Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3005/15 (O. F., M. O., Z. H., F. A. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3005/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3005/15, rješavajući apelacije Osmana Fazlića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Osman Fazlić, Mirsad Okić, Zaim Hasičević, Fahrudin Aliefendić i Arif Grebović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 065465 15 Rev 2 od 4. maja 2015.
godine;
„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 114644 13 Rev od 12.
marta 2015. godine;
Dragan Nikolić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039630 15 Rsž od 24. aprila 2015. godine;
Goran Kašiković, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039639 15 Rsž od 14. maja 2015. godine;
„Postbanka BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 159880 13 Rev od 17. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3005/15 Osman Fazlić, Mirsad Okić, Zaim Hasičević, Fahrudin Aliefendić i Arif Grebović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Z.A.K. Selmir Selimbašić i Habiba Suljetović iz Tuzle, podnijeli su 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 065465 15 Rev 2 od 4. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da je tuženi u spornom periodu poslovao sa gubitkom i da je prilikom određivanja mase sredstava za isplatu plata izdvajao maksimalne iznose koji su se mogli izdvojiti za plate zaposlenika. Shodno tome, sud je zaključio da je ta činjenica omogućavala tuženom primjenu relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju FBiH, odnosno da svojim odlukama vrši korigovanje vrijednosti boda i isplatu plate niže od osnovne plate (proizvod najniže plate i koeficijenta grupe poslova koje zaposlenik obavlja). Također, utvrđeno je da je nesporan stav apelanata da se visina plate zaposlenika, u pravilu, ne može dovoditi u vezu sa rezultatima poslovanja poslodavca, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati plate ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja, koji zapravo predstavljaju samo rizik poslodavca. Međutim, sud je zaključio da apelanti zanemaruju da je mogućnost umanjenja plata zbog lošeg poslovanja poslodavca propisana navedenim kolektivnim ugovorom, te da u konkretnom slučaju umanjenje plata apelanata ne predstavlja nedozvoljeno, jednostrano i arbitrarno umanjenje isplate plata.
2. AP-3044/15 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 114644 13 Rev od 12. mart 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici na ime razlike neisplaćene plate uvećane za minuli rad za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da joj za taj period obračuna i uplati na dosuđenu razliku plate doprinose za PIO. U toku postupka je utvrđeno da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu između tužiteljice i apelanta (3. januara 2001. godine) apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Naime, utvrđeno je da je odredbom člana 105. navedenog zakona propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog prodaje, spajanja, promjene oblika društva i sl.) ugovori o radu prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. Isto tako, utvrđeno je da je, u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom, predmetni ugovor iz 2001. godine, u koji je inkorporiran normativni dio GKU iz 2000. godine, prenesen na apelanta nakon promjene njegove vlasničke strukture, pa takav ugovor o radu obavezuje apelanta sve do njegove izmjene ili prestanka. Također, utvrđeno je da se odredba člana 103. Zakona o radu ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa nije bilo uslova da se, suprotno stavu apelanta, tužba odbaci kao neblagovremena. Zatim, utvrđeno je da je neosnovan i apelantov prigovor da je prestao važiti GKU iz 2000. godine s obzirom da nije usklađen sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine). Naime, utvrđeno je da prelazne i završne odredbe OKU iz 2005. godine ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom relevantnom odredbom OKU iz 2005. godine može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 44. stav 2. OKU iz 2005. godine propisano da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2000. godine i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u FBiH općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH. Dakle, utvrđeno je da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni u skladu sa relevantnom odredbom pomenutog zakona, a kolektivni ugovor zaključen na određeno vrijeme, ako tim ugovorom nije drugačije određeno, primjenjuje se do zaključenja novog kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3510/15 Dragan Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039630 15 Rsž od 24. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke direktora tužene, i to: Odluka o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine od 15. augusta 2012. godine i Odluka direktora od 12. septembra 2012. godine, te da se obaveže tužena da na ime razlike otpremnine isplati apelantu određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na osnovu predmetnog ugovora o radu iz 2008. godine, te da mu je odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima od 7. augusta 2012. godine otkazan ugovor o radu iz 2008. godine, u smislu odredbe člana 137. Zakona o radu, zbog potrebe usklađivanja ugovora o radu sa aktima poslodavca i ponuđeno zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, a da apelant nije prihvatio taj ugovor, te da mu je isplaćena otpremnina u određenom novčanom iznosu, obračunata u skladu sa relevantnom odredbom Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor). Sporno je bilo da li je trebalo primijeniti taj kolektivni ugovor prilikom odlučivanja o visini otpremnine ili Kolektivni ugovor tužene iz 2008. godine, odnosno Kolektivni ugovor energetike RS iz 2008. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Posebni kolektivni ugovor, koji je svojom odredbom člana 93. propisao da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora u vremenu dok je on bi ona snazi, prestaju da važe u privrednim društvima iz člana 2. tog kolektivnog ugovora svi dosadašnji kolektivni ugovori uključujući i navedeni Kolektivni ugovor energetike RS, dok se ne postigne dogovor u skladu sa Protokolom o namjerama koji će potpisati obje ugovorne strane istovremeno sa potpisivanjem tog kolektivnog ugovora, pa da je samim tim apelantu pravilno obračunata otpremnina. Osim toga, sud je zaključio da je Posebni kolektivni ugovor potpisan od strane predmetnih poslodavaca i predsjednika sindikalnih organizacija istih, te je isti zaključen i između tužene i Sindikalne organizacije tužene, a 20. maja 2011. godine određen kao dan početka primjene tog kolektivnog ugovora, što znači da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima i obračuna otpremnine apelantu ovaj kolektivni ugovor bio na snazi, a samim tim da se nisu mogli primjenjivati drugi kolektivni ugovori niti obračunavati otpremnina po istim.
4. AP-3511/15 Goran Kašiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039639 15 Rsž od 14. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke direktora tužene, i to: Odluka o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine od 13. augusta 2012. godine i Odluka direktora od 19. septembra 2012. godine, te da se obaveže tužena da na ime razlike otpremnine isplati apelantu određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na osnovu predmetnog ugovora o radu iz 2010. godine, te da mu je odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima od 3. augusta 2012. godine otkazan ugovor o radu iz 2010. godine, u smislu odredbe člana 137. Zakona o radu, zbog potrebe usklađivanja ugovora o radu sa aktima poslodavca i ponuđeno zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, a da apelant nije prihvatio taj ugovor, te da mu je isplaćena otpremnina u određenom novčanom iznosu, obračunata u skladu sa relevantnom odredbom Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor). Sporno je bilo da li je trebalo primijeniti taj kolektivni ugovor prilikom odlučivanja o visini otpremnine ili Kolektivni ugovor tužene iz 2008. godine, odnosno Kolektivni ugovor energetike RS iz 2008. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Posebni kolektivni ugovor, koji je svojom odredbom člana 93. propisao da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora u vremenu dok je on bi ona snazi, prestaju da važe u privrednim društvima iz člana 2. tog kolektivnog ugovora svi dosadašnji kolektivni ugovori uključujući i navedeni Kolektivni ugovor energetike RS, dok se ne postigne dogovor u skladu sa Protokolom o namjerama koji će potpisati obje ugovorne strane istovremeno sa potpisivanjem tog kolektivnog ugovora, pa da je samim tim apelantu pravilno obračunata otpremnina. Osim toga, sud je zaključio da je Posebni kolektivni ugovor potpisan od strane predmetnih poslodavaca i predsjednika sindikalnih organizacija istih, te je isti zaključen i između tužene i Sindikalne organizacije tužene, a 20. maja 2011. godine određen kao dan početka primjene tog kolektivnog ugovora, što znači da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima i obračuna otpremnine apelantu ovaj kolektivni ugovor bio na snazi, a samim tim da se nisu mogli primjenjivati drugi kolektivni ugovori niti obračunavati otpremnina po istim.
5. AP-4758/15 „Postbanka BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 159880 13 Rev od 17. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljici na ime duga razlike plate za određeni vremenski period određeni novčani iznos, kao i da u korist tužiteljice izvrši uplatu zakonom propisanih doprinosa za PIO na predmetnu platu. U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da je Uprava apelanta 27. marta 2009. godine obavijestila Federalno ministarstvo finansija da otkazuje Kolektivni ugovor za granu finansija FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Međutim, utvrđeno je da su neosnovani navodi apelanta da se shodno otkazu Kolektivnog ugovora, te nakon proteka otkaznog roka od tri mjeseca na njega ne može primijeniti Kolektivni ugovor, iz razloga što je čl. 59. i 60. Kolektivnog ugovora regulisan otkaz tog ugovora, te propisano da ugovorna strana može otkazati ugovor, a u ime Vlade FBiH je Federalno ministarstvo finansija strana u zaključivanju ugovora, a prava i obaveze koje iz toga proizilaze obavezuju poslodavca, dok je druga strana u zaključenju Kolektivnog ugovora Samostalni sindikat finansijskih organizacija BiH. Kako iz navedenih odredbi slijedi da apelant nije ugovorna strana kod zaključivanja Kolektivnog ugovora, već da ugovor zaključuje Federalno ministarstvo finansija, te da obaveze koje iz zaključenog ugovora proizilaze obavezuju poslodavca, akt kojim apelant otkazuje Kolektivni ugovor nema pravni značaj, obzirom da ga nije otkazala ugovorna strana.
Također, utvrđeno je da je pogrešan apelantov stav da je Kolektivni ugovor prestao da važi stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine i da se ne može primjenjivati na apelanta. Naime, utvrđeno je da je prilikom obračuna plate apelant trebao primijeniti Kolektivni ugovor, jer je primjena tog ugovora povoljnija za tužiteljicu, a što je određeno članom 3. stav 3. navedenog Općeg kolektivnog ugovora. Isto tako, sud je zaključio da je Kolektivni ugovor na snazi i da se primjenuje u konkretnom slučaju, te da stupanjem na snagu predmetnog Općeg kolektivnog ugovora nije prestala primjena granskih kolektivnih ugovora. Dakle, utvrđeno je da je odredbom člana 39. stav 2. pomenutog Općeg kolektivnog ugovora propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog kolektivnog ugovora. Nadalje, utvrđeno je da izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u navedenom roku ne može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih ugovora. Shodno tome, utvrđeno je da je Kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme i važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Najzad, vezano za apelantov prigovor da je tužba neblagovremena, utvrđeno je da novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu, pa ostvarivanje tih tražbina nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe iz novelirane odredbe člana 103. navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3005/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman