Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/15 ("KOVINOPLASTIKA" d.o.o. Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3304/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3304/15, rješavajući apelacije "KOVINOPLASTIKA" d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"KOVINOPLASTIKA" d.o.o. Sarajevo protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 033084 15 Gž 2 od 19. maja 2015. godine;

Bećir Islamović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 027303 14 Rev od 14. aprila 2015. godine;

"DŽENA" d.o.o. Gradačac protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 058194 15 Pž 2 od 25. juna 2015.

godine;

"Mikrofin osiguranje" a.d. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142663 14 Gž od 28. maja 2015. godine;

Cvjetko Simić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 008170 15 Rev od 18. juna 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3304/15 "KOVINOPLASTIKA" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Idriz Kamenica advokat iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 033084 15 Gž 2 od 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Dž.O.) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu za pričinjenu štetu isplati iznos od 16.609,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja (naknade za isporučenu robu), kao i činjenica da je apelant podnio tužbu 16. juna 2011. godine. S tim u vezi, sud je istakao da ako se uzme da je zadnja isporuka robe bila 1. oktobra 2007. godine proizilazi da je apelant tužbu podnio izvan roka propisanog odredbom člana 374. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, apelant je propustio da, u zakonskom roku od tri godine od dospjelosti za svaku isporuku robe, podnese tužbu protiv tuženog radi ispunjenja njegove obaveze, zbog čega je apelantovo potraživanje zastarjelo, te je sud primjenom odredbe člana 338. Zakona o parničnom postupku BD BiH preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti.

2. AP-3595/15 Bećir Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, kojeg zastupa Blaško Božić advokat iz Lopara, podnio je 18. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 027303 14 Rev od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog (Islamska zajednica BiH, Medžlis Islamske zajednice Čelić) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 36.537,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da izgradnjom administrativno-poslovnog objekta tuženog na parceli koja graniči sa parcelom apelanta nije došlo do ograničenja koja navodi apelant (ograničenost pogleda, osunčanost, umanjenje prozračnosti i štetnih uticaja tzv. imisija). Naime, kako navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da tuženi u korištenju svojih prava (objekat sagrađen prema pribavljenoj urbanističkoj saglasnosti i građevinskoj dozvoli) nije postupio preko mjere koja je uobičajena u gradskoj sredini, da se radi o mjesno uobičajenim uticajima koje moraju trpiti svi vlasnici zemljišta, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbi čl. 9. i 49. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete. Naime, prema odredbi člana 49. Zakona o vlasničko pravnim odnosima zaštita od uznemiravanja vlasništva propisana je samo u slučaju kada je uznemiravanje izvršeno bespravno što se nije dogodilo u konkretnom slučaju, s obzirom da je gradnja objekta tuženog izvršena legalno u skladu sa pribavljenom potrebnom dokumentacijom.

3. AP-3957/15 "DŽENA" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 17. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 058194 15 Pž 2 od 25. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja („Agrokop“d.o.o. Travnik-Turbe) i preinačena je prvostepena odluka na način što je obavezan apelant da tužitelju isplati iznos od 3.100,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da su na osnovu dogovora o fizičkom obezbjeđenju predmetnog objekta (na kojem su apelant i tužitelj bili izvođeči građevinskih radova) svi učesnici sporazuma, u vremenskom periodu kada preuzmu obavezu obezbjeđenja, materijalno odgovorni za objekat i opremu koja se nalazi u objektu. Sud je naveo odredbe čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da: ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno da je šteta umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njihovog povećanja (izmakle koristi), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta). S obzirom da je apelant preko svojih radnika vršio fizičko obezbjeđenje objekta u vrijeme kada se desila krađa i tužitelju pričinjena šteta, to je Kantonalni sud utvrdio da je apelant odgovoran za predmetnu štetu, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-4033/15 "Mikrofin osiguranje" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Vitomir advokatica iz Banjaluke, podnio je 24. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 142663 14 Gž od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (A.M.) isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 9.116,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je lice koje je upravljalo vozilom, koje je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod apelanta, postupalo suprotno odredbama člana 39. tačka 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), dok se tužitelj kritične prilike svojim vozilom kretao suprotno odredbama člana 43. tačka 1. ZOBS-a. Sud je u konkretnom slučaju, nakon izvedenih dokaza, zaključio da doprinos tužitelja u nastanku saobraćajne nezgode odgovara procentu od 30%, pa je primjenom prethodno navedenih odredbi i odredbi člana 172., 174. stav 1. ZOBS-a, te odredbi čl. 897., 919., 262., 192. i 185 Zakona o obligacionim odnosima odlučio kao u izreci presude.

5. AP-4041/15 Cvjetko Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Špionice Gornje, Općina Srebrenik, kojeg zastupa Zoran Tanasić advokat iz Modriče, podnio je 24. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 008170 15 Rev od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena (Općina Srebrenik) obaveže da mu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 300.000,00 KM, koja je pričinjena na njegovim nekretninama tokom 1993. i 1994. godine. U postupku je utvrđeno da je šteta na imovini apelanata (sječa šume) nastala 1993/1994. godine, te da je apelant tužbu sudu podnio tek 26. februara 2003. godine. S tim u vezi, sud je istakao da je apelant tužbu radi naknade štete podnio nakon isteka objektivnog roka od pet godina od kada je šteta nastala, a koji je propisan članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3304/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3304/15 ("KOVINOPLASTIKA" d.o.o. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio