Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-172/14 (Unsko-sanski kanton)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-172/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-172/14, rješavajući apelacije Unsko-sanskog kantona, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Unsko-sanskog kantona koje je podnio protiv:
- rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 003821 13 Rev od 3. decembra 2013. godine;
- rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 002113 13 Rev od 12. decembra 2013. godine;
- rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 005924 13 Rev od 5. decembra 2013. godine;
- rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 000536 12 Rev od 13. decembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-172/14 Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Bihaću, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 003821 13 Rev od 3. decembra 2013. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem testu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 003821 12 Rsž od 25. januara 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-838/13 od 12. juna 2013. godine, u odnosu na predmet AP-1137/13, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. AP-178/14 Apelant, sa sjedištem u Bihaću, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 002113 13 Rev od 12. decembra 2013. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 002113 10 Rsz od 12. decembra 2012. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-838/13 od 12. juna 2013. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. AP-179/14 Apelant, sa sjedištem u Bihaću, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 005924 13 Rev od 5. decembra 2013. godine kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 005924 12 Rsž od 6. septembra 2012. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3905/12 od 28. februara 2013. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
4. AP-353/14 Apelant, sa sjedištem u Bihaću, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, podnio je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 18 0 Rs 000536 12 Rev od 13. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 000536 10 Rsž od 23. oktobra 2012. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4035/12 od 28. februara 2013. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-172/14.
U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama obavezan je apelant da tužiteljima na ime neisplaćene razlike plaće, minulog rada i dodatka na plaću, na ime uvećanja plaće za rad noću i na ime naknade troškova prijevoza na posao i s posla, isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode. U toku postupaka je utvrđeno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da apelant pojedinim tužiteljima nije izvršio obračun i isplatu plaća prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike K MUP-a Bihać, već je isplaćivao manju osnovnu plaću, pa je u skladu s tim obračunavao i isplaćivao manje iznose za minuli rad i dodatka na plaću. Nadalje je utvrđeno da stupanjem na snagu Zakona o policijskim službenicima USK-a nije isključena primjena Kolektivnog ugovora kojim je regulisan način utvrđivanja plaća, dodatka na plaću i naknade po osnovu rada, kao i da Kolektivni ugovor ima jaču pravnu snagu od drugih akata apelanta kojima se utvrđuju naknade po osnovu rada. U skladu s tim, zaključeno je da je Kolektivni ugovor obavezan za stranke koje su ga zaključile, te da se u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito regulisano, primjenjuje ono pravo koje je povoljnije za zaposlenika. Također je utvrđeno, da u odnosu na isplatu naknade za rad noću, pojedinim tužiteljima pripada navedena naknada, a sve u skladu sa čl. 26. st. 1. Kolektvnog ugovora za službenike K MUP – USK Bihać, kojim je propisano da za službenike koji obavljaju poslove policije i druga ovlaštena službena lica, naknada, odnosno poseban dodatak na plaću iznosi 30%, odnosno čl. 27. st. 1. tačka 1. propisano je da će se osnovna plaća svim zaposlenim uvećati za rad noću najmanje 35%. U skladu s tim, zaključeno je da je uvećanje plaće za rad noću zaseban pravni osnov za isplatu naknade, te kao takav ne zavisi od isplate posebnog dodatka na plaću.
Isto tako, utvrđeno je da je odredbom čl. 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i čl. 4. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće Federacije BiH, propisano da namješteniku kome nije organizovan prijevoz na posao i s posla, a čije mjesto stanovanja od mjesta rada je udaljeno najmanje dva kilometra, pripada naknada za troškove prijevoza u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja. U vezi s tim, zaključeno je da pojedinim tužiteljima pripada naknada za prijevoz, nakon što je utvrđeno da tužitelji ispunjavaju kriterije iz prethodno navedenih odredaba, odnosno da apelant nije organizovao prijevoz tužiteljima na posao i s posla.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman