Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3182/15 (Z. I. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3182/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3182/15, rješavajući apelacije Zlate Isić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlata Isić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 341415 14 Gži od 15. aprila 2015. godine;

Semenarna d.d. Ljubljana protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 o Ip 092408 15 Pž 4 od 13. aprila 2015. godine;

Dževad Hodžić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 021913 14 Gž od 24. avgusta 2015. godine;

Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo, filijala Bihać protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 018054 15 Gž od 26.

avgusta 2015. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 107840 14 Gži od 29. oktobra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3182/15 Zlata Isić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mustafa Salkić advokat iz Tuzle, podnijela je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 341415 14 Gži od 15. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 28. novembra 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika, pa je rješenje o izvršenju od 19. aprila 2013. godine stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i obustavljen izvršni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici u upravnom postupku priznato pravo na ličnu invalidninu II grupe, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica II grupa i ortopedski dodatak II grupe u određenim mjesečnim novčanim iznosima. Također, zaključeno je da su mjesečni novčani iznosi utvrđeni na bazi koeficijenta 1,00, te da su podložni promjenama u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtva rata i zaštite porodica sa djecom. Nadalje je utvrđeno da će u slučaju nedostatka planiranih sredstava za isplatu, Vlada Federacije BiH svojom odlukom utvrditi novi koeficijent i da se neće donositi novo rješenje kojim se utvrđuju tačni iznosi za isplatu. Dakle, konstatovano je da se u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu Federacije BiH, u skladu sa koeficijentom koji utvrdi Vlada Federacije BiH, mijenjaju iznosi koji apelantici pripadaju po osnovu socijalne zaštite. U skladu s navedenim utvrđeno je da u konkretnom slučaju izvršna isprava sadrži odredbu o utvrđivanju novog koeficijenta bez donošenja novih rješenja, te da apelantica nije osporila ovu odluku u upravnom postupku tako da je izvršenik izvršio isplatu saglasno izvršnoj ispravi. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

2. AP-3257/15 Semenarna d.d. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk advokatica iz Sarajeva, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 o Ip 092408 15 Pž 4 od 13. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 30. januara 2015. godine kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 10. decembra 1998. godine, ostavljeno je navedeno rješenje na snazi i naloženo Zemljišnoknjižnom uredu upis zabilježbe izvršenja na nepokretnostima koje su navedene u izreci te odluke, te određeni troškovi izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da se u spisima prvostepenog suda nalazi originalni primjerak izvršne isprave sa klauzulom pravosnažnosti koja je potpisana i ovjerena pečatom suda koji je istu izdao, što je bilo sporno pitanje u konkretnom postupku, te da izvršna isprava nije ukinuta odnosno stavljena van snage u zakonom propisanom postupku. Dakle, isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju je stekla svojstvo izvršnosti, koje svojstvo nije prestalo, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je navode apelanta koji se odnose na stavljenu klauzulu odbio kao neosnovane. Također, prvostepeni sud je pravilno zaključio da prigovor koji se odnosi na valutu plaćanja ne može uticati na drugačiju odluku izvršnog suda, koji je dužan provesti izvršenje i tako omogućiti provođenje i naplatu potraživanja iz izvršne isprave, u skladu sa važećim propisima o platnom prometu.

3. AP-4831/15 Dževad Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 021913 14 Gž od 24. avgusta 2015. godine. U postupku koji je pokrenut na prijedlog tražioca izvršenja (KJKP „Toplane Sarajevo) 1. decembra 2011. godine, Općinski sud u Sarajevu je rješenjem od 8. februara 2012. godine odredio predloženo izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-izvoda iz računa za centralno grijanje. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor (osporivši navedeno rješenje i potraživanje tražioca izvršenja) koji je rješenjem Općinskog suda od 19. juna 2013. godine usvojen, konstatovano je da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te da će se spis dostaviti parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnji postupak, kao i da se izvršenje odlaže do pravosnažnosti odluke parničnog suda i isto će se nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja ako isti uspije sa tužbom. Nezadovoljan navedenim rješenjem apelant je protiv istog podnio žalbu (navodeći da je prvostepeno rješenje nepravilno i nezakonito, te da izvod iz računa nema svojstvo vjerodostojne isprave) koju je Kantonalni sud rješenjem od 24. avgusta 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna odnosno, da je predmetno izvršenje određeno na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga za cijenu usluga centralnog grijanja, koji prema odredbi člana 29. Zakona o izvršnom postupku predstavlja vjerodostojnu ispravu podobnu za izvršenje. Također, pravilna je odluka prvostepenog suda kojom je usvojio prigovor apelanta primjenom odredbi člana 50. Zakona o izvršnom postupku, kojim je zbog specifičnosti izvršnog naslova posebno određen postupak povodom prigovora na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave.

4. AP-4839/15 Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo, filijala Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 018054 15 Gž od 26. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 23. juna 2015. godine kojim je odbačen kao nedopušten apelantov prijedlog za izvršenje od 31. oktobra 2011. godine. U toku postupka je utvrđeno da je apelant podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu mjenice bez protesta, koju je prvostepeni sud odbacio kao nedozvoljenu primjenom odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku. Naime, kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je donio pravilnu odluku na osnovu odredbe Zakona o izvršnom postupku iz koje proizilazi da mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava, te je s obzirom na prethodno navedeno sud donio odluku kao u izreci rješenja.

5. AP-5057/15 Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 107840 14 Gži od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 27. juna 2014. godine kojim je obustavljen predmetni izvršni postupak pokrenut na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije postupio u skladu sa zaključkom prvostepenog suda, kojim je naloženo apelantu da uplati iznos od 300,00 KM na ime vještačenja kojim će se utvrditi vrijednost predmetne nekretnine, s obzirom da se izvršenje nije moglo provesti na pokretnim stvarima izvršenika. Kantonalni sud je istakao da apelant nije u ostavljenom roku predujmio troškove za vještačenje, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio rješenje o obustavi predmetnog izvršnog postupka u skladu sa članom 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3182/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelanti u predmetima br. AP-4831/15 i AP-4839/15 navode i zbog dugog trajanja predmetnih postupaka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupaka u predmetima br AP-4831/15 i AP- 4839/15 bila primjerena okolnostima u konkretnim predmetima. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3182/15 (Z. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio