Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3596/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3596/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3596/15, rješavajući apelacije Energopetrol d.d. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Energopetrol d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 189737 13 Rev od 4.

maja 2015. godine;

Franka Bošković protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042287 14 Rev od 10. septembra 2015. godine;

Vesna Krtalić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040721 14 Rev od 22. septembra 2015.

godine;

Jasna Pandža protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 044152 14 Rev od 22. septembra 2015.

godine;

Danica Ćumurija protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 044338 15 Rev od 20. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3596/15 Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 189737 13 Rev od 4. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljima na ime razlike osnovnih plata određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da tužiteljima uplati doprinose kod nadležnog fonda PIO na dosuđene i uplaćene razlike plata za sporne vremenske periode. U toku postupka je utvrđeno da suština spora nije povreda prava iz radnog odnosa, koju imaju u vidu odredbe iz člana 103. Zakona o radu, nego novčano potraživanje iz radnog odnosa. Naime, utvrđeno je da tužitelji ne zahtijevaju zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kao takvog, već zahtijevaju isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja prema odredbi člana 106. predmetnog zakona, zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarilo odnosno, da je tužba blagovremena u skladu sa navedenom odredbom člana 106. Zakona o radu. Osim toga, utvrđeno je da su redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU) obavezali apelanta da tužiteljima isplati razliku između tako obračunatih plata i primljenih iznosa plata za sporne periode u visini prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. U prilog tome, sud je zaključio da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni GKU, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj zamjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na neodređeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora osim ukoliko nije drugačije određeno (član 113. navedenog zakona). Budući da je GKU još uvijek na snazi, sud je zaključio da su u skladu sa načelom povoljnosti izraženom u odredbi člana 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora redovni sudovi pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe GKU kao najpovoljnije pravo za zaposlenike.

2. AP-4843/15 Franka Bošković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 042287 14 Rev od 10. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 042287 12 Rsž od 15. oktobra 2014. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4916/14 od 18. decembra 2014. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-4919/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 15. oktobra 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru, u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 13. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regresa za 2005. godinu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu, te je obavezana apelantica naknaditi tuženoj (Klinička bolnica Mostar) troškove postupka u iznosu od 1.484,80 KM. U odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu i razliku plaće za maj, juni, juli i avgust 2005. godine, Kantonalni sud je istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U odnosu na potraživanja na ime razlike plaće za period od 1. septembra 2005. godine do 1. januara 2009. godine, Kantonalni sud zaključio da je u tom periodu prestao da važi raniji Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine, a primjena novog GKU iz 2007. godine je počela sa primjenom od 1. januara 2009. godine za Hercegovačko-neretvanski kanton, to prvostepeni sud nije imao na raspolaganju drugi činilac za obračun osnovne plaće, radi čega nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće po OKU. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom odredbi člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH, prema uspjehu stranaka u postupku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

3. AP-4844/15 Vesna Krtalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 040721 14 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za period od 1. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regresa za 2005. godinu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), te je obavezana apelantica naknaditi tuženoj (Klinička bolnica Mostar) troškove postupka u iznosu od 903,20 KM. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2007. godine nije mogao primijeniti navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega apelantici ne pripada pravo na razliku plaće u navedenom periodu. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelantice. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer taj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana

248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5343/15 Jasna Pandža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 044152 14 Rev od 22. septembar 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 044152 12 Rsž od 17. septembra 2014. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4968/14 od 18. decembra 2014. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-5068/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 17. septembra 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće za period od 2005. do 2009. godine i naknade za prekovremeni rad za 2005. i 2006. godinu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), dok je u odnosu na naknadu za prekovremeni rad za 2007. i 2008. godinu te u odnosu na troškove postupka ukinuta presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu je žalba odbijena i potvrđena prvostepena odluka (u dijelu isplate plaća za period 1. januar 2009. godine do 1. mart 2011. godine i naknade za prevoz). Kantonalni sud je istakao da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2007. godine nije mogao navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Također je zaključeno u osporenoj odluci da se na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer tim pravnim aktom nije propisan koeficijent za obračun plaće nego samo osnovica za obračun plaće a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. Slijedom navedenog je iz istih razloga odbijen zahtjev apelantice za isplatu naknade za prekovremeni rad za 2005. i 2006. godinu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke.

5. AP-5628/15 Danica Ćumurija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostar, podnijela je 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 044338 15 Rev od 20. oktobra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 044338 12 Rsž od 7. novembra 2014. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4793/13 od 10. februara 2015. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-5643/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 7. novembra 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 1. jula 2005. godine do 31. decembra 2008. godine i regresa za 2005. godinu, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), te je obavezana apelantica naknaditi tuženom (Dom zdravlja Mostar) troškove postupka u iznosu od 2.030,00 KM, dok je u ostalom dijelu (isplata razlike plaća za period 1. maj 2009. godine do 1. mart 2010. godine i povećanje plaće po osnovu prekovremenog rada za 2010. godinu) odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu i razliku plaće do 8. septembra 2005. godine, Kantonalni sud je istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U odnosu na potraživanja na ime razlike plaće za period od 8. septembra 2005. godine do 31. decembra 2008. godine, Kantonalni sud zaključio da je u tom periodu prestao da važi raniji GKU iz 2000. godine, a primjena novog GKU iz 2007. godine je počela sa primjenom od 1. januara 2009. godine za Hercegovačko-neretvanski kanton, to prvostepeni sud nije imao na raspolaganju drugi činilac za obračun osnovne plaće, radi čega nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće po OKU. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantici pripadaju razlike plaća (za period 1. maj 2009. godine do 1. mart 2010. godine) i povećanje plaće (po osnovu prekovremenog rada za 2010. godinu) u skladu sa odredbama novog GKU iz 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3596/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3596/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo i drugi) | Sudska praksa | Aktio