Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3052/12 („Zovko“ d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Priznavanje strane sudske odluke
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3052/12
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3052/12, rješavajući apelaciju „Zovke“ d.o.o. Žepče, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Zovke“ d.o.o. Žepče podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 011828 11 Rev od 5. lipnja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 011828 10 Pž od 27.
rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 011828 08 Ps od 31. ožujka 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Zovko“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Anto Jonjić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 16. kolovoza 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 011828 11 Rev od 5. lipnja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 011828 10 Pž od 27. rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 011828 08 Ps od 31. ožujka 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. srpnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Sukladno članku 34. Pravila Ustavnog suda, od Pravobraniteljstva Zeničko-dobojskog kantona je, također, 2. studenog 2015. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Pravobraniteljstva BiH je odgovor na apelaciju zatražen 17. studenog 2015. godine.
3. Vrhovni sud je 6. srpnja 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 7. srpnja 2015. godine, Općinski sud 8. srpnja 2015. godine, a tužena 12. studenog 2015. godine. Nadalje, Pravobraniteljstvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 24. studenog 2015. godine, dok Pravobraniteljstvo Zeničko-dobojskog kantona nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 011828 08 Ps od 31. ožujka 2010. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev protiv tužene kojim je tražen raskid ugovora o kupoprodaji predmeta tendera neposredne pogodbe-kupoprodaja kapitala u državnom vlasništvu poduzeća DP EKO Žepče (u daljnjem tekstu: prednik apelanta), odnosno „paket dionica u nominalnom iznosu od 3.338.809,00 KM (333.880 dionica po 10,00 KM) ili 67% ukupnog kapitala prednika apelanta ugovorene kupoprodajne cijene 3.000.000,00 KM od toga u gotovini 90.000,00 KM, u certifikatima iznos od 2.910.000,00 KM broj 20-03-1122/2002 od 20. ožujka 2002. godine između apelanta i tužene“. Također, istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tužena obvezuje da apelantu na ime kupoprodajne cijene isplati iznos od 3.000.000,000 KM, i to u gotovinskom iznosu od 90.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. srpnja 2002. godine pa do isplate i u certifikatima iznos od 2.910.000,00 KM. I, konačno, istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se tužena obvezuje da apelantu na ime investicionih ulaganja po ugovoru isplati iznos od 500.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. lipnja 2005. godine pa do isplate.
6. Kako slijedi iz spisa predmeta, apelant je svojom tužbom tražio raskid ugovora o kupoprodaji predmeta tendera neposredne pogodbe-kupoprodaja kapitala u državnom vlasništvu poduzeća i povrat kupoprodajne cijene i novčanih ulaganja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Navodi se da je u tužbi, kao i u tijeku postupka apelant naveo da je poslije kupoprodaje kupac saznao da protiv tvrtke prednika apelanta čiji paket dionica je kupljen navedenim ugovorom postoji potraživanje u iznosu od 549.559,44 američkih dolara, koji kao tužitelj potražuje HEMPRO a.d. Beograd - Srbija (u daljnjem tekstu: treća osoba) od prednika apelanta. Dalje je navedeno da u samom postupku privatizacije prednika apelanta apelant kao kupac nije znao za navedeno novčano potraživanje treće osobe, smatrajući da je njegovo pravo kao novog vlasnika tvrtke umanjeno ili ograničeno, odnosno potpuno isključeno, jer ovo potraživanje svojom visinom će potpuno blokirati, odnosno odvesti u stečaj apelantovu tvrtku koja je bila predmetom kupoprodaje u privatizaciji koju je provela tužena. Navodi se da, u smislu članka 510. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelant ima osnova da tužbom traži da se ugovor raskine, te da mu tuženi izvrši povrat cijene i novčanih ulaganja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. I, konačno, Općinski sud navodi da tužena spori apelantove prigovore, tvrdeći da je apelant znao za potraživanja treće osobe, te da je, i pored te činjenice, pristao da kupi predmet kupoprodaje.
7. Općinski sud je izvršio uvid u dopis treće osobe upućen apelantu od 21. siječnja 2002. godine. Sud je, dakle, utvrdio da je treća osoba smatrala apelanta već 21. siječnja 2002. godine pravnim sljednikom ovog društva, dakle, i prije nego što je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji državnog kapitala metodom neposredne pogodbe. Po mišljenju Općinskog suda, ovaj dokaz potvrđuje i dokazuje da je apelant znao i prije vođenja prvog kruga pregovora, koji su vođeni 19. ožujka 2002. godine, te čak i vršio prepisku sa ovom trećom osobom, kao povjeriocem prednika apelanta, oko mirnog rješenja spora u pogledu predmetnog potraživanja i čak prije same kupoprodaje. Nadalje, iz ovog dokaza Općinski sud utvrđuje da je apelant i prije same kupoprodaje znao za postojanje pravnih nedostataka i prije privatizacije državnog kapitala, te da treća osoba nastavlja pokrenuti spor pred Privrednim sudom u Beogradu protiv prednika apelanta koji je prekinut zbog ratnih djejstava.
8. Općinski sud je, dakle, tumačeći sve provedene dokaze pred sudom i uvidom u zaključak tužene broj 20-02-139/05 od 3. ožujka 2005. godine, utvrdio da je apelant upoznao Nadzorni odbor tužene sa svim relevantnim činjenicama, a koje su predmetom spora između apelanta i treće osobe. Nadzorni odbor tužene, nakon što je upoznat sa svim relevantnim činjenicama ovog problema, donio je predmetni zaključak, te njime konstatirao da je apelant u tijeku pregovora održanih 9. ožujka 2002. godine upoznat sa potraživanjem treće osobe, a što je u zapisniku sa drugog kruga vođenja pregovora sa ponuđačima održanog 15. travnja 2002. godine navedeno kao razlogom odustajanja drugog ponuđača od daljnjeg natjecanja, da je ostvarena pismena korespondencija između tužene i tvrtke treće osobe u tijeku 2002. godine, te apelanta po navedenim pitanjima. Općinski sud je naveo da je, sukladno važećim propisima koji reguliraju ovu oblast, Pravilnik o pasivnoj podbilanci potraživanja treće osobe predmetom sporazuma država nastalih raspadom SFRJ. Također, Nadzorni odbor tužene je ovim zaključkom zadužio Agenciju da nadležnim pravobraniteljstvima uputi zamolnicu za davanje sugestija i stava zbog sve učestalijih pokrenutih postupaka tvrtki iz država nastalih raspadom SFRJ koje imaju potraživanja prema tvrtkama u BiH.
9. Kako dalje navodi Općinski sud, uvidom u dopis Pravobraniteljstva BiH broj R-29/05 od 4. travnja 2005. godine utvrđeno je da je Pravobraniteljstvo BiH na zahtjev tužene dostavilo joj odgovor u pogledu traženog objašnjenja po navedenom zaključku. U ovom dopisu Pravobraniteljstvo BiH je dalo svoje mišljenje u svezi sa sporom koji se vodi pred Trgovinskim sudom u Beogradu (u daljnjem tekstu: Trgovinski sud), smatrajući da je za potraživanje iz spornog odnosa nastalo prije 31. ožujka 1992. godine Trgovinski sud po toj osnovi i po drugim osnovama apsolutno nenadležan za odlučivanje, te da tužena u ovom sporu ne može biti prednik apelanta, a pogotovu njezin pravni sljednik „Zovko metali“ d.d. Žepče, a zbog toga što su potraživanja iz spornog odnosa prije 31. ožujka 1992. godine provedbom privatizacije poduzeća pala na teret tužene koja vrši privatizaciju, odnosno odgovarajuće razine vlasti koja je osnovala tuženu. Nadalje, uvidom u dopis broj 20-05-647/02 od 27. ožujka 2002. godine Općinski sud je utvrdio da je tužena ovaj dopis uputila trećoj osobi kojim je obavještava da privatizacijski propisi FBiH nisu regulirali način naplate obveza i potraživanja u postupku privatizacije državnog kapitala poduzeća, te da će ova potraživanja i obveze biti predmetom međudržavnih ugovora u postprivatizacijskom razdoblju.
10. Iz navedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant kao kupac u času zaključenja ugovora znao za postojanje ovog pravnog nedostatka predmeta kupoprodaje, odnosno znao je da postoji pravo treće osobe koja, doduše, ne umanjuje apelantovo pravo fizičkog raspolaganja kupljenim dionicama, jer je apelant kao kupac i dalje ostao vlasnik 67% kapitala. Općinski sud je, sukladno tome, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o takozvanoj potpunoj, nego djelomičnoj evikciji, jer predmet kupoprodaje nije oduzet apelantu. Uvidom u presudu Trgovinskog suda, poslovni broj XLIX P 1796/03 od 22. prosinca 2005. godine, sa klauzulom pravomoćnosti od 25. listopada 2006. godine, Općinski sud je utvrdio da je njome usvojen tužbeni zahtjev treće osobe, te njome utvrđeno da je raskinut Komisioni ugovor broj 253-2/89 od 3. veljače 1989. godine sa Aneksom broj 2 od 25. rujna 1989. godine, što je apelant kao pravni sljednik dužan priznati i trpjeti. Vezano za ovaj spor, sud je utvrdio da je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi zaštite za pravne nedostatke, ali je protekom roka iz članka 515. stavak 2. ZOO od šest mjeseci od pravomoćno okončanog spora izgubio pravo tražiti zaštitu po osnovi pravnih nedostataka. I, konačno, vezano za apelantov prigovor da je postupak po tužbi treće osobe tek pravomoćno okončan, legalizacijom odluke Trgovinskog suda od nadležnog suda u BiH, sud je primijenio članak 87. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemlja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 77/82, u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona) kojim je propisano da će strana sudska odluka biti priznata ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog suda, odnosno drugog tijela o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena. Kako zaključuje Općinski sud, priznanjem stranih sudskih odluka nadležni sud u Bosni i Hercegovini ne dira u njezinu pravomoćnost, jer se pravomoćnost presude odnosi na izreku presude, već „nadležni sud u postupku priznanja samo utvrđuje i ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za njezino priznanje koje propisuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja. Prema tome, moment priznanja strane sudske odluke nije, niti može biti moment pravomoćnosti odluke kojim je utvrđena obveza tuženog 'Zovko metali' d.o.o. Žepče kao pravni sljednik DPO „Eko“ Žepče presudu Trgovinskog suda (…), jer da strana sudska odluka nije bila pravomoćna, da postupak nije pravomoćno okončan, ne bi se niti moglo zahtijevati njezino priznanje“.
11. Sukladno navedenom, Općinski sud je zaključio da je apelant izgubio prava koja su mu pripadala po članku 510. ZOO, odnosno pravo na raskid ugovora zaključenog sa tuženom 20. lipnja 2002. godine koji je u cijelosti ispunjen. Kako je apelant protekom roka propisanog člankom 515. stavak 2. ZOO izgubio pravo na raskid ugovora, koje je vezano za odgovornost prodavca za pravne nedostatke, to je gubitkom ovog prava apelant izgubio i pravo tražiti ono što je dao po ugovoru po osnovi svog ispunjenja istog, te povrat kupoprodajne cijene i investicijska ulaganja, čiji raskid je tražio tužbom, jer nisu nastupile pravne posljedice raskida koje propisuje odredba članka 132. ZOO. Zbog navedenog, a primjenom citiranih odredaba ZOO, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 011828 10 Pž od 27. rujna 2011. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
13. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen, a pobijana prvostupanjska presuda potvrđena kao pravilna i zakonita, donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Kako navodi Kantonalni sud, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je apelant tužbu kojom je tražio da se zbog raskida ugovora o kupoprodaji predmeta tendera tužena obveže na isplatu iznosa plaćenog na ime kupoprodajne cijene, te na isplatu iznosa utrošenog na investicijska ulaganja podnio nakon isteka roka propisanog spomenutom odredbom članka 515. stavak 2. ZOO. Naime, kako navodi Kantonalni sud, ovom zakonskom odredbom propisan je rok za gubitak prava kod odgovornosti za pravne nedostatke. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je potpuno pravilno ocijenio da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo podnošenjem tužbe poslije isteka ovog roka, jer je presuda Trgovinskog suda, koja je donesena 22. prosinca 2005. godine, postala pravomoćna 25. listopada 2006. godine, a tužba primljena u Općinskom sudu 3. lipnja 2008. godine, predana je na poštu 2. lipnja 2008. godine. Obzirom da protek roka uslijed koga dolazi do gubitka prava kupca po osnovi pravnih nedostataka ZOO u citiranom članku 515. stavak 2. vezuje za pravomoćno okončanje spora koje je treća osoba pokrenula, evidentno je, po ocjeni Kantonalnog suda, da je jedini mjerodavan moment za početak tog roka od šest mjeseci za podnošenje tužbe nadnevak pravomoćnosti presude Trgovinskog suda, tj. 25. listopad 2006. godine.
14. Zbog izloženog, svi navodi priziva kojim se ukazuje na moment donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim je priznata strana sudska odluka, te na nadnevak donošenja rješenja Vrhovnog suda po prizivu izjavljenom protiv ovog rješenja Kantonalnog suda, po mišljenju Kantonalnog suda, potpuno su neutemeljeni i ne dovode u pitanje potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda donesen na temelju izvedenih dokaza koji se u prvostupanjskom spisu nalaze. Pri tome prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi upravo odgovorio na ove apelantove navode isticane i u prvostupanjskom postupku, obrazlažući iz kojih razloga je ovaj apelantov prigovor ocijenjen neutemeljenim, a u svezi sa uvjetima za priznanje strane sudske odluke u smislu odredbe članka 87. Zakona o rješavanju sukoba zakona. Suprotno navodima priziva, sve dokaze koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je vrlo detaljno i potpuno pravilno ocijenio i to kako svaki dokaz pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa tako i dokaze koje apelant posebno ističe u prizivu, a zbog čega su svi navodi priziva isticani u ovom pravcu neutemeljeni. Iz ovih izvedenih i od prvostepenog suda pravilno ocijenjenih dokaza, po ocjeni Kantonalnog suda, upravo proizlazi da je apelant za predmetno potraživanje treće osobe znao, kako se to osnovano ističe u odgovoru na priziv, još u vrijeme pregovora za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmeta tendera. Zbog svega izloženog, Kantonalni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda prvostupanjskog suda pobija, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je i odlučeno kao u izreci, a na temelju odredbe članka 226. ZPP.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 011828 11 Rev od 5. lipnja 2012. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti tvrdnje revizije da je drugostupanjski sud propustio sankcionirati povrede parničnog postupka koje se odnose na suprotnost između izreke i obrazloženja presude i pogrešnu primjenu odredbe članka 8. ZPP od prvostupanjskog suda kroz navode da provedene dokaze nije ocijenio pojedinačno ni u međusobnoj svezi, a pojedine apelantove dokaze nije niti obrazložio u presudi. Protivno tome, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je, u smislu članka 231. ZPP, ocijenio prizivne navode, a što je vidljivo iz razloga danih u obrazloženju pobijane presude (stranica četiri, posljednja dva pasusa i stranica pet) i izveo pravno utemeljen zaključak da su činjenični zaključci prvostupanjskog suda rezultat pravilne primjene članka 8. ZPP i da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze i to svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno, te na temelju slobodne ocjene dokaza, koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 123. stavak 2. ZPP). Apelant u reviziji ne navodi koji konkretni dokaz sud nije ocijenio, pa nisu utemeljeni apelantovi paušalni prigovori da je pred drugostupanjskim sudom ostvarena povreda odredaba postupka u smislu članka 209. ZPP. Po ocjeni Vrhovnog suda, na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (članak 508. ZOO) kada su tužbeni zahtjev odbili kao neutemeljen, jer i po ocjeni Vrhovnog suda, sukladno raspravnom načelu (članak 7. stavak 1. u svezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP), apelant nije dokazao svoje iznesene pravno relevantne činjenice da je poslije kupoprodajnog ugovora saznao da protiv kupljenog poduzeća postoji potraživanje iznosa od 549.599,44 američkih dolara od treće osobe.
16. Naprotiv, po mišljenju Vrhovnog suda, provedeni dokazi potvrđuju suprotno, da je apelant kao kupac bio obaviješten o postojanju potraživanja (549.599,44 američkih dolara) treće osobe prema predniku apelanta, i to kako od samog prednika apelanta (21. siječnja 2002. godine), tako i od tužene na prvom krugu pregovora (19. ožujka 2002. godine), nadalje, da u početnoj bilanci odobrenoj 19. listopada 2000. godine u povodu postupka ranije prodaje 33% državnog kapitala tu obvezu prednik apelanta nije evidentirao, a niti u pasivnoj podbilanci, te da je apelant od treće osobe imao saznanje da će se o tom potraživanju nastaviti sudski postupak u Beogradu, prekinut zbog ratnih dešavanja na prostoru bivše države. Dakle, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je prije zaključenja spornog ugovora bio obaviješten da na državnom kapitalu prednika apelanta postoji novčano potraživanje treće osobe koje umanjuje kupčevo pravo, ali je, i pored tih saznanja, dao konačnu ponudu za kupovinu državnog kapitala prednika apelanta i time pristao uzeti stvar opterećenu tim potraživanjem (ugovor zaključen 14. lipnja 2002. godine). Kod tako utvrđenih činjenica, Vrhovni sud smatra da su irelevantni svi prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je šestomjesečni rok propisan člankom 515. stavak 2. ZOO trebalo računati od pravomoćnosti odluka domaćih sudova kojima je legalizirana strana sudska odluka, jer apelant kao kupac nije dokazao pretpostavke o odgovornosti tužene kao prodavca za pravne nedostatke u smislu članka 508. stavak 1. ZOO, pa ti navodi, sami po sebi i po ocjeni Vrhovnog suda, nisu od utjecaja na drugačije rješenje ovog spora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. uz Protokol broj 1 Europske konvencije.
18. Apelant je detaljno iznio kronologiju dešavanja u svezi sa predmetom spora, pa navodi da je tužena dopisom broj 20-05-647/02 od 27. ožujka 2002. godine odgovorila trećoj osobi da navedena obveza nije evidentirana u početnoj bilanci, da ne postoji u poslovnim knjigama, te ga obavijestila da, po propisima Federacije Bosne i Hercegovine koji se odnose na privatizaciju, te obveze, ako bi i postojale, bit će predmetom međudržavnih dogovora, te ga uputila da svoje eventualno potraživanje ostvari u tom postupku. Dakle, kako navodi apelant, državno tijelo koje je isključivo nadležno za provedbu postupka privatizacije tim dopisom upućuje treću osobu da svoje potraživanje ne traži od prednika apelanta, jer u njezinoj početnoj bilanci nema evidentirane te obveze, te da svoje eventualno potraživanje prijavi u posebnom postupku međudržavnih ugovora.
19. Međutim, Nadzorni odbor tužene je svojim zaključkom broj 20-02-139/05 od 3. ožujka 2005. godine zatražio od apelanta nastavak ulaganja u tvrtku s tim da je u dopisu i zaključku ponovno naveo da su potraživanja treće osobe predmetom međudržavnih dogovora, te da s tim prednik apelanta nema nikakve veze. Kako je treća osoba i dalje vodila postupak pred Trgovinskim sudom, tvrtka je ponovno po ko zna koji put tražila od tužene stav o ovom navodnom potraživanju koje državna tijela Federacije Bosne i Hercegovine nisu priznala, te navela da je to stvar posebnog postupka. Dakle, kako navodi apelant, u ovom postupku su najviše oštećeni vlasnici dionica, jer su kupili dionice ne znajući da neka tvrtka iz Beograda ima neko potraživanje zbog čega je apelant i pokrenuo postupak protiv državnog tijela tužene. Navedeno je da su redoviti sudovi odbili tužbu zbog toga što su smatrali da su vlasnici znali za potraživanje iako ono nije bilo u početnoj bilanci i tužena je navela da to potraživanje nema nikakve veze sa privatizacijom. Apelant ističe da i Vrhovni sud ne navodi da u početnoj bilanci tvrtke prednika apelanta koju je sačinila tužena nema uknjižene obveze prema trećoj osobi, niti da je sama tužena i Pravobraniteljstvo tvrdilo i jamčilo da to potraživanje ne spada u privatizacijsku obvezu. Vrhovni sud samo tvrdi da je prednik apelanta znao za to potraživanje što, kako navodi apelant, nije točno, jer su ga svi osporavali a nije bila niti donesena bila kakva sudska oduka o tom pitanju.
20. Apelant navodi da je, pored grubog kršenja navedenih ustavnih prava, tužena kao državno tijelo grubo prekršilo i članak 15. ZOO, te načelo jednake vrijednosti davanja, tako što tužena uzima kupoprodajnu cijenu a nesavjesno i prevarno prodaje stvar za koju jamči da nema nedostataka, te kasnije zadržava kupoprodajnu cijenu i pokušava da se putem sudskih odluka neutemeljeno obogati.
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, jer je apelant znao za obveze prema trećoj osobi, zbog čega je apelacija neutemeljena.
22. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je odluka donesena sukladno zakonu i Ustavu Bosne i Hercegovine, i da nije bilo povrede prava na koje apelant ukazuje uloženom apelacijom.
23. Vrhovni sud smatra da apelantu nisu ugrožena ustavna prava na koje se poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da su apelantovi prigovori neutemeljeni i proizvoljni, a pobijanim presudama nisu povrijeđena njegova prava koje garantira Europska konvencija, pa se predlaže da se odbije kao neutemeljena. Naime, kako navodi tužena, apelant u apelaciji niti u jednom njezinom dijelu ne konkretizira u čemu se sastoji povreda prava na fer i pravičan postupak i pravo na imovinu, niti je ponudio dokaze za svoje tvrdnje o postojanju povrede, osim što se na njih paušalno poziva. Sadržaj apelacije je, u osnovi, ponavljanje navoda iznesenih tijekom revizijskog i prizivnog postupka, koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Po mišljenju tužene, pravilan je stav nižestupanjskih sudova da se odbije apelantov tužbeni zahtjev za raskid Ugovora o kupoprodaji 67% državnog kapitala poduzeća DP “Eko“ Žepče broj 20-03-1122/2002 od 20. ožujka 2002. godine, kao i zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene i investicijskih ulaganja. Tužena smatra da su apsolutno neistiniti i tendenciozni navodi apelanta da je za potraživanje treće osobe na navedenom predmetu kupoprodaje saznao nakon zaključenja navedenog ugovora o kupoprodaji.
25. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo BiH je navelo da nije bilo sudionikom u postupku pred redovitim sudom koji su donijeli osporene presude, zbog čega nije u mogućnosti dati izjašnjenje u svezi sa činjenicom je li znao ili nije za pravne nedostatke ugovora sa trećim osobama, je li isticao te nedostatke u tijeku postupka a naročito je li propustio rok prema ZOO u svezi s tim nedostacima.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te (“Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Pretpostavka potpunosti isprave Član 71. stav 1.
(1) Ako je ugovor zaključen u posebnoj formi, bilo na osnovu zakona bilo po volji stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.
Dejstvo raskida Član 132.
(1)Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. (....).
Pravni nedostaci Član 508.
(1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.
(2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.
Sankcije pravnih nedostataka Član 510.
(1)Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene.
(…) (4) Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene. Gubitak prava Član 515.
(1) Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.
(2) Ali, ako je treće lice prije isteka toga roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom šest mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.
27. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06), relevantne odredbe glase:
Izvršnost odluke Članak 25. stavak 1.
(1)Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dragovoljno ispunjenje. Rok za dragovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke izvršeniku, a završava se istekom posljednjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drukčije određeno.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 239.
Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude.
29. U Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemlja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 77/82) relevantne odredbe glase:
Član 87.
Strana sudska odluka priznat će se ako je podnosilac zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog stranog suda, odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.
VI. Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 011828 11 Rev od 5. lipnja 2012. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. lipnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. kolovoza 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
37. Ustavni sud podsjeća da se predmetni parnični postupak odnosi na spor o raskidu ugovora o kupoprodaji predmeta tendera neposredne pogodbe-kupoprodaja kapitala u državnom vlasništvu prednika apelanta, odnosno paket dionica i, dosljedno tome, vraćanje kupoprodajne cijene i naknade izvršenih ulaganja, dakle, na predmet građanskopravne naravi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4004/11 od 18. studenog 2014. godine, točka 29), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. U odnosu na apelantove navode da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Iznimno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka redovitog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.
40. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvenstveno utvrdio da je apelant kao kupac u času zaključenja ugovora znao za postojanje pravnog nedostatka predmeta kupoprodaje, odnosno znao je da postoji pravo treće osobe koja, doduše, ne umanjuje kupčevo pravo fizičkog raspolaganja kupljenim dionicama, jer kupac je i dalje ostao vlasnik 67% kapitala. U svezi sa ovim sporom, Općinski sud je, također, utvrdio da je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi zaštite za pravne nedostatke, ali je zaključio da je apelant protekom roka iz članka 515. stavak
2. ZOO od šest mjeseci od pravomoćno okončanog spora izgubio pravo tražiti zaštitu po osnovi pravnih nedostataka. I, konačno, legalizacijom odluke Trgovinskog suda od nadležnog suda u BiH sud je primijenio članak 87. Zakona o rješavanju sukoba zakona kojim je propisano da će se strana sudska odluka priznati ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnog suda, odnosno drugog tijela o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.
41. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku priziva utvrdio da je pobijana presuda prvostupanjskog suda pravilna i zakonita, da je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je drugostupanjski sud, u smislu članka 231. ZPP, ocijenio apelantove prizivne navode i izveo pravno utemeljen zaključak da su činjenični zaključci prvostupanjskog suda rezultat pravilne primjene članka 8. ZPP i da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, koja nije bila arbitrarna, te odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Ustavni sud dalje primjećuje da je redoviti sud detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporene odluke, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
42. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, na temelju činjeničnog stanja iz predmetnog spora, redoviti sud zaključio da za potraživanje iz spornog odnosa nastalo prije 31. ožujka 1992. godine Trgovinski sud po toj osnovi i po drugim osnovama je apsolutno nenadležan za odlučivanje, te da tužena u ovom sporu ne može biti prednik apelanta, a pogotovu njegov pravni sljednik „Zovko metali“ d.d. Žepče, zbog toga što su potraživanja iz spornog odnosa prije 31. ožujka 1992. godine provedbom privatizacije poduzeća pala na teret tužene koja vrši privatizaciju, odnosno odgovarajuće razine vlasti koja je utemeljila tuženu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je tužena dopis uputila trećoj osobi kojim je obavještava da privatizacijski propisi FBiH nisu regulirali način naplate obveza i potraživanja u postupku privatizacije državnog kapitala poduzeća, te da će ova potraživanja i obveze biti predmetom međudržavnih ugovora u postprivatizacijskom razdoblju. Sukladno tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio da su svi navodi priziva kojim se ukazuje na moment donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim je priznata strana sudska odluka
- presuda Trgovinskog suda, te na nadnevak donošenja rješenja Vrhovnog suda po prizivu izjavljenom protiv ovog rješenja Kantonalnog suda potpuno neutemeljeni i da ne dovode u pitanje potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda donesen na temelju izvedenih dokaza koji se u prvostupanjskom spisu nalaze. Ustavni sud, stoga, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u zaključku Općinskog suda da priznanjem stranih sudskih odluka nadležni sud u Bosni i Hercegovini ne dira u njezinu pravomoćnost, jer se pravomoćnost presude odnosi na izreku presude, već „nadležni sud u postupku priznanja samo utvrđuje i ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za njezino priznanje koje propisuju odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja“.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u parničnom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u prethodnom postupku, a koje su redoviti sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju.
44. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu ocjene utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi detaljno ispitali apelantov tužbeni zahtjev, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u osporenim rješenjima ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redoviti sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman