Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/14 (F. P. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Ostavina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3600/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3600/14, rješavajući apelacije Fatime Pašalić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fatima Pašalić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 097069 14 GŽ od 1. jula 2014. godine;
M.Đ. protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 O 019209 14 GŽ 3 od 17. jula 2014. godine;
Adnan Filipović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 038929 14 Rev od 8. septembra 2015. godine;
A.S. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 087683 14 Rev od 9. septembra 2015. godine;
Dž.S. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 092516 15 Gž od 20. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3600/14 Fatima Pašalić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Senad Brković, advokat iz Zenice, podnijela je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 097069 14 GŽ od 1. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, u predmetu radi supružničkog izdržavanja, osporenom konačnom odlukom je djelimično uvažena žalba tuženog pa je preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o dosuđenoj visini mjesečne obaveze tuženog za doprinos izdržavanju apelantice tako da se dosuđuje iznos od 150,00 KM umjesto prvobitno dosuđenog novčanog iznosa od 250,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena (odbijen tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenog iznosa – 100,00 KM). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud neosnovano obavezao tuženog da plaća apelantici na ime izdržavanja novčani iznos od 250,00 KM mjesečno, jer je očigledno utvrđeni iznos preko njegovih realnih mogućnosti, ako se ima u vidu da tuženi mjesečno od iznos penzije plaća komunalije, kupuje hranu, sredstva za higijenu i ugalj i za svoje potrebe i za potrebe apelantice, jer žive u istoj kući. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu osporene drugostepene presude primjenom odredbe člana 229. stav 4. i člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-4381/14 M.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 O 019209 14 GŽ 3 od 17. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odlučeno da se ostavina iza umrlog J.Đ. neće raspravljati, budući da je utvrđeno da ostavilac nije ostavio drugu imovinu osim imovine koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg su zaključili ostavilac i njegova supruga J.Đ. (kao primaoci izdržavanja) sa njihovom kćerkom R.Đ. (kao davalac izdržavanja). Slijedom navedenog je Okružni sud, u obrazloženju konačno osporene odluke, zaključio da ne postoji zaostavština ostavioca, koja je predmet nasljeđivanja, shodno odredbi člana 2. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju, pa nisu ispunjeni uslovi za vođenje ostavinskog postupka kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi je Okružni sud istakao da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud trebao raspravljati zaostavštinu ostavioca u smislu odredbe člana 163. navedenog Zakona, jer ostavilac u času smrti nije imao zaostavštine, dok je odredbom člana 141. istog Zakona propisano da za dugove ostavioca ne odgovara davalac izdržavanja, a niti je spornim ugovorom o doživotnom izdržavanju ugovoreno da će davalac izdržavanja određenim povjeriocima odgovarati za dugove ostavioca.
3. AP-5206/15 Adnan Filipović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 038929 14 Rev od 8. septembra 2015. godine. U predmetnom parničnom postupku, radi utvrđenja izvanbračne stečevine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojeg je podnijela protiv apelanta. U obrazloženju konačno osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da, prema prihvaćenim činjeničnim utvrđenjima drugostepenog suda, proizlazi da su parnične stranke živjele neprekidno u vanbračnoj zajednici od 1988. do 2007. godine; da su u tom periodu zarađivale i stjecale zajedničku imovinu; da je privredno društvo „Ping“ d.o.o. Sarajevo formirano u vrijeme trajanje te zajednice, te da je tužiteljica svojim radom doprinijela osnivanju i poslovanju tog društva i da stranke nisu zaključile ugovor kojim bi svoje odnose vezane za zajedničku stečevinu drugačije ugovorile. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da su za zaključak o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva (tj. da je osnivački udio u navedenom privrednom društvu zajednička vanbračna stečevina te da se odredba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona odnosi na svu imovinu stečenu tokom trajanja vanbračne zajednice) nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge, koje prihvata i revizioni sud u cjelosti.
4. AP-5263/15 A.S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 087683 14 Rev od 9. septembra 2015. godine. U predmetnoj pravnoj stvari, radi utvrđenja bračne tekovine i utvrđenja ništavosti testamenta te radi utvrđenja prava vlasništva, u obrazloženju konačno osporene odluke je Vrhovni sud naveo da apelant kao prvotuženi nije doveo u sumnju dokaze, koje je tužiteljica izvela, i navode ostalih tuženih iz kojih proizlazi da su sporne nekretnine (uključujući i sprat kuće na kojem prvotuženi traži utvrđenje prava vlasništva u svoju korist) nabavljene i građene u vrijeme trajanja bračne zajednice njegovih roditelja i da su oba supružnika, svako na svoj način, saglasno svojim mogućnostima i biološkim svojstvima, jednako doprinosili njihovoj izgradnji. Također je navedeno da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti spornog testamenta (prema kojem apelantu pripada ½ cjelokupne imovine, odnosno stan na spratu kuće) sa obrazloženjem da nije sačinjen na način propisan odredbama Zakona o nasljeđivanju. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da neosnovano apelant ističe da je na spratu i tavanu predmetne kuće stekao pravo vlasništva građenjem (zahtjev iz protivtužbe), na način da je taj dio izgradio uz suglasnost oca S.S. i sopstvenim sredstvima, budući da po ocjeni Vrhovnog suda to ne proizlazi iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, zaključeno je da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj protivtužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 61. Zakona o stvarnima pravima, odnosno člana 24. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, niti je na neki drugi način propisan zakonom stekao pravo vlasništva na traženim nekretninama, slijedom čega nije osnovan ni njegov zahtjev da se utvrdi da one čine bračnu tekovinu njegovih roditelja i da se izdvoje iz ostavinske mase.
5. AP-128/16 Dž.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Viteza, podnijela je 11. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 092516 15 Gž od 20. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena žalba apelantice podnesena protiv prvostepene presude kojom je utvrđeno da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice, te da je ugovor o poklonu zaključen između apelantice i A.M. ništav preko ½ dijela. Dalje je odlučeno da je apelantica dužna trpjeti da se tužiteljica na osnovu prvostepene presude upiše sa ½ dijela u zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda i katastru nekretnina na spornim nekretninama. Apelantica je, također, obavezana naknaditi troškove postupka tužiteljici. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da sporna nekretnina predstavlja zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i umrlog A.M. sa dijelom od po ½ shodno odredbi člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, pa je pravilnom primjenom odredbi člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je sporni ugovor o poklonu ništav preko ½ dijela. Slijedom navedenog je zaključeno da prvostepena presuda ne sadrži nedostatke na koje žalba neosnovano ukazuje, budući da je prvostepeni sud dao ocjenu izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja za rješenje predmetnog spora, a u razlozima prvostepene presude nema nikakvih nejasnoća, protivrječnosti, niti postoji protivrječnost između tih razloga i izvedenih dokaza. Radi se, po ocjeni drugostepenog suda, o jasnim razlozima koji su u potpunom skladu sa činjeničnim utvrđenjima i rezultatima dokaznog postupka koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud, jer sadrže sve elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3600/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman