Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-161/13 (M. T.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Eksproprijacija
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-161/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 161/13, rješavajući apelaciju Milana Tupeše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana Tupeše.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 004758 11 GŽ od 13. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Tupeša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnio je 11. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 004758 11 Gž od 13. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 004758 10 P od 21. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. jula 2013. godine i 5. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JP Putevi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i tuženi su 9. i 16. oktobra 2015. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 004758 10 P od 21. oktobra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade materijalne štete, i to na ime trajno zauzetog zemljišta u površini od 250 m , isplati ukupno iznos od 5.811,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da predmet parnice nije isplata naknade za eksproprisane nepokretnosti, već naknada štete koju je apelant pretrpio gubitkom dijela svoje parcele i zasada koji su mu oduzeti, odnosno uništeni van zakonitog postupka.

7. Istaknuto je da je apelant naknadu za štetu nastalu 15. avgusta 1997. godine imao mogućnost da traži u objektivnom roku od pet godina. Međutim, od tada pa do podnošenja tužbe (31. avgusta 2010. godine) je protekao i subjektivni trogodišnji rok koji se računa od dana saznanja za štetu i njenog učinioca (član 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO) kao i objektivni rok od pet godina (stav 2 navedene zakonske odredbe) koji se ne računa od dana saznanja za štetu, kako tvrdi apelant, već od dana kada je šteta nastala (15. avgust 1997. godine), protekom kojeg potraživanje naknade štete za apelanta u svakom slučaju zastarijeva.

8. Osnovni sud je naveo da su se u vrijeme nastanka štete dešavala ratna dejstva zbog kojih je Predsjedništvo srpskog naroda u BiH, Odlukom broj 03-11/93 objavljenoj u „Službenom glasniku srpskog naroda u BiH“ broj 6/92, proglasilo neposrednu ratnu opasnost, a zatim i ratno stanje koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine RS („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine. Do tada se može smatrati da su postojali opravdani razlozi za apelanatovo propuštanje da se obrati nadležnom sudu radi zaštite povrijeđenog prava.

9. Istaknuto je da se zastarjelost definiše kao gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme. Prema tome, zastarjelošću ne prestaje samo pravo, već prestaje mogućnost zahtijevanja ispunjenja obaveze sudskim putem. Zakonom propisani rok zastarjelosti ne može se mijenjati ugovorom, odnosno voljom stranaka (član 346 ZOO). Institut zastarjelosti je veoma važan za pravnu sigurnost i on, upravo radi te pravne sigurnosti, dovodi do pretvaranja dugogodišnjih faktičkih stanja u pravno uobličene odnose.

10. Navedeno je da se u konkretnom slučaju apelant može obeštetiti u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji podnošenjem zahtjeva organu uprave u smislu člana 68 Zakona o eksprorijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06 i 37/07). Na osnovu člana 68 navedenog zakona organ za sprovođenje eksprorijacije dužan je zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti, a ako se sporazum ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksprorijaciji spis će se dostaviti sudu radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 94 0 P 004758 11 Gž od 13. decembra 2012. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su se još od ranije vodile parnice koje su pokrenuli vlasnici zemljišta koje je uništeno izgradnjom puta Ustiprača- Foča tokom 1994. godine. Istaknuto je da je Okružni sud još u presudi od 25. maja 2005. godine zauzeo pravno shvatanje da je zastarjelo potraživanje naknade štete koje su zahtijevali vlasnici zemljišta preko koga je izgrađen put. Stanovište da je potraživanje zastarjelo protekom objektivnog roka iz člana 376 stav 2 ZOO (s obzirom na početak zastarjelosti i datum podnošenja tužbe) zauzeo je i Vrhovni sud RS u svojim presudama od 13. januara 2011. godine i 12. aprila 2011. godine, a koje se odnose se na parnice koje su pokrenuli vlasnici zemljišta preko kojeg je izgrađen predmetni put Ustiprača-Foča tokom 1994. godine. Prema tome, opštepoznata je činjenica da je trasa ovog puta prosječena tokom 1994. godine pa je tada šteta i nastala. Stoga nije od značaja činjenica koju je iznio apelant da gradnja puta još nije završena jer za njega nije izdata upotrebna dozvola.

13. Po mišljenju Okružnog suda apelantovi žalbeni navodi o tome da rokovi zastarjelosti nisu počeli teći zato što šteta nije dobila konačan oblik jer put nije završen niti je za njega izdata upotrebna dozvola su bez uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda u odnosu na zaključak da je potraživanje zastarjelo. Napomenuto je da je šteta nastala onda kada je izvršeno rasijecanje trase puta, te da od tada počinje teći objektivni rok zastarjelosti. Stoga su bez uticaja daljnji radovi koji su eventualno potrebni da se put završi što uključuje i izdavanje upotrebne dozvole.

14. Dalje je navedeno da je pogrešno apelantovo pozivanje na odredbu člana 25 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Istaknuto je da u smislu navedene odredbe graditelj može biti samo lice koje može biti nosilac prava svojine (građanin, udruženje građana i druga građansko-pravna lica). Dakle, graditelj mora da bude vlasničko-pravni subjekt u smislu člana 1 ZOSPO. Na građenje društveno-pravnih subjekata na tuđem zemljištu ne primjenjuju se odredbe čl. 24-26 ZOSPO kojim je regulisan institut građenja na tuđem zemljištu. Vlasnik zemljišta na kome je izgrađen put (apelant) ne može ni imati pravo izbora u smislu člana 25 ZOSPO jer se ovdje radi o javnom putu kao dobru u opštoj upotrebi, koji je u svojini Republike Srpske shodno članu 3 stav 1 Zakona o javnim putevima. Navedeno znači da apelant kao vlasnik zemljišta na kome je izgrađen put ima samo pravo na naknadu štete koju može zahtijevati samo u okviru rokova iz člana 376 ZOO.

15. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio prigovor zastarjelosti koji je tuženi istakao u odgovoru na tužbu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je njegova imovina eksproprisana de facto smatra da na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku mora da bude primijenjen tzv. institut „faktičke eksproprijacije“ koji štiti vlasnike zemljišta u odnosu na državne organe koji sami ili preko trećih lica (krajnjih korisnika) organizuju izgradnju javnih ili drugih dobara na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Zbog toga se tužbeni zahtjev apelanta u suštini i ne odnosi na naknadu štete nego se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu za tzv. „faktičku eksproprijaciju“, a u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji koji je u tom periodu bio na snazi i u skladu s kojim su vještaci i utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. Kako u slučaju ove „faktičke eksproprijacije“ naknada nije isplaćena to ni potraživanje apelanta ne može zastarjeti, niti se na predmetno potraživanje mogu primijeniti odredbe o zastarjelosti iz ZOO kako je to drugostepeni sud pogrešno zaključio.

17. U dopuni apelacije od 5. maja 2014. godine apelant je dostavio rješenje Vrhovnog suda RS od 20. marta 2014. godine kojim je u predmetu drugih tužilaca, a povodom tzv. faktičke eksproprijacije usvojena revizija, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Ukazuje da nije bilo procesnih uslova da apelant izjavi reviziju.

b) Odgovor na apelaciju

18. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud obavještava da je nakon donošenja presude Okružnog suda Vrhovni sud u jednom drugom predmetu koji se tiče istog činjeničnog i pravnog pitanja donio presudu u kojoj je utvrdio da potraživanje koje se tiče „faktičke eksproprijacije“ ne može zastarjeti.

19. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da samo vlasniku nepokretnosti može pripasti pravo na naknadu, ali ne i posjedniku jer se u takvom slučaju može desiti da se u postupku koji se sada sprovodi po odredbama Zakona o premjeru i katastru („Službeni glasnik RS“ broj 6/12) na području Republike Srpske neko drugo lice utvrdi kao vlasnik i pokrene postupak za određivanje naknade za zauzeto zemljište za izgradnju puta Ustiprača- Foča. Pored navedenog tužbeni zahtjev nije određen u smislu nepokretnosti po zemljišnoknjižnom stanju tako da se može desiti da obveznik naknade za isto zemljište bude obavezan na isplatu i više puta te da ne bude u mogućnosti isticati prigovor presuđene stvari.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1)Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajnice, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava. Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojit će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbit će taj prijedlog. Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji. (2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokrentosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojoim se vlasniku nepokrentosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 007113 11 Gž od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

Nadalje, Ustavni sud, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici, prihvatajući prigovore zastare i nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta isplati naknadu. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da: „U odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana

376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, stav 35, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, a da je Okružni sud utvrdio da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376 ZOO, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2986/11 u vezi s nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene tzv. faktičke eksproprijacije. Prema tome, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra osnovanim.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Ustavni sud smatra da s obzirom na zaključke u vezi kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoje stanovište u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-161/13 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio