupka. Na osnovu iznesenog Sud BiH je ocijenio da je navedena mjera zabrane svrsishodnija i adekvatnija od mjere „kućnog pritvora“ koju je predložilo Tužilaštvo BiH, ali nije navelo razloge zbog kojih smatra da se uspješno vođenje krivičnog postupka može postići samo navedenom mjerom, prema ocjeni Suda BiH, izuzetno strogom mjerom zabrane.

12. Sud BiH je naveo da je, shodno izrečenoj mjeri zabrane putovanja izvan BiH, analogno odredio i mjeru sedmičnog javljanja nadležnim organima, u smislu člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, nalazeći da je izrečena mjera proporcionalna i adekvatna okolnostima svih optuženih.

13. Sud BiH je utvrdio opravdanim prijedlog Tužilaštva BiH da se optuženim odredi i mjera zabrane međusobnog sastajanja i kontaktiranja, kao i kontaktiranja sa svjedocima koji su naznačeni u optužnici, te utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju na određeni stepen opasnosti od ometanja krivičnog postupka, što, između ostalog, proizlazi iz činjenice da su optuženi sada upoznati sa identitetom svjedoka na čijim iskazima je zasnovano uvjerenje o postojanju osnovane sumnje. Osim toga, prilikom razmatranja prijedloga za određivanje mjere zabrane Sud BiH je ocijenio i fazu u kojoj se nalazi krivični postupak, te da se u narednom periodu očekuje početak glavnog pretresa, kao i da su optuženi svjesni težine optužbi i zaprijećenih kazni za inkriminirana krivična djela za koja se terete. Sve navedeno je Sudu BiH dalo dovoljno osnova za zaključak da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke optužbe (od kojih su pojedini zaštićeni svjedoci) kako bi si na taj način priskrbili povoljniji procesnopravni položaj, a da se ta opasnost može otkloniti primjenom te mjere zabrane, kako bi se svjedocima osiguralo da svoje iskaze na glavnom pretresu daju slobodno u atmosferi lišenoj pritisaka i straha. Prilikom odlučenja Sud BiH je imao u vidu odredbu člana 123. stav 2. ZKPBiH, te odredbu člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), shodno kojoj je sud u obavezi da prilikom odlučenja razmotri i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja zaključivši da u tom trenutku niti jedna blaža mjera od izrečenih ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

14. Odlučujući o žalbama branilaca svih optuženih, drugostepeno vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj S1 1 K 019187 15 Kv od 14. septembra 2015. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. Nakon što je razmotrilo žalbene navode, sudski spis i odgovor Tužilaštva BiH, Vijeće Suda BiH je zaključilo da su žalbeni navodi neosnovani. Budući da žalbama nije explicite osporeno postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, Vijeće Suda BiH se, u smislu člana 306. ZKPBiH, nije upustilo u ispitivanje rješenja u tom dijelu. Sud BiH je prije nego se upustio u ocjenu iznesenih prigovora u obrazloženju iznio pojedinačne navode branilaca optuženih (uključujući i navode branilaca apelanata), te se u odnosu na te posebne prigovore i izjasnio navodeći u odnosu na koje optužene se prigovori odnose (sve preciznije navedeno u obrazloženju osporenog rješenja na str. od 2. do 14). U vezi s iznesenim prigovorima Vijeće Suda BiH je sve prigovore ocijenilo neosnovanim, pa je tako navedeno vijeće u vezi s postojanjem razloga za primjenu mjere koju propisuje član 126. stav 2. ZKPBiH, između ostalog, istaklo da je za primjenu te mjere dovoljna „bojazan da bi optuženi/osumnjičeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo“, te da sud također može bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH (zabrana putovanja izvan BiH).

15. Prema ocjeni Vijeća Suda BiH, uvjeti za određivanje mjere zabrane putovanja (kao i uvjeti neophodni za njeno daljnje trajanje) razlikuju se od uvjeta za određivanje pritvora, koji se naređuje zbog toga što se optuženi krije ili što postoji opasnost od njegovog bjekstva (član 132. stav 1. tačka

a) ZKPBiH), jer je u konkretnom slučaju dovoljno da postoji samo bojazan da bi se osumnjičeni/optuženi mogao sakriti ili da će otići u drugo mjesto.

16. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori optuženih da je mjera zabrane putovanja određena isključivo na osnovu činjenice posjedovanja dvojnog državljanstva, te da se radi o diskriminirajućem pristupu suda. Sud BiH je vezano za to naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi upravo suprotno jer je prvostepeno vijeće činjenicu posjedovanja dvojnog državljanstva dovelo u vezu s odredbama Ustava R Hrvatske prema kojima R Hrvatska ne izručuje svoje državljane, te da su državljanima R Hrvatske i BiH ukinute vize za putovanje unutar šengenskog prostora, što povećava bojazan od bjekstva u situaciji kada su optuženi potvrđivanjem optužnice postali svjesni težine krivičnog djela za koje se terete, za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. Sud BiH je isto tako prihvatio stav prvostepenog vijeća koje je navedenu okolnost dovelo u vezu s fazom u kojoj se postupak nalazi, odnosno činjenicom da predstoji glavni pretres na kojem je prisustvo optuženih apsolutno bitna pretpostavka za vođenje i okončanje postupka.

17. Dalje, Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovore kojima se ukazuje na porodičnu situaciju optuženih (među kojima su i apelanti), te njihove lične i imovinske veze sa BiH jer iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeno vijeće prilikom odlučenja vodilo računa o tim okolnostima jer im, imajući u vidu ratio legis odredbe člana 123. stav 2. ZKPBiH, nije odredilo predloženu mjeru zabrane napuštanja boravišta (ograničenu na dom optuženih), već je odredilo mjeru zabrane putovanja izvan BiH.

18. U vezi s prigovorima kojima se ističe da su optuženi mogli ranije pobjeći da su htjeli, ali da to nisu učinili, Sud BiH je istakao da je bojazan od bjekstva optuženih veća u fazi nakon potvrđivanja optužnice, kada je potvrđivanjem optužnice utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, nego u toku istrage.

19. Prema ocjeni Suda BiH, određivanjem mjera zabrane putovanja nije izvršena povreda prava na slobodu kretanja na koju odbrana branilaca ukazuje, te je u tom smislu navedeno da se u konkretnom slučaju radi o neophodnom i potrebnom ograničenju koje je regulirano zakonom. Sud BiH je ocijenio osnovanom i primjenu mjere zabrane sastajanja s određenim osobama u toj fazi postupka imajući u vidu argumentaciju iznesenu u osporenom rješenju, nalazeći da prigovori branilaca u tom pogledu nisu osnovani za donošenje drugačije odluke. Suprotno prigovorima optuženih kojima se potencira potreba zajedničkog putovanja na suđenje kao razlog za izmjenu mjere zabrane sastajanja, Sud BiH je naveo da se ekonomičnost putovanja optuženih ne može stavljati ispred interesa uspješnog vođenja krivičnog postupka, koji bi, imajući u vidu sve razloge iznesene u osporenom rješenju u tom smislu, bio ugrožen neželjenim međusobnim kontaktom saoptuženih u toj fazi postupka. Sud BiH je još naglasio da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, ali da su u konkretnom slučaju restrikcije proporcionalne relevantnim okolnostima konkretnog predmeta.

20. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da izjavljene žalbe nisu dovele u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke, zbog čega su žalbe odbijene kao neosnovane.

21. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kv 2 od 16. oktobra 2015. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Krž od 5. novembra 2015. godine, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane koje su izrečene osporenim rješenjem navedenog suda od 14. augusta 2015. godine (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Sud BiH je suštinski ponovio razloge koje je iznio u rješenju kojim je odredio mjere zabrane, pri čemu se u obrazloženju opširno izjasnio u kontekstu navoda odbrane optuženih koja je ostala pri identičnim prigovorima (detaljno obrazloženje dato je na str. od 3. do 12. osporenog rješenja). Sud BiH je prilikom odlučenja, između ostalog, imao u vidu da je protiv optuženih potvrđena optužnica, da je okončan postupak izjašnjavanja o krivnji i da u narednom toku postupka predstoji provođenje glavnog pretresa, u kojoj fazi je prisustvo optuženih apsolutna bitna pretpostavka za uspješno vođenje postupka. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu lične i porodične okolnosti optuženih koje u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogle utjecati na drugačije odlučenje. Konačno, u skladu s obavezama iz člana 123. stav 2. ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da su mjere zabrane, čija je kontrola opravdanosti izvršena navedenim rješenjem, proporcionalne okolnostima kod optuženih, te da se iz svih razloga navedenih u tom rješenju posmatranih u međusobnoj povezanosti blažim mjerama ne bi mogli postići isti procesni ciljevi (osiguranje prisustva optuženih, te onemogućavanje ometanja postupka).

22. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kri od 20. decembra 2015. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kv 3 od 18. januara 2016. godine, apelantima i ostalim optuženim ukinuta je mjera zabrane međusobnog sastajanja optuženih iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH koja je izrečena rješenjem od 14. augusta 2015. godine, dok je u odnosu na ostale mjere zabrane utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane izrečenih rješenjem navedenog suda od 14. augusta 2015. godine. Istim rješenjem optuženi su upozoreni na mogućnost određivanja pritvora ukoliko prekrše obavezu poštovanja mjera zabrane čija je kontrola izvršena predmetnim rješenjem, te je precizirano da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja. Sud BiH je postojanje posebnih razloga za primjenu mjera zabrane detaljnije obrazložio na str. od 4. do 7. osporenog rješenja. Odgovarajući na identične prigovore koje je odbrana apelanata isticala ranije, Sud BiH je u bitnom ostao pri istim razlozima koji, prema ocjeni navedenog suda, opravdavaju primjenu mjera zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH (jednom sedmično).

23. U vezi s prijedlogom odbrane da se mjera zabrane međusobnog sastajanja i kontaktiranja saoputuženih ukine, Sud BiH je donio odluku da uvaži prijedlog. Sud BiH je istakao da se i mjerom zabrane kontaktiranja i sastajanja sa svjedocima optužbe uspješno može otkloniti opasnost od utjecaja na njih, a vezano za daljnji tok i uspješno okončanje postupka, nalazeći da nije nužno saoptuženim ograničiti pravo na međusobno sastajanje i kontaktiranje. Navedenu okolnost Sud BiH je posmatrao s aspekta efikasnosti i ekonomičnosti postupka, jer će ukidanjem te mjere optuženim biti omogućeno da zajednički putuju na suđenje, a da se pri tome cilj i svrha zbog kojih su izrečene na adekvatan i razmjeran način može ostvariti i ublaženim mjerama zabrane.

24. U vezi s prigovorima odbrane koji se odnose na poštivanje mjera zabrane, Sud BiH je naveo da se navedena činjenica, bez postojanja drugih relevantnih okolnosti, ne može ocijeniti kao odlučna činjenica koja bi opredijelila sud za ublažavanje ostalih mjera zabrane, već je upravo to potvrda da su se izrečene mjere, svojim obimom i sadržajem, pokazale adekvatnim i efikasnim, te da su kao takve osigurale svrhu njihovog izricanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelanti su, između ostalog, naveli da je obrazloženje Suda BiH u vezi s postojanjem zakonskih razloga za primjenu mjere iz člana 126. stav 2. ZKPBiH neosnovano jer iz citirane odredbe ne proizlazi riječ „bojazan“, već se ona koristi kao dodatna ili zasebna mjera ukoliko postoje okolnosti iz stava 1. člana 126. ZKPBiH, koji su citirali. Dovodeći citiranu odredbu u vezu s odredbom člana 132. stav 1. tačka a), koju su također citirali, za apelante je očigledno da je za primjenu mjere pritvora i mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. nužno da postoje posebne okolnosti, a ne samo bojazan, koje nesporno ukazuju na to da bi optuženi/apelanti mogli pobjeći. Apelanti smatraju da je Sud BiH trebao konkretizirati razloge za primjenu te mjere zabrane, a ne navoditi standardizirane floskule o tome kako postoji strah da bi mogli pobjeći i sl. Suštinski ukazuju na to da opravdanost i nužnost primjene mjera zabrane putovanja nije potkrijepljena niti jednim dokazom koji bi upućivao na činjenicu da postoji bojazan da bi apelanti zaista mogli pobjeći. Apelanti zatim ukazuju na to da se Sud BiH nije mogao pozvati na činjenicu da R Hrvatska ne isporučuje svoje državljane i činjenicu o ukidanju viza za putovanje u zemlje šengenskog prostora jer se radi o općepoznatim činjenicama koje ne mogu biti razlog za određivanje mjere zabrane putovanja ukoliko one nisu dovedene u vezu sa sveukupnim okolnostima. Apelanti ističu da Sud BiH u dovoljnoj mjeri nije razmotrio mogućnost da bi oni zaista mogli pobjeći u kontekstu njihove materijalne situacije jer su apelanti penzioneri, srednjeg, odnosno lošeg imovnog stanja, te navode posebne okolnosti apelanta Dragana Miloša čiji je sin teško bolestan i čije liječenje zahtijeva redovne kontrole u Kliničkom centru u Zagrebu. U vezi s obrazloženjem Suda BiH da je prilikom odlučenja imao u vidu fazu u kojoj se predmetni postupak nalazi, apelanti ističu da su oni i prije potvrđivanja optuženice bili upoznati s prirodom i težinom krivičnog djela za koje se terete, pa nisu ni pomislili da pobjegnu, niti pokušali pobjeći, te su se na svaki poziv Suda BiH odazivali, zbog čega smatraju da je to obrazloženje Suda BiH neosnovano. Na kraju, apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda iz predmeta AP 2860/14, AP 1150/10, te AP 3512/08.

26. U dopunama apelacije apelanti su u bitnom ponovili navode iznesene u apelaciji naglasivši da im je i u odnosu na naknadno donesena rješenja Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ukazali su na to da Sud BiH u naknadno donesenim rješenjima uglavnom ponavlja iste razloge kojim opravdava primjenu mjera zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

27. U iscrpnim odgovorima na apelaciju i njenu dopunu Sud BiH je, između ostalog, zapazio da navodi iz apelacije i njene dopune nisu konkretizirani da bi se o njima uopće moglo meritorno raspravljati, pa je predložio da se apelacija kao prima facie odbaci kao neosnovana. Sud BiH se, ipak, opreza radi osvrnuo i na prigovore koji su izneseni u apelaciji, pojasnivši da je u osporenim rješenjima ukazano na normativni tekst odredbe člana 126. ZKPBiH, koji je doveden u vezu s tumačenjem iz Komentara ZKPBiH na str. 387, iz kojeg proizlazi da je za primjenu mjere zabrane dovoljna „bojazan da bi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo“. Navedeno posebno, kako je istaknuto u odgovoru, imajući u vidu da su mjere zabrane po prirodi stvari lakše mjere za osiguranje prisustva optuženih, zbog čega se uvjeti za određivanje mjere zabrane putovanja (kao i oni uvjeti neophodni za njeno daljnje trajanje) razlikuju od uvjeta za određivanje pritvora, koje se naređuje zbog toga što se optuženi krije ili što postoji opasnost od njegovog bjekstva. U vezi s prigovorima kojima apelant Miloš ukazuje na porodičnu situaciju i na potrebu liječenja njegovog bolesnog sina u R Hrvatskoj, Sud BiH je naveo da su ti navodi bili predmet ocjene pred navedenim sudom i da je u tom smislu naglašeno da se imenovani u svakom trenutku može obratiti pretresnom vijeću obrazloženim zahtjevom za napuštanje teritorije BiH, a čiju će opravdanost ocijeniti pretresno vijeće, pa time navedeni razlog, kada se samostalno posmatra, ne opravdava trajnu izmjenu mjere zabrane putovanja apelantu, posebno u kontekstu činjenica i okolnosti koje su izložene u osporenim rješenjima. Predloženo je da se apelacija kao i njena dopuna odbace odnosno odbiju kao neosnovane.

28. Tužilaštvo BiH je u isto tako iscrpnom odgovoru, koji je dodatno potkrijepljen relevantnim dokazima, između ostalog istakao da su apelacioni navodi neosnovani, pri tome istaknuvši da je sud u svojim obrazloženjima naveo jasne i argumentirane razloge za primjenu mjera zabrane apelantima i ostalim optuženim. Istaknuto je da su navodi Suda BiH koji su citirani u navodima apelacije izvađeni iz konteksta i nisu obrazloženi u cijelosti, te su time paušalni i neosnovani. Tužilaštvo BiH je u odgovoru detaljno interpretiralo obrazloženja Suda BiH iz osporenih rješenja. Predloženo je da se apelacija kao prima facie odbaci, odnosno da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126. st. (1) i (2) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.a stav (1) tačke c) i d) i stav (2) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (…) (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 126.b st. (1), (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stava (7) ovog zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Član 126.c stav (2) Sadržaj mjera zabrane (2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine.

Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

Član 126.d Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.

(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti. VI.Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kv od 14. septembra 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 18. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

33. U odnosu na dopunu apelacije predmet osporavanja je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Krž od 5. novembra 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 10. novembra 2015. godine, a dopuna apelacije je podnesena 17. novembra 2015. godine. Konačno, dopuna apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg dopuna apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija i njena dopuna ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

36. Član II/3) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

37. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

38. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Suda BiH kojima su izrečene mjere zabrane apelantima kao optuženim u postupku, tj. zabrana putovanja izvan BiH i druge mjere iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te zabrane propisane članom 126.a stav 1. tačke

c) i d) ZKPBiH. Ustavni sud podsjeća na to da je, u međuvremenu, mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH ukinuta Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 01918715 Kri od 20. decembra 2015. godine. Apelanti smatraju da im je izrečenim mjerama zabrane povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

39. U vezi s tim prigovorom Ustavni sud ukazuje na to da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, osim toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti, ako je to u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se prema praksi Evropskog suda ograničenja koja su proistekla iz mjera osiguranja prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja odnosno oduzimanje putne isprave, razmatraju u okviru člana 2. Protokola br. 4 uz Evropsku konvenciju, te da te mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti neophodne u demokratskom društvu radi „održavanja javnog poretka“ ili sprečavanja „zločina“ u smislu stava 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine, i Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu iskazanu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prava na slobodu kretanja i prebivališta (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 5314/14 od 14. maja 2015. godine, st. 30˗32 i AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, st. 46. i 48; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća na to da u citiranim predmetima nije našao opravdanim pozivanje apelanata na kršenje navedenog prava.

Ustavni sud, također, ističe da je u predmetu AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje rezultira li mjera ograničenja kretanja u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, utvrdivši nakon analize da se u okolnostima konkretnog slučaja ipak radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje i u kontekstu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer su apelanti u tim apelacijama pokretali pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranim predmetima s ciljem efikasnije zaštite prava apelanata čiji je minimum propisan Evropskom konvencijom odlučio da osporene odluke ispita u okviru garancija zaštite prava iz člana 5. Evropske konvencije. Dakle, na navedeni način omogućeno je da se odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o mjerama zabrane ispituju u postupku pred Ustavnim sudom i u okviru garancija člana 5. Evropske konvencije u situaciji kada su se apelanti pozvali na kršenje navedenog prava.

40. Ustavni sud, shodno navedenom, naglašava da iz navedenog proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje u odnosu na mjere zabrane može razmatrati u okviru standarda koji proizlaze iz dva posebna prava, i to prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

41. Shodno navedenom, krećući se u granicama apelacionih navoda, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su se apelanti u predmetnoj apelaciji i njenim dopunama pozvali isključivo na povredu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom predmetu došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi morao utvrditi je li miješanje bilo u skladu sa „zakonom“, koji je bio dovoljno dostupan i predvidiv. Ako jeste, je li se njime nastojao ostvariti barem jedan od „legitimnih ciljeva“, te ako jeste da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“, kako bi se postigao cilj, odnosno postoji li odnos razmjernosti između cilja i ograničenja o kojima je riječ.

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenim rješenjima utvrđeno da je zbog postojanja činjenica i okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti mogli pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto i tako postati nedostupni nadležnim organima koji provode krivični postupak opravdana primjena mjera zabrane putovanja izvan teritorije BiH, a s ciljem izvršenja te mjere i druge prikladne mjere (privremeno oduzimanje putnih isprava, zabrana izdavanja novih i dr.). Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantima utvrđena i mjera zabrane komuniciranja s ostalim optuženim u predmetu, te svjedocima koji su naznačeni u optužnici Tužilaštva BiH, koja je u postupku kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane ukinuta rješenjem Suda BiH od 20. decembra 2015. godine, te mjera obaveznog javljanja nadležnom državnom organu, i to jedanput sedmično. Prema ocjeni Ustavnog suda, iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je tim mjerama zabrane apelantima ograničena sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u pravo apelanata iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

43. Ustavni sud primjećuje da su nadležna vijeća Suda BiH osporena rješenja zasnovali na odredbama čl. 126. stav (2) i 126.a stav (1) tačke c) i d) ZKPBiH kojima su propisani uvjeti pod kojima sud može izreći te mjere zabrane. Imajući u vidu sadržaj citiranih zakonskih odredaba, te uzimajući u obzir da je odredbama člana 126.b ZKPBiH propisan postupak izricanja, te trajanje i kontrola opravdanosti primjene mjera zabrane, a odredbama člana 126.d ZKPBiH propisana ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je ZKPBiH javno objavljen u službenim glasilima i da je na taj način postao dostupan građanima, te da se relevantnim odredbama koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja na jasan i precizan način regulira pitanje izricanja i produžavanja mjera zabrane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu kretanja u konkretnom slučaju izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti, kojim je, s obzirom na obaveznost prisustva optuženih na glavnom pretresu u postupku koji je u toku pred Sudom BiH u kontekstu njegovog značaja, ostvaren „legitiman cilj“.

44. U kontekstu nužnosti izrečenih mjera, Ustavni sud, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja koje proizlaze iz osporenih rješenja, koje se dovode u vezu s krivičnim djelima za koja su apelanti optuženi (krivična djela zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), zatim činjenicom da u krivičnom postupku koji je u toku pred Sudom BiH predstoji provođenje glavnog pretresa na kojem je prisustvo apelanata kao optuženih obavezno, smatra da su navedene mjere u takvim okolnostima bile nužne. Ustavni sud, također, zapaža da su izrečene mjere zabrane ograničenog karaktera koje mogu trajati najduže do pravosnažnosti presude i da su izrečene mjere podložne kontroli, i to svaka dva mjeseca, kako propisuje odredba člana 126.b stav 6. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža i da je apelantima u slučaju posebne potrebe da napuste BiH (kao što je slučaj s apelantom Draganom Milošem čiji je sin bolestan) omogućeno da se posebnim obrazloženim zahtjevom obrate Sudu BiH koji će ispitati opravdanost zahtjeva. Iz raspoloživih dokaza Ustavni sud ne zapaža da su apelanti koristili tu mogućnost. Stoga, prigovore apelanata da su nadležna vijeća Suda BiH osporena rješenja donijela bez bilo kakve konkretizacije i uz nedovoljno obrazložena rješenja i bez uzimanja u obzir posebnih okolnosti u odnosu na apelante Ustavni sud ne može ocijeniti opravdanim jer iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi proizvoljnost na koju su apelanti ukazali. Ustavni sud podsjeća i na to da je prilikom odlučenja imao u vidu i odgovore Suda BiH i Tužilaštva BiH koji su dodatno pojasnili stav o osnovanosti izrečenih mjera zabrane, pri čemu su se osvrnuli i na konkretne prigovore apelanata. Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom odlučenja imao u vidu dužinu trajanja izrečenih mjera, te okolnost da Sud BiH, u smislu člana 126.b stav 6. ZKPBiH kontinuirano vrši kontrolu opravdanosti izrečenih mjera. U tom smislu Ustavni sud podsjeća na to da je u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera Sud BiH uvažio prigovore odbrane optuženih ukinuvši mjeru zabrane međusobnog sastajanja i kontaktiranja saoptuženih koju propisuje član 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, što dovoljno govori o tome da Sud BiH prilikom odlučenja vodi računa o prigovorima odbrane i okolnostima konkretnog slučaja. Stoga se ne mogu prihvatiti opravdanim prigovori apelanata da Sud BiH uglavnom ponavlja identične razloge kojim opravdava izrečene mjere zabrane. Dakle, imajući u vidu sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja u kontekstu krivičnih djela za koja su apelanti optuženi, te drugih okolnosti na koje je Sud BiH ukazao, koje se prima facie ne čine proizvoljnim, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima uspostavljena ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja prava apelanata na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKPBiH, odnosno primjeni mjera kojima se osigurava prisustvo optuženih na glavnom pretresu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani.

45. Ustavni sud na kraju podsjeća na to da je prilikom odlučenja imao u vidu praksu Ustavnog suda na koju su se apelanti pozvali u apelaciji, ali da ona nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se u tim predmetima raspravljalo o pritvoru kao najtežoj mjeri koju propisuje ZKPBiH, i to u kontekstu prava na slobodu i sigurnost ličnosti. Uz to, Ustavni sud ističe da Sud BiH razloge za primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH nije zasnovao isključivo na činjenici da apelanti posjeduju dvojno državljanstvo, s obzirom na to je i Sud BiH svjestan da ta okolnost per se nije dovoljna za primjenu neke od mjera zabrane, što je vidljivo iz obrazloženja osporenih rješenja, već da je osporene odluke zasnovao i na drugim okolnostima o kojima se Sud BiH detaljno izjasnio, za što je dao argumentirano obrazloženje.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je to njihovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKPBiH, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na štetu apelanata.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5033/15 (S. S. iz Mostara i D. M. iz Čitluka) | Sudska praksa | Aktio