Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/14 (H. L. i M. G.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1161/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1161/14, rješavajući apelacije Hikmete Lagumdžija i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hikmeta Lagumdžija, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 034177 13 Gž od 27. decembra 2013. godine;
Marinko Glavinić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 V 028614 12 Gž od 5. juna 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1161/14 Hikmeta Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Behija Ljubović Aganović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 14. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 034177 13 Gž od 27. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, u predmetnom vanparničnom postupku određena je dioba nekretnina između predlagatelja i apelantice kao prvo-protivnice predlagatelja (od četiri protivnika predlagatelja), i to civilnom diobom i prodajom, te da će se novac ostvaren prodajom predmetne nekretnine isplatiti suvlasnicima prema njihovim suvlasničkim dijelovima. U osporenoj konačnoj odluci se navodi da je parnični postupak po apelanticinoj tužbi koju je podnijela protiv predlagatelja, radi priznanja prava vlasništva dosjelošću na njegovom suvlasničkom dijelu, okončan pravomoćnim rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, a nakon toga do okončanja prvostepenog postupka u ovoj pravnoj stvari apelantica nije osporavala predlagatelju pravo na imovinu (kako to proizlazi iz zapisnika sa održanih ročišta te podnesaka u predmetnom spisu). Kantonalni sud u svojoj odluci navodi da između predlagatelja i protivnika predlagatelja nema nikakvog dogovora o načinu diobe, niti bilo koja stranka želi otkupiti suvlasnički dio druge stranke, te da predmetni objekat, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, nije moguće fizički podjeliti prema suvlasničkim dijelovima. S obzirom na navedeno Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbom člana 20. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te odredbom člana 166. Zakona o vanparničnom postupku i pravilno odlučio da se dioba predmetne nekretnine izvrši njenom prodajom. Također, Kantonalni sud navodi da kad je u pitanju apelanticin žalbeni prigovor koji se odnosi na povredu prava na dom, da se ne može predlagatelju uskratiti pravo da traži svoj suvlasnički dio, a time i pravo na imovinu pa Kantonalni sud zaključuje da prvostepena odluka ne dovodi do povrede prava na dom. Kantonalni sud na kraju zaključuje da je neosnovan i apelanticin žalbeni prigovor koji ukazuje na postojanje mogućnosti dogovora o fizičkoj diobi, obzirom da su predlagatelj i apelantica brat i sestra, a iz razloga što je prvostepeni sud pozivao apelanticu ali se ona nije odazivala na pozive suda niti je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka bilo kada dala prijedlog o načinu diobe, a ni prihvatila prijedlog predlagatelja.
2. AP-3729/14 Marinko Glavinić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 9. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 V 028614 12 Gž od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, u predmetnom vanparničnom postupku određena je dioba nekretnina između predlagatelja i apelanta kao protivnika predlagatelja, na način da su predmetne nekretnine iz tačke 1. prvostepene odluke pripale predlagatelju a nekretnine iz tačke 2. apelantu, te je predlagatelju naloženo da apelantu isplati naknadu protivrijednosti za suvlasnički dio od 1/3 u određenom novčanom iznosu a koji iznos predstavlja vrijednost suvlasničkog dijela nekretnine apelanta u nekretninama iz tačke 1. umanjen za vrijednost suvlasničkog dijela nekretnina predlagatelja u nekretninama iz tačke 2. izreke prvostepenog rješenja. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio o apelantovim prigovorima na način izračuna tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina od strane vještaka poljoprivredne struke, odnosno iz razloga što prvostepeni sud smatra da je vještak sačinio svoj nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima nauke i struke, te da su prilikom izračuna tržišnih cijena uzimani svi mjerodavni faktori i to na području općine Čapljina, pa mu je Sud poklonio punu vjeru, ocijenivši ga nepristrasnim. Također Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor upućen vještaku građevinske struke da je paušalno odredio građevinsku cijenu stambenog prostora, te neadekvatno predložio fizičku diobe na površinama i prostorijama koje bi trebale pripasti apelantu i predlagatelju, iz razloga što je vještak koristio modificirane troškovne metode i polazne vrijednosti koje su na tržištu u Bosni i Hercegovini, te da su ti podaci dobiveni temeljem građevinskih troškovnih radova pa mu je Sud također poklonio punu vjeru, ocijenivši ga nepristrasnim. Na kraju Kantonalni sud zaključuje da je pravilno prvostepeni sud donio svoju odluku nakon izvođenja dokaza i njihove savjesne ocjene, da u predmetnom postupku diobe među strankama nije bilo saglasnosti ni izvjesne podudarnosti o diobi nekretnina, pa je prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir obim prava suposjeda, posebne interese i zahtjeve stranaka kao i prijedlog vještaka u njihovim nalazima te donio odluku bliže opisanu u prvostepenom rješenju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1161/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Hikmeta Lagumdžija se pozvala i na povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman