Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1423/13 (Đ. M., E. M., S. K., S. M., I.K., svi iz Prijedora, i A. G. iz Bratunca)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Nestale osobe
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1423/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1423/13, rješavajući apelaciju Đemke Mulalić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se apelacije br. AP 1423/13 Đemke Mulalić, Edise Mulalić, Sanele Kadić, Suada Mulalića, AP 1948/13 I.K. i AP 1057/14 i AP 1058/14 Azeme Gerović podnesene povodom nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. U periodu od 4. aprila 2013. godine do 5. marta 2014. godine, povodom nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli: Đemka Mulalić, Edisa Mulalić, Sanela Kadić, Suad Mulalić, I.K., svi iz Prijedora, i Azema Gerović iz Bratunca (svi u daljnjem tekstu: apelanti). Apelacije su zavedene pod br. AP 1423/13, AP 1948/13, AP 1057/14 i AP 1058/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču gotovo istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1423/13, AP 1948/13, AP 1057/14 i AP 1058/14 u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1423/13.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Instituta za nestala lica (u daljnjem tekstu: Institut) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. juna, odnosno 18. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Institut i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. jula do 1. oktobra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice u predmetu broj AP 1423/13

6. Apelanti u ovom predmetu su supruga i djeca Hasana Mulalića, kojeg je, prema navodima apelanata, 26. jula 1992. godine odveo iz mjesta Hambarine kod Prijedora Stevo Bilbija, a po nalogu njegovog brata Radeta. Tom prilikom odvedeni su i Asim i Ratib Ćelić, ali se samo Ratib uspio vratiti, koji je nakon povratka, između ostalog, ispričao da je zajedno sa ostalim zarobljenicima morao da „kupi mrtve“ u kamion. Apelanti navode da od tada više ništa nisu čuli o Hasanu, niti su njegovi posmrtni ostaci pronađeni. Navode da su nestanak prijavili svim relevantnim institucijama koje se bave tim pitanjem (između ostalih, MKCK i Institutu), zatim, da su preduzimali sve potrebne radnje kako kod domaćih, tako i međunarodnih organizacija i institucija u Sanskom Mostu, Prijedoru i Sarajevu radi pronalaženja tijela i otkrivanja istine u vezi sa nestankom njihovog prednika, ali da o tim aktivnostima ne posjeduju pismene dokaze. Ističu da su dali krv za analizu DNK, ali da su svi njihovi pokušaju da saznaju nešto više o sudbini njihovog prednika ostali neučinkoviti iako je od tragičnog događaja prošlo više od 20 godina. Činjenice u predmetu broj AP 1948/13

7. Apelant u ovom predmetu je otac A.K., koji je, prema apelantovim navodima, tokom masovnog hapšenja i ubijanja bošnjačkog civilnog stanovništva 20. jula 1992. godine uhapšen u selu Rizvanovići kod Prijedora sa još 12 muškaraca i odveden u logor Keraterm. Prema apelantovim saznanjima, njegov sin je iz logora odveden u nepoznatom pravcu od kada mu se gubi svaki trag, tako da do dana podnošenja predmetne apelacije ne raspolože podacima o njegovoj sudbini. Apelant navodi da je nestanak svoga sina prijavio svim relevantnim institucijama koje se bave nestalim licima, uključujući MKCK i Institut, ali da to nije rezultiralo rasvjetljavanjem istine o sudbini njegovog sina.

Činjenice u predmetima br. AP 1057/14 i AP 1058/14

8. Apelantica u ovim predmetima je sestra Ismeta i Safeta Avdića, koji su, prema apelanticinim navodima, nestali na području općine Srebrenica u julu 1995. godine, prilikom izlaska iz Srebrenice, krećući se kroz šumu u pravcu slobodne teritorije do koje nikada nisu stigli. U apelaciji se navodi da im se od tada gubi svaki trag, tako da apelantica o sudbini svoje braće ne zna ništa. Iz priloženih dokaza proizlazi da je apelantica nestanak braće prijavila svim nadležnim institucijama koje se bave pitanjem nestalih lica (Institut i MKCK), ali da do dana podnošenja apelacije o njihovoj sudbini nije ništa saznala, niti raspolaže podacima da li je pokrenuta službena istraga o njihovom nestanku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Suštinski, apelanti iz apelacija br. AP 1423/13 i AP 1948/13, koje su vrlo opširne i sadržajno gotove identične, ukazuju na pasivnost i nezainteresiranost bh. vlasti za njihove slučajeve i patnju koju trpe, ukazuju na uskraćivanje odgovora na ponovljene zahtjeve za utvrđivanje sudbine i lokacije nestalih lica. U isto vrijeme ističu da nisu identificirana, osuđena i kažnjena lica odgovorna za ove zločine. Zahtijevaju da saznaju istinu o sudbini nestalih srodnika, da se njihova tijela pronađu, da se utvrde okolnosti njihovog nestanka, da se utvrdi ko je odgovoran za njihov nestanak, da se odgovorni primjereno kazne, da se nadležnim organima naloži da apelantima dostave sve raspoložive i dostupne informacije u pogledu okolnosti pod kojima je došlo do njihovog nestanka, te da se u vezi s tim pokrenu nepristrasne i temeljite istrage. Pojedini apelanti su tražili da im se dodijeli kompenzacija zbog duševne boli koju trpe, zbog toga što ne znaju šta se desilo sa članovima njihove porodice, a svi apelanti su se pozvali na povredu sljedećih prava: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne budu podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da se Zakon o nestalim licima koji je donesen 2004. godine ne provodi adekvatno, odnosno da bh. vlasti nisu preduzele adekvatne korake kako bi Fond operativno profunkcionirao, jer nadležne vlasti ne ispunjavaju svoje zakonom propisane obaveze, čime se direktno krše njihova prava zaštićena Ustavom, uključujući i princip vladavine prava predviđen članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naveli su da je obaveza države da po službenoj dužnosti provede odgovarajuću istragu o kršenjima ljudskih prava, a da bi se ta istraga smatrala efektivnom prema međunarodnim standardima, istraga mora biti brza, temeljita, nezavisna i nepristrasna. Apelanti su naveli da su preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da nestanak svojih srodnika prijave svim relevantnim institucijama u BiH koje se bave pitanjem nestalih, ali, prema njihovoj ocjeni, nadležne institucije su zakazale u svim segmetnima. Istakli su da su svoje nestale članove porodice morali proglašavati umrlim kako bi osigurali socijalnu i pravnu zaštitu, što samo po sebi predstavlja nečovječno postupanje protivno članu 3. Evropske konvencije, tako da se njihovi nestali srodnici vode kao umrli iako se o njihovoj sudbini i lokaciji posmrtnih ostataka još uvijek ništa ne zna. Osim toga, naveli su da nadležne institucije ništa nisu preduzele da provedu Odluku Ustavnog suda broj AP 129/04, niti je zbog toga Tužilaštvo BiH krivično procesuiralo odgovorna lica za krivično djelo neprovođenje odluka Ustavnog suda iz člana 239. Krivičnog zakona BiH. Tražili su i isplatu naknade na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, odnosno zbog kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom pravcu ukazuju da bi Ustavni sud trebalo da promijeni svoju praksu shodno praksi Evropskog suda, odnosno vlastitoj praksi u predmetima u kojima dodjeljuje pravičnu naknadu zbog kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“.

10. Apelantica iz apelacija br. AP 1057/14 i AP 1058/14, koje su sadržajno drugačije od prethodno navedenih apelacija, ali identične u pogledu pozivanja na kršenja prava zaštićenih Ustavom, iznosi detalje o kretanju svoje braće u julu 1995. godine, od kada im se gubi svaki trag. Navodi da šest godina pokušava da dođe do istine o njihovoj sudbini, ali bez rezultata. Smatra da ima pravo na istinu, pa upravo od nadležnih organa traži istinu o sudbini svoje braće, zatim, u slučaju da njena braća nisu živa, traži da se pronađu njihovi posmrtni ostaci, traži da se otkriju odgovorni za njihovu sudbinu i da se pravedno kazne, te traži materijalno obeštećenje zbog svega navedenog. Navodi da je do sada preduzela sve što je bilo u njenoj moći, ali da nikada nije dobila nikakav odgovor od nadležnih institucija.

b) Odgovor na apelaciju

11. Institut se u odgovoru na apelaciju pojedinačno osvrnuo na dosadašnje rezultate istrage u vezi sa nestalim licima iz predmetnih apelacija. Tako je Institut u vezi sa nestankom Hasana Mulalića, između ostalog, naveo da je identifikacija pronađenih posmrtnih ostataka nestalog izvršena posredstvom analize DNK u julu 2013. godine u prisustvu sina nestalog Suada Mulalića, koji je potpisao zapisnik o identifikaciji, nakon čega su posmrtni ostaci nestalog sahranjeni. U vezi sa nestankom A.K., Institut je naveo da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u oktobru 2013. godine, nakon čega je izvršena identifikacija u maju 2014. godine, a potom i sahrana posmrtnih ostataka u julu 2014. godine. Institut je u vezi sa nestankom braće Avdić, između ostalog, naveo da su posmrtni ostaci nestalih preliminarno identificirani putem analize DNK, ali da još uvijek nije izvršena konačna identifikacija. Još je navedeno da se radi o gotovo kompletnim tijelima koja se nalaze u Komemorativnom centru u Tuzli, a da je ekshumacija izvršena na više lokaliteta na području općina Vlasenica i Zvornik. Istaknuto je još da su se najbliži srodnici nestale braće Avdić oglušili o pismene i usmene pozive Instituta da se odazovu na identifikaciju kako bi se ona konačno provela.

12. Tužilaštvo BiH u iscrpnim odgovorima na apelacije br. AP 1423/13 i AP 1948/13 navelo je da je navedeno tužilaštvo učestvovalo u postupku ekshumacije i identifikacije nestalih iz navedenih apelacija zajedno sa Institutom i drugim organima u BiH i da će rezultati tih istražnih radnji biti korišteni kao dokazi u predmetima ratnih zločina u kojima Tužilaštvo BiH vodi istragu za više lica za učinjena krivična djela zločin protiv čovječnosti po komandnoj odgovornosti čije su žrtve nestali iz navedenih apelacija. Istaknuto je da su istrage koje vodi Tužilaštvo BiH za zločine na području općine Prijedor tokom 1992. godine učinjene prema Bošnjacima usmjerene i na identificiranje, progon i optuženje direktnih i neposrednih izvršilaca tih zločina, u smislu individualne odgovornosti za učinjena djela progona, mučenja, zatvaranja i ubistva, ali je identifikacija direktnih izvršilaca tih djela otežana zbog nedostatka očevidaca-svjedoka ili neposrednih materijalnih dokaza o tim izvršiocima. Bez obzira na poteškoće sa kojima se Tužilaštvo BiH suočava na otkrivanju i identificiranju počinilaca krivičnih djela, navedeno je da postupci neće biti obustavljeni sve dok postoji i najmanji trag ili mogućnost njihovog otkrivanja, a za ta krivična djela nema zastare. Tužilaštvo BiH smatra da je ono preduzelo sve da rasvijetli okolnosti pod kojima su lica iz navedenih apelacija nestala, ocijenivši neosnovanim prigovore iz apelacija i predloživši da se one odbace kao prima facie neosnovane.

13. U vezi sa navodima iz apelacija br. AP 1057/14 i AP 1058/14, Tužilaštvo BiH je navelo da se imena nestale braće Avdić ne nalaze u bazi podataka otvorenih predmeta ratnih zločina, tako da u Tužilaštvu BiH ne postoje predmeti u vezi sa navedenim nestalim licima.

V.Relevantni propisi

14. Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini:

Član V Strane će osigurati informacije preko mehanizama traganja MKCK o svim nestalim licima. Strane će također u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih.

15. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine:

Član 33. st. 1. i 3.

Čim to okolnosti dopuste, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje.

Podaci o licima čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili nacionalnih društava Crvenog krsta/križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog kiža i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje.

16. U Zakonu o nestalim licima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 50/04) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(Pravo da se zna) Pravo članova porodice nestalih lica jeste da saznaju za sudbinu nestalih članova porodice i rodbine, njihovo boravište/prebivalište, ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa, ukoliko je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke. Član 4.

(Obaveza osiguranja informacija) U skladu sa članom 3. ovog zakona, organi i institucije Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni za odbranu, pravosuđe, unutrašnje poslove, i drugi organi nadležni za traženje nestalih lica u Bosni i Hercegovini i drugi entitetski, kantonalni i općinski organi koji, u skladu sa svojim nadležnostima, rješavaju slučajeve u vezi s nestankom lica iz i u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: nadležne vlasti u BiH), obavezni su pružiti raspoložive informacije porodicama nestalih, nadležnim institucijama za traženje nestalih lica, kao i svu potrebnu pomoć koja se odnosi na proces unapređenja traženja i rješavanja slučajeva nestanka lica iz/u Bosni i Hercegovini.

Član 6.

(Obaveznost razmjene i saradnje) Nadležne vlasti u BiH obavezne su međusobno da razmjenjuju informacije koje se odnose na proces traženja i utvrđivanja sudbine i identiteta nestalih lica.

S ciljem unapređenja procesa traženja, nadležne vlasti u BiH posebno sarađuju s Međunarodnim komitetom Crvenog križa (MKCK), Međunarodnom komisijom za nestala lica (ICMP), Institutom za nestala lica i društvom Crvenog krsta/križa BiH, u skladu sa njihovim mandatima.

Član 9. stav 1.

(Prestanak statusa) Status nestale osobe prestaje danom identifikacije, a postupak traženja nestale osobe se zaključuje.

Član 11.

(Pravo na novčanu potporu) U skladu sa ovim zakonom, članovi porodice nestalih lica iz člana 2. stav 2. ovog zakona, koje je nestalo lice izdržavalo i koji imaju potrebu za izdržavanjem, stiču pravo na mjesečnu novčanu potporu (u daljnjem tekstu: novčana potpora).

Član 12.

(Kriteriji za korištenje novčane naknade) Novčana potpora je neprenosivo lično pravo.

Novčana potpora ne može biti korištena istovremeno sa drugim osnovom za izdržavanje. U skladu sa ovim zakonom, korisnici mogu izabrati korištenje povoljnijeg prava.

Izbor povoljnijeg prava korisnik može ostvariti i nakon okončanja postupka identifikacije ili proglašenja nestale osobe umrlom.

Pravo na novčanu potporu ostvaruje se od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Lica koja nisu do stupanja na snagu ovoga zakona podnijela prijave za tražanje nestalog lica ovo pravo ostvaruju od dana podnošenja prijave.

Član 14.

(Prestanak prava na novčanu potporu) Pravo na novčanu potporu prestaje:

a)Završetkom redovnog školovanja ili sklapanjem braka djeteta, posvojenika, pastorka, brata, sestre;

b)Sklapanjem bračne ili izvanbračne zajednice supružnika, c)Smrću korisnika, d)Zaposlenjem, e)Izborom korištenja drugog povoljnijeg prava.

17. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08,58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Prava i dužnosti Član 35. stav (1), stav (2) tač. a), b) i d) i stav (3) (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnost Suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanja izjava i dokaza.

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom,

d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini, (3) U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste Tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

18. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Prava i dužnosti tužioca Član 43. stav 1, stav (2) tač. a), b) i g) i stav (3) (1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela. (2) Tužlac ima pravo i dužnost da:

a) odmah nakon saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom,

g) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj, (3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu. VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud zapaža da predmetne apelacije pokreću pitanje pronalaženja tijela nestalih srodnika, rasvjetljavanje okolnosti pod kojima su oni nestali, te u vezi s tim provođenje istraga pred nadležnim tijelima, u smislu člana 2. Evropske konvencije, koji kao pozitivnu obavezu državi nalaže provođenje nezavisne i efikasne istrage radi rasvjetljavanja okolnosti pod kojima su njihovi srodnici nestali. Nečovječno i nehumano postupanje apelanti vide u činjenici što tijela njihovih srodnika još uvijek nisu pronađena ni nakon više od 20 godina od njihovog nestanka, što su nestale srodnike zbog toga morali proglašavati nestalim, te što Fond, koji je shodno Zakonu o nestalim licima formiran, još uvijek nije počeo operativno funkcionirati. Predmetne apelacije, također, pokreću pitanje informiranja porodica nestalih lica o preduzetim aktivnostim u vezi sa nestankom njihovih srodnika, postupanja nadležnih organa u svim segmentima, kao i naknade nematerijalne štete zbog boli i pitanje koju trpe sve ove godine zbog neznanja o sudbini svojih srodnika, odnosno zbog dužine trajanja postupaka na pronalaženju tijela i rasvjetljavanju okolnosti nestanka.

20. Imajući u vidu ključna pitanja koja se predmetnim apelacijama postavljaju, Ustavni sud smatra da apelacije, u suštini, pokreću pitanje kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

21. Ispitujući opravdanost postavljenih prigovora u okolnostima konkretnih slučajeva, Ustavni sud će se u narednim tačkama ove odluke osvrnuti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u sličnim predmetima, ali i na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima.

U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3783/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), raspravljajući o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u kontekstu apelacija podnesenih zbog nestanka lica za vrijeme rata na području Bosne i Hercegovine, utvrdio kršenje prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povredu prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, temeljeći takav stav na dosadašnjoj praksi Ustavnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05 i „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 72/05, te Odluka broj AP 143/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 80/05, „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 193/05 i „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 3/06, obje dostupne i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, podsjetio nadležne organe vlasti „da su u skladu sa zakonskom obavezom dužni i obavezni da po službenoj dužnosti pokrenu krivično gonjenje u slučaju postojanja krivičnog djela“. Ustavni sud je u citiranoj odluci posebno naglasio „da je od nestanka srodnika apelanata protekao dugi niz godina i da u tom kontekstu svako odlaganje provođenja temeljite i sveobuhvatne istrage, s obzirom na vremensku distancu, nadležnim organima objektivno otežava put u procesu rasvjetljavanja okolnosti njihovog nestanka, otkrivanja lica odgovornih za njihov nestanak, kao i njihovo procesuiranje“. U vezi sa prigovorima da Zakon o nestalim licima nije zaživio u punom kapacitetu, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio „određene pomake u provođenju Zakona o nestalim licima, u prvom redu, stavljanjem Instituta u operativnu funkciju, međutim“, kako je naglašeno u citiranoj odluci, „za rješavanje tako složenog i delikatnog zadatka, prije svega na pronalaženju tijela, te rasvjetljavanju okolnosti njihovog nestanka, potrebna je sveukupna i kontinuirana saradnja na svim nivoima vlasti, paralelno djelovanje svih koju su uključeni u proces traženja nestalih i utvrđivanja okolnosti njihovog nestanka, kao i stalna razmjena informacija, koja mora biti dostupna i raspoloživa apelantima“. Ustavni sud je istakao i to da „sama okolnost da postoje evidencije nestalih lica, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o nestalim licima koje reguliraju obavezu osiguranja informacija i obaveznost razmjene i saradnje (čl. 4. i 6. Zakona o nestalim licama) u vezi sa odredbama Zakona o krivičnom postupku koje reguliraju obavezu nadležnih tužilaštava, pred ta tužilaštva stavlja obavezu da preduzmu poslove u vezi sa otkrivanjem i gonjenjem učinilaca krivičnih djela u smislu obaveze istraživanja spornih događaja što se u konkretnim slučajevima, dakle, svodi na istraživanja i pronalazak lica koja se mogu dovesti u vezu sa nestankom srodnika apelanata“. Ustavni sud podsjeća, također, da u svojoj dosadašnjoj praksi, iako je utvrđivao kršenje prava apelanata, nije dosuđivao pravičnu naknadu, u smislu Pravila Ustavnog suda, koju su apelanti tražili.

23. Ustavni sud, također, podsjeća i na praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima protiv Bosne i Hercegovine koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje (vidi, Evropski sud, između ostalih, Palić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4704/04, presuda od 15. februara 2011. godine i dr.). Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u citiranom predmetu utvrdio standarde za postupanje u predmetima koji su pokretali pitanje nestalih lica za vrijeme ratnih dešavanja u BiH. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranom predmetu u okviru dopustivosti razmotrio aplikaciju u kontekstu kompatibilnosti ratione materiae pravila od šest mjeseci, iscrpljivanja domaćeg prava i statusa žrtve (vidi, Palić protiv Bosne i Hercegovine, st. 44- 60), proglašavajući aplikaciju dopustivom. Zanimljivo je da se Evropski sud u citiranom predmetu bavio blagovremenošću aplikacije (pravilo od šest mjeseci) proprio motu, zaključivši nakon detaljne analize da je apelantica još uvijek mogla realno da očekuje da će biti provedena efikasna istraga kada je ona podnijela svoju aplikaciju 2004. godine, te da je, shodno tome, aplikantica postupala sa prihvatljivom ekspeditivnošću, u smislu pravila od šest mjeseci. Evropski sud je u meritumu detaljno razmotrio prigovore aplikantice o kršenju prava iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, te u konačnici presudio da u aplikanticinom slučaju nema kršenja navedenih prava (vidi, Palić protiv Bosne i Hercegovine, st. 61-81).

24. U kontekstu navodnog kršenja člana 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo da „fenomen nestanka osobe predstavlja poseban teret za rodbinu nestalih koja nema nikakvih informacija o sudbini voljenih osoba i trpi duševni bol zbog neizvjesnosti. Praksa Suda od samog početka prepoznaje da situacija u kojoj se nalazi rodbina predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje suprotno članu 3. Bit povrede nije u tome da su ozbiljno povrijeđena ljudska prava u pogledu nestale osobe; ona leži u stavovima i reagovanjima organa vlasti na takvu situaciju kada im je prezentirana. Ostali relevantni faktori uključuju srodničku bliskost, posebno odnose te veze, stepen u kojem je član porodice bio prisutan događaju o kojem je riječ i učešće člana familije u pokušajima da pribavi informacije o nestaloj osobi. Utvrđivanje takve povrede nije ograničeno samo na slučajeve u kojima je država odgovorna za nečiji nestanak, nego može nastati i onda kada vlasti ne reagiraju na zahtjev koji upućuje rodbina radi pribavljanja informacija, ili na prepreke na koje oni nailaze i kada ih ostavljaju da sami otkrivaju svaku pojedinost vezanu za nestanak, što se može smatrati flagrantnim, kontinuiranim i bezobzirnim zanemarivanjem obaveze da se razjasni gdje se nestala osoba nalazi, kao i sudbina te osobe“. Dalje, Evropski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je Dom za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) utvrdio da je suprug aplikantice zaista bio žrtva nasilnog nestanka, te našao brojne povrede Konvencije u vezi s tim, pri čemu je aplikantici dosuđena naknada za nematerijalnu štetu. Evropski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su posmrtni ostaci nestalih srodnika nakon odluke Doma za ljudska prava pronađeni i da je neovisna i efikasna istraga, ipak, provedena, iako sa zakašnjenjem, pa je zaključio da se, iako je aplikantica pretrpjela patnje i dalje ih trpi, reagiranja relevantnih organa ne mogu svrstati u nečovječno i ponižavajuće postupanje, te shodno tome da nije bilo kršenja člana 3. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud dalje zapaža da je Evropski sud nakon citirane odluke u više svojih odluka koje su pokretale slično činjenično i pravno pitanje odbacio aplikacije u kontekstu kršenja čl. 2. i 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, između ostalih, odluke Munira Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine i Lejla Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 47063/08 i dr. i 66758/09 i dr., odluke od 3. juna 2014. godine i dr.). Ustavni sud podsjeća da su osnovni prigovori aplikanata bili da nadležne vlasti nisu provele efikasne istrage o nestanku i smrti njihovih srodnika, te da su vlasti pokazale potpunu nezainteresiranost za njihove patnje. Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud u predmetu Lejla Fazlić protiv Bosne i Hercegovine imao u vidu da je Ustavni sud 17. jula 2007. godine donio odluku kojom je utvrdio kršenje prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije u odnosu na aplikantnicu i ostale iz 227 sličnih predmeta, kojom je naloženo vlastima da aplikantici i ostalim apelantima pruže sve infomacije kojim raspolažu, a tiču se sudbine i pronalaženja nestalih osoba. U kontekstu prigovora u vezi sa kršenjem prava na život iz člana 2. Evropske konvencije, Evropski sud je u citiranim predmetima, između ostalog, imao u vidu da je MKSJ do sada osudio 16 osoba u vezi sa ratnim zločinima počinjenim 1992. godine na području Prijedora, uključujući i one koji se odnose na događaje u kojima su nestali srodnici aplikanata najvjerovatnije izgubili živote. U vezi s tim, Evropski sud je ocijenio da je odgovorna država mogla izvršiti svoju obavezu iz člana 2. doprinoseći radu MKSJ, s obzirom na to da je MKSJ imao primat u odnosu na domaće sudove i da je mogao preuzeti istrage i postupke domaćih organa u bilo kojoj fazi u interesu međunarodne pravde. Evropski sud je prilikom odlučenja ocijenio efikasnost rada državnog suda u konkretnim slučajevima u kojima su procesuirani odgovorni za krivična djela koja se tiču etničkog čišćenja na području Prijedora. Evropski sud je usvojio stav da je brzina tih postupaka bila u okviru rokova navedenih u Državnoj strategiji za ratne zločine, nalazeći da su ti rokovi razumni (naime, planirano je da se najsloženiji predmeti i predmeti najvišeg prioriteta procesuiraju do kraja 2015, a svi ostali predmeti ratnih zločina do kraja 2023. godine). Evropski sud je zaključio da se krivične istrage provode razumnom brzinom, pa je uzimajući u obzir posebne okolnosti koje su vladale u Bosni i Hercegovini do 2005. godine, te veliki broj predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima, naveo da nije pokazano da je u provođenju istrage povrijeđen minimum standarda koji zahtijeva član 2. Evropske konvencije. U kontekstu kršenja člana 3. Evropske konvencije, Evropski sud je, također, usvojio stav da se aplikacije moraju odbaciti, u skladu sa članom 35. st. 3(a) i 4. Evropske konvencije, pri čemu je priznao težinu fenomena nestanka i patnju aplikanata, ali je usvojio stav da se reakcije vlasti u okolnostima konkretnih slučajeva ne mogu smatrati neljudskim ili ponižavajućim postupanjem. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranim predmetima u kontekstu prigovora aplikanata u vezi sa neosnivanjem fonda istakao da aplikanti nisu pokazali da bi bilo koji od navedenih faktora mogao ukazivati na to da postoji osnov da se zaključi da je povrijeđen član 3. Evropske konvencije. U tom pravcu je navedeno da su svi aplikanti pribavili rješenja o proglašavanju njihovih srodnika umrlim prije stupanja na snagu spornih propisa, pa čak i pod pretpostavkom da bi se zbog toga moglo pokrenuti pitanje kršenje člana 3. Evropske konvencije, argumenti aplikanata da su zbog toga osjećali pritisak da svoje nestale proglase umrlim nisu se odnosili na konkretne aplikante. Evropski sud je, također, prilikom odlučenja imao u vidu da isplata finansijske pomoći srodnicima nestalih osoba nije otpočela, jer fond još uvijek nije osnovan, ali da aplikanti nisu pokazali da bi oni imali pravo na takvu pomoć shodno Zakonu o nestalim licima. Konačno, imajući u vidu zaključke u vezi sa prigovorima aplikanata u kontekstu čl. 2. i 3. Evropske konvencije, Evropski sud je zaključio da predmeti pritužbi ne otkrivaju bilo kakve naznake povrede čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije, pa je i te pritužbe odbacio smatrajući da je taj dio aplikacija očigledno neosnovan. Isti stav Evropski sud je kontinuirano slijedio i u novijim odlukama donesenim povodom aplikacija podnesenih protiv Bosne i Hercegovine koje su pokretale identična pitanja (vidi, Evropski sud, Šeremet protiv BiH, aplikacija br. 29620/05, odluke od 8. jula 2014. godine, Nail Demirović i dr. protiv BiH, aplikacija br. 35372/09, Melika Muratspahić protiv BiH, aplikacija broj 31865/06, Samka Zuban i Jasmina Hamidović protiv BiH, aplikacije br. 7175/06 i 8710/06, sve odluke su donesene 2. septembra 2014. godine, te konačno odluka Žerajić i Gojković protiv BiH od 13. novembra 2014. godine).

26. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda u vezu sa predmetnim slučajevima, Ustavni sud će ispitati da li bi oni, s obzirom na dosadašnju praksu Ustavnog suda, u okolnostima konkretnih slučajeva mogli biti primjenjivi, budući da se radi o gotovo identičnim činjeničnim okolnostima u kontekstu pitanja koja se predmetnim apelacijama pokreću.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelanti do momenta podnošenja apelacija, prema njihovim tvrdnjama, nisu imali informacije o nestalim srodnicima, o njihovim posmrtnim ostacima, niti o tome da li se u vezi sa nestankom njihovih srodnika vodi nezavisna i sveobuhvatna istraga, niti ih je bilo ko u vezi s tim informirao, pa je upravo navedeno bio razlog da apelanti tokom 2013. i 2014. godine pokrenu postupke pred Ustavnim sudom. Ustavni sud podsjeća da je radi pribavljanja relevantnih informacija tokom postupka komunicirano sa Institutom i Tužilaštvom BiH, koji su detaljno informirali Ustavni sud o nestalim licima iz predmetnih apelacija.

28. Ustavni sud iz odgovora Instituta zapaža da su posmrtni ostaci nestalih srodnika, u međuvremenu, nakon podnošenja apelacija, pronađeni putem Instituta, odnosno preliminarno identificirani, kao u slučaju nestale braće Avdić. Ustavni sud, također, zapaža da je Institut u postupku konačne identifikacije u apelacijama br. AP 1423/13 i AP 1948/13 komunicirao sa srodnicima nestalih lica, te da je, shodno toj saradnji, i provedena konačna identifikacija posmrtnih ostataka nestalih, nakon čega su posmrtni ostaci tijela sahranjeni (tokom 2013. i 2014. godine). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane tvrdnje apelanata da su nadležni organi bili pasivni, te da su ih nadležni organi zanemarili, odnosno da su u postupku traženja posmrtnih ostataka nestalih srodnika bili neinformirani. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je svrsishodno da podsjeti i na odredbu člana 9. Zakona o nestalim licima koja propisuje da status nestale osobe prestaje danom identifikacije kada se obustavlja i postupak traženja. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu, u skladu sa članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, o tome obavijestili Ustavni sud, što je bila njihova obaveza. S obzirom na takve okolnosti, prihvatajući bol i patnje apelanata koje su trpjeli i koje još uvijek trpe zbog gubitka svojih srodnika, Ustavni sud u okolnostima konkretnih slučajeva ne može prihvatiti opravdanim prigovore apelanata o neučinkovitosti nadležnih tijela na pronalaženju posmrtnih ostataka njihovih srodnika koja bi dovela do kršenja prava apelanata. Navedeno posebno u okolnostima kada postoji veliki broj nestalih lica tokom ratnih dešavanja u BiH i imajući u vidu činjenicu da postupci pronalaženja tijela još uvijek traju.

29. Dalje, u vezi sa nestankom braće Avdić (apelacije br. AP 1057/14 i AP 1058/14), iz odgovora Instituta proizlazi da su tokom 2014. godine pronađena njihova kompletna tijela, koja su preliminarno identificirana, ali ne i konačno, budući da su se srodnici nestale braće oglušili o sve usmene i pismene pozive Instituta radi konačne identifikacije. Ustavni sud ukazuje na obavezu srodnika nestalih lica da sarađuju sa svim nadležnim organima radi pronalaženja posmrtnih ostataka njihovih nestalih srodnika, te njihove konačne identifikacije kada se posmrtni ostaci nestalih pronađu, a saradnja sa Institutom je upravo u navedenim segmentima neprocjenjivo važna. Ustavni sud naglašava, ne ulazeći u razloge zbog kojih se porodica nestale braće Avdić nije odazvala pozivima Instituta, da se bez saradnje porodica nestalih lica sa Institutom ne može provesti postupak konačne identifikacije pronađenih posmrtnih ostataka. Upravo u takvim okolnostima se čini neprimjerenim pozivanje apelantice Gerović na pasivnost nadležnih organa na pronalaženju posmrtnih ostataka njene nestale braće, jer iz odgovora Instituta proizlazi upravo suprotno. Ustavni sud ponovo naglašava da je za rješavanje tako složenog i delikatnog zadatka, pronalaženja tijela nestalih, te rasvjetljavanja okolnosti u kojim su nestali, potrebna sveukupna i kontinuirana saradnja na svim nivoima vlasti, paralelno djelovanje svih koju su uključeni u proces traženja nestalih i utvrđivanja okolnosti njihovog nestanka, kao i stalna razmjena informacija, što svakako uključuje i porodice nestalih lica. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja i prigovori apelantice Gerović koji se tiču pasivnosti nadležnih organa na pronalaženju posmrtnih ostataka njene braće čine neosnovanim.

30. Pored spornog pitanja koje se predmetnim apelacijama pokreće, a tiče se pronalaženja tijela srodnika apelanata i njihove identifikacije (koja je, u međuvremenu, u cijelosti, odnosno preliminarno završena, što je za apelante svakako značajna činjenica, jer su posmrtni ostaci njihovih srodnika nakon dugogodišnje strepnje, boli i čekanja, ipak, pronađeni za šta velike zasluge imaju Institut i svi drugi relevantni organi u okviru svojih nadležnosti), Ustavni sud zapaža da predmetne apelacije pokreću i pitanje rasvjetljavanja svih okolnosti spornih događaja u kojima je došlo do nestanka i ubistva srodnika apelanata.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pozitivne obaveze, u smislu Evropske konvencije, pred državu postavljaju obavezu da objasni nestanak i smrt, kako da se identificira i procesuira svaki počinitelj nezakonitih radnji u vezi s tim. Shodno stavu Evropskog suda, istraga mora biti neovisna od svih koji su bili umiješani u događaje, mora biti efikasna u smislu da se na osnovu nje mogu utvrditi činjenice i da može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih, mora biti dostupna srodnicima žrtve u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se zaštitili njihovi legitimni interesi, te se mora provesti u razumno kratkom vremenu (op. Cit., Munira Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, tačka 37, Lejla Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, tačka 34, i Žerajić i Gojković protiv BiH, tačka 28). U tom pravcu apelanti prigovoraju da ni nakon duže od 20 godina od kada su njihovi srodnici nestali još uvijek nisu rasvijetljene okolnosti pod kojima su nestali, niti raspolažu bilo kakvim informacijama o tome.

32. Ustavni sud podsjeća da je upravo zbog toga zatražio odgovor Tužilaštva BiH, budući da apelanti nisu raspolagali informacijama o tome da li se u vezi sa nestankom njihovih srodnika provode nezavisne i sveobuhvatne istrage. Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelacije, između ostalog, navelo da istrage koje se vode za zločine na području općine Prijedor tokom 1992. godine, koje se odnose i na apelacije br. AP 1423/13 i AP 1948/13, još uvijek nisu okončane zbog nedostatka očevidaca-svjedoka ili neposrednih materijalnih dokaza o izvršiocima. U tako složenoj situaciji za Ustavni sud je ohrabrujuća činjenica da Tužilaštvo BiH, i pored poteškoća sa kojima se susreće u istražnim postupcima, ne namjerava odustati od otkrivanja počinitelja, sve dok bude postojao i najmanji trag koji vodi ka odgovornim licima. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da Tužilaštvo BiH nesporno provodi istrage u vezi sa nestankom lica sa području općine Prijedor, da se radi o vrlo složenim postupcima u kontekstu pronalaženja relevantnih dokaza, svjedoka s obzirom na vremensku distancu. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u odnosu na dužinu trajanja istraga u postupcima kršenja ljudskih prava apelanata za vrijeme ratnih dešavanja u BiH (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 3067/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba ). U citiranoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, podsjetio da su tokom rata na području Bosne i Hercegovine učinjena teška i masovna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, čija je posljedica bio gubitak života velikog broja ljudi, veliki broj lica se još uvijek vodi kao nestala, kao i druge povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda kao što su opisani događaji iz apelacija, te je pred nadležnim organima veliki i složen zadatak da sve te događaje rasvijetle, istraže i procesuiraju. Ustavni sud je, uzimajući u obzir odgovore Tužilaštva BiH i činjenicu da su nadležni organi sa aspekta pozitivne obaveze države nesporno preduzeli i još uvijek preduzimaju odgovarajuće mjere za rasvjetljavanje događaja iz apelacije, i pored činjenice da istražni postupci još uvijek nisu okončani, zaključio da navodi apelanata o neaktivnosti nadležnih organa na rasvjetljavanju događaja iz apelacije nisu osnovani, te da nije utvrđeno kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, mutatis mutandis, mogu primijeniti i na konkretne slučajeve iz citiranih apelacija. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je nesporna činjenica da Tužilaštvo BiH provodi istražne radnje i preduzima aktivnosti na rasvjetljavanju spornih događaja u vezi sa nestankom lica na području Prijedora, da su neki odgovorni do sada već i procesuirani, o čemu se Evropski sud iscrpnije bavio u citiranim odlukama, npr. Lejla Fazlić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, pa u takvim okolnostima u kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud ne zapaža pasivnost i neučinkovitost nadležnih organa. Činjenica da istražni postupci još uvijek nisu okončani tužilačkom odlukom per se ne vodi zaključku da su nadležni organi pasivni i neučinkoviti. U vezi sa prigovorima da apelanti ne raspolažu infomacijama o istražnim radnjama koje se provode, Ustavni sud iz odgovora Tužilaštva BiH zapaža da je Tužilaštvo BiH učestvovalo u postupcima ekshumacije i identifikacije tijela Hasana Mulalića i A.K., te sarađivalo sa Institutom i ostalim nadležnim organima u okvirima njihove nadležnosti, pri čemu se rezultati tih istražnih radnji koriste kao dokazi u predmetima ratnih zločina u kojima Tužilaštvo BiH vodi istrage za više osoba koje se sumnjiče kao počinioci krivičnih djela. Osim toga, apelanti i ne tvrde da su tražili dostavu relevantnih informacija o aktivnostima koje preduzima Tužilaštvo BiH, niti tvrde da su im te informacije bile nedostupne. U takvim okolnostima Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.

34. Pri tome Ustavni sud ukazuje da ovakvo utvrđenje u okolnostima ovih apelacija u cijelosti korespondira sa stavom Evropskog suda u vezi sa članom 2. Evropske konvencije (op. cit., Lejla Fazlić i drugi protiv BiH, tačka 35), prema kojem „procesna obaveza iz tog člana ne predstavlja obavezu koja se odnosi na rezultat, nego na način vršenja istrage. Ključno pitanje je da li su domaći organi učinili sve što se moglo razumno očekivati od njih u okolnostima ovog konkretnog slučaja (vidi, analogno, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28.10.1998, tačka 116, Izvještaji 1998- VIII)“. U tom kontekstu je Evropski sud ocijenio osnivanje Instituta, te istakao: „Dalje, značajni resursi su izdvojeni kako bi se obavio obiman forenzički i naučni rad na terenu, uključujući i ekshumaciju na pretpostavljenim mjestima ukopa, sakupljanje, smještanje identifikacija posmrtnih ostataka, kao i sistematsko upoređivanje putem savremenih genetičkih baza podataka (uporedi Aslakhanova i drugi, citirana u tekstu gore, tačka 226). Ovo je omogućilo otkrivanje mnogih masovnih grobnica širom Bosne i Hercegovine, poput nedavno otkrivene grobnice koja sadrži ostatke stotina žrtava sa područja Prijedora, kao i identifikaciju hiljada nestalih osoba.“ Osim toga, Evropski sud je ocijenio (tačka 36) da je MKSJ „do sada osudio 16 osoba u vezi sa ratnim zločinima počinjenim 1992. godine na području Prijedora […]. Osim toga, državni sud je do sada kaznio sedam osoba za zločine počinjene u kontekstu etničkog čišćenja na području Prijedora, a istraga o nekim drugim zločinima počinjenim na tom području je u toku“.

35. Evropski sud je dalje u tački 37. navedene odluke istakao: „Evidentno je da nisu kažnjeni svi direktni počinitelji mnogih zločina koji su počinjeni u kontekstu etničkog čišćenja na području Prijedora. Sud razumije da je za aplikante frustrirajuće to što su imenovani potencijalni osumnjičeni, ali još uvijek nisu poduzete dalje mjere. Međutim, član 2. se ne može tumačiti tako da zahtijeva od vlasti da pokrenu krivično gonjenje bez obzira na raspoložive dokaze. […]. U svjetlu navedenog, Sud smatra da je istraga bila efikasna u smislu da može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih za nestanak i smrt srodnika aplikanata (vidi, Palić, citirana u tekstu gore, tačka 65, gdje je Sud smatrao da je istraga bila efikasna uprkos činjenici da nije bilo osuđujućih presuda).“ Osim toga, istaknuto je: „Što se tiče kritika aplikanata u pogledu dostupnosti istrage i postojanja dovoljnog uvida javnosti, Sud je već naglasio važnost prava žrtava i njihovih porodica i nasljednika da saznaju istinu o okolnostima događaja u kojima je došlo do masovne povrede osnovnih prava kao što je pravo na život. Međutim, ovaj aspekt te procesne obaveze ne zahtijeva da aplikanti imaju uvid u policijske spise ili kopije svih dokumenata za vrijeme istrage koja je u toku, ili da budu konsultirani ili obavještavani o svakoj poduzetoj mjeri (Asocijacija „21. decembar 1989“ i drugi, citirana u tekstu gore, tačka 106, i Gürtekin i drugi, citirana u tekstu gore, tačka 29). Ne može se automatski zahtijevati da se porodicama dostave imena potencijalnih osumnjičenika protiv kojih nije prikupljeno dovoljno dokaza da bi se pokrenulo krivično gonjenje. […] U tom pogledu Sud želi naglasiti da se procesna obaveza iz člana 2. mora tumačiti na način da ne nameće nemoguć ili nesrazmjeran teret vlastima (Osman, citirana u tekstu gore, tačka 116, i Palić, citirana u tekstu gore, tačka 70).“ S obzirom na navedeno i činjenice konkretnih apelacija, te izjašnjenja Instituta i Tužilaštva, Ustavni sud ukazuje da su navedeni stavovi Evropskog suda u cijelosti primjenjivi i na apelacije br. AP 1423/13 i AP 1948/13, budući da nadležne institucije, odnosno javna vlast nije prekršila „nijednu dužnost u pogledu razumne ekspeditivnosti ili obavještavanja srodnika u skladu sa članom 2. Evropske konvencije“.

36. Dalje, u vezi sa nestankom braće Avdić (apelacije br. AP 1057/14 i AP 1058/14), Ustavni sud iz odgovora Tužilaštva BiH zapaža da u bazi podataka otvorenih predmeta ratnih zločina nisu pronađena imena braće Avdić iz čega proizlazi da još uvijek nije pokrenuta istraga u vezi sa nestankom navedenih lica. Ustavni sud, također, podsjeća da su kompletna tijela nestale braće Avdić pronađena i preliminarno identificirana, ali još uvijek nije provedena konačna identifikacija zbog neodazivanja srodnika nestale braće Avdić pozivima Instituta, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama odluke, ocjenjujući pasivnost srodnika kao neprimjerenu. Ustavni sud u takvim okolnostima ponovo podsjeća da uspjeh u ovako složenim predmetima pronalaženja tijela nestalih i rasvjetljavanja svih okolnosti pod kojima su oni nestali nužno podrazumijeva saradnju svih organa vlasti na svim nivoima, uključujući i srodnike nestalih. Ustavni sud, također, podsjeća da je Tužilaštvo BiH po službenoj dužnosti uključeno u postupak ekshumacije i identifikacije tijela, da u tom postupku blisko sarađuje sa srodnicima nestalih lica, kao što je to bio slučaj sa srodnicima Hasana Mulalića i A.K., što je rezultiralo dokazima koji se koriste u postupcima koje u okviru svoje nadležnosti provodi Tužilaštvo BiH na rasvjetljavanju spornih događaja. Stoga, kada konačna identifikacija tijela nestale braće još uvijek nije provedena, iako su tijela pronađena, zbog pasivnosti srodnika nestale braće Avdić koji se oglušuju o pozive Instituta, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim apelanticine tvrdnje o pasivnosti nadležnih organa. Ustavni sud, također, naglašava da razumije bol i patnju kroz koje je apelantica prošla i kroz koje još uvijek prolazi zbog gubitka svoje braće. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nadležne institucije bez saradnje srodnika ne mogu biti učinkovite u mjeri u kojoj to srodnici nestalih od njih očekuju. Navedeno posebno u tako složenim i delikatnim postupcima, pri čemu posebno treba imati na umu veliki broj nestalih lica i da procesi traženja nestalih, kao i rasvjetljavanje okolnosti njihovog nestanka još uvijek traju.

37. U kontekstu prigovora pojedinih apelanata da citirana Odluka broj AP 129/04 još uvijek nije u cijelosti izvršena, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom nadležnim organima vlasti, između ostalog, naloženo da bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana, u skladu sa Zakonom o nestalim licima, osiguraju operativno funkcioniranje fonda. Ustavni sud, također, podsjeća da je u citiranom predmetu 27. maja 2006. godine doneseno rješenje o neizvršenju odluke, kojim je utvrđeno da predmetna odluka nije u potpunosti izvršena (budući da su porodicama nestalih-apelantima u tim predmetima dostavljene dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica koji su nestali u ratu, ali da nije osigurano operativno funkcioniranje Instituta, fonda i Centralne evidencije). Ustavni sud podsjeća da je, u međuvremenu, osigurano operativno funkcioniranje Instituta i Centralne evidencije, ali da fond još uvijek nije počeo da radi. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, nakon donošenja rješenja o neizvršenju Odluke Ustavnog suda broj 129/04, naknadnom provjerom utvrđeno da je citirana odluka, nakon donošenja rješenja o neizvršenju, u bitnom naknadno, ipak, izvršena. U vezi sa nefunkcioniranjem fonda, Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u citiranim odlukama pozabavio i tim prigovorima ocijenivši prigovore neosnovanim. U tom kontekstu Evropski sud je istakao: „Također, iako je tačno da isplata finansijske pomoći srodnicima nestalih osoba nije otpočela, jer još uvijek nije osnovan fond za nestale osobe, aplikanti nisu pokazali da bi oni imali pravo na takvu pomoć“( op. cit., Lejla Fazlić i drugi protiv BiH, tačka 47). U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da član 11. Zakona o nestalim licima propisuje pravo na novčanu potporu, zatim, član 12. kriterije za korištenje potpore, a član 14. propisuje uvjete za prestanak prava na novčanu potporu (vidi, Relevantni propisi). U takvim okolnostima, kada apelanti ni na koji način nisu predočili Ustavnom sudu niti jedan dokaz da ispunjavaju uvjete za stjecanje prava na novčanu potporu, u skladu sa propisanim kriterijima, Ustavni sud ni te prigovore ne može prihvatiti kao opravdane.

38. Podržavajući praksu Evropskog suda, a imajući u vidu okolnosti konkretnih slučajeva, i to, između ostalog, ponašanje apelanata, kao i nadležnih organa vlasti, Instituta i Tužilaštva BiH, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su nadležni organi u konkretnim slučajevima bili pasivni i neučinkoviti, čija bi posljedica bilo kršenje prava apelanata iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnih slučajeva nije bilo kršenja prava apelanata iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, kao i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, u okolnostima konkretnih slučajeva Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i izneseni prigovori ne pružaju bilo kakve naznake kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 13. Evropske konvencije.

41. S obzirom na zaključak o neosnovanosti prigovora apelanata o kršenju prava na koja su se pozvali u apelaciji, Ustavni sud smatra da se pitanje dodjeljivanja novčane satisfakcije koju su apelanti tražili ne može pokrenuti.

VII.Zaključak

42. Uvažavajući bol i patnju srodnika nestalih lica koje su trpjeli i koje još uvijek trpe zbog gubitka svojih srodnika, a imajući u vidu ponašanje nadležnih organa vlasti, i to Instituta i Tužilaštva BiH u postupcima pronalaženja tijela srodnika i rasvjetljavanja okolnosti spornih događaja, zatim, ponašanje samih apelanata i njihov odnos i saradnju sa nadležnim organima, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da u odnosu na apelante iz predmetnih apelacija nije došlo do kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1423/13 (Đ. M., E. M., S. K., S. M., I.K., svi… | Sudska praksa | Aktio