Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1353/13 (M. R. i M. R.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Ratna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Miješanje u imovinu
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1353/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1353/13, rješavajući apelaciju Milovana Radića i Mileve Radić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Radića i Mileve Radić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 010965 12 Rev od 17. januara 2013.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 010965 11 Gž od 10. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 010965 05 P od 20. decembra 2010.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milovan Radić i Mileva Radić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 010965 12 Rev od 17. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 010965 11 Gž od 10. novembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 010965 05 P od 20. decembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 28. oktobra, 2, 3. i 11. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 010965 05 P od 20. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im plati na ime naknade štete iznos od 86.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. februara 1996. godine, pa do isplate i da im naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za oslobađanje od plaćanja troškova postupka kao neosnovan.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da, prema odredbi člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Ukazano je da se pod zastojem zastarijevanja podrazumijevaju okolnosti koje sprečavaju zastarijevanje, odnosno zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti, kao ni za sve vrijeme kada povjerilac nije mogao zbog nesavladivih prepreka da zahtijeva sudskim putem ispunjenje obaveze kako je to propisano članom 382 ZOO. U tom smislu, pošto je Odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS donesena 19. juna 1996. godine, došlo je do zastoja zastarijevanja, pa je rok za podnošenje tužbe počeo da teče 19. juna 1996. godine. Računajući od tog datuma, posljednji rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju bio je 19. juni 1999. godine. Stoga, pošto su apelanti tužbu podnijeli 15. juna 2005. godine, po mišljenju Osnovnog suda, prigovor zastare koji je podnijela tužena je osnovan.
7. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 75 0 P 010965 11 Gž od 10. novembra 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.535,62 KM.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja na koju se pozvala tužena u smislu člana 360 stav 3 ZOO. Po mišljenju Okružnog suda, apelanti su bili objektivno u mogućnosti da zahtijevaju naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine. Stoga, kako su za štetu i učinioca saznali 4. februara 1996. godine, nema sumnje da su do podnošenja tužbe 14. juna 2005. godine protekli i subjektivni trogodišnji rok, koji se računa od saznanja za štetu i učinioca, i objektivni petogodišnji rok, koji se računa od dana kada je šteta nastala u smislu odredbe člana 376 ZOO.
9. Pored proteka rokova, po mišljenju Okružnog suda, tužena nije ni pasivno legitimisana. U vrijeme nastanka štete apelantu i tužiteljki Republika BiH je bila priznata kao država po međunarodnom pravu a, pored toga, prema Ustavu, BiH nastavlja svoje pravno postojanje kao država sa modifikovanom unutrašnjom strukturom i postojećim međunarodno priznatim granicama i za štetu koju su apelanti pretrpjeli mogla bi biti odgovorna samo Bosna i Hercegovina, a ne tužena.
10. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 75 0 P 010965 12 Rev od 17. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 360 stav 1 ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i ona nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost. Pošto je prigovor zastarjelosti materijalnopravne prirode, njegovo isticanje od tužene vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, kako su nižestepeni sudovi pravilno zaključili.
12. Istaknuto je da pozivanje apelanta i tužiteljke na član 1 Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma nije od uticaja na drugačiju primjenu materijalnog prava. Rušenje predmetne kuće koja je svojina apelanata jeste šteta koju su pretrpjeli (čl. 155 i 185 ZOO) uslijed čega su i podnijeli tužbu za naknadu štete u novcu. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, predmetni spor se treba riješiti primjenom odredaba ZOO koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje govore o zastarjelosti tog potraživanja.
13. Navedeno je da je tačno da se odredbom člana 1 tačka 1 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima, koji čini Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tokom neprijateljstava počev od 1991. godine i na naknadu imovine koja ne može da im se vrati. Međutim, istaknuto je da citirane odredbe Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima ne isključuju primjenu zakonskih odredbi, u konkretnom slučaju ZOO, koje propisuju rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Zakonska ograničenja u ostvarivanju prava, pa i određivanje vremenskih okvira (rokova) za realizaciju naknade štete kao u ovom slučaju opravdana su zbog pravne sigurnosti i funkcionisanja pravnog sistema. Pasivnim držanjem kroz vremenski period propisan zakonom uz istaknuti prigovor zastarjelosti tužene apelanti su izgubili pravo da naknadu štete ostvare putem suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 376 stav 1 ZOO, već odredba člana 1 Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Navode da se posebni rok zastarjelosti nije mogao primijeniti, jer se potraživanja apelanata odnose na štetu koju su počinile „hrvatske snage“ nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
b) Odgovor na apelaciju
15. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata, te da je u svojoj odluci Vrhovni sud dao jasne razloge prilikom primjene materijalnog prava.
16. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
17. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je ispoštovao sve zakonske odredbe i pravila postupka, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
18. U svom odgovoru na apelaciju tužena je navela da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 75 0 P 010965 12 Rev od 17. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 5. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu;
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
26. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje koje se odnosilo na naknadu štete za uništenu imovinu u ratu, i to u Odluci broj AP 2021/10 od 23. decembra 2013. godine. U toj odluci Ustavni sud je ustanovio da se „imovina“ apelanata koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za predmetne nepokretnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09 od 20. decembra 2011. godine, tačka 29, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/12). Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud je smatrao da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je ustanovio da je odlukama redovnih sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da je to miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, imajući u vidu da je apelantovo potraživanje zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina, tako i unutar subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO. Pri tome se Ustavni sud osvrnuo i na predmet Evropskog suda broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Baničević i Marija Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10) u kojem je navedeno da su se aplikanti time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u opštem zastarnom roku, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Stoga je Ustavni sud, razmatrajući konkretni predmet u vezi s navedenom odlukom Evropskog suda, ustanovio da su apelanti, i u slučaju da smatraju da je šteta nastala krivičnim djelom, bili dužni svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u opštem zastarnom roku iz člana 376 ZOO kako se ne bi izložili opasnosti da nastupi zastara, a što su apelanti propustili da učine.
27. Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg interesa, Ustavni sud je naveo da ne može da se zaključi da je, zbog pasivnog odnosa apelanata u vezi sa eventualnim ostvarenjem svojih prava (neblagovremenog podnošenja tužbe), država stavila neprimjeren teret na apelante. Ustavni sud je naglasio da je dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema i da nesumnjivo predstavlja opšti, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelanata. Stoga je Ustavni sud ukazao da smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i opšteg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelante stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Prema tome, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud je ukazao i da je imao u vidu i svoju praksu u predmetima br. AP 3613/10 i 4760/10 u kojima su apelanti osporavali odluke redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi za naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3613/10 i 4760/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pored navedenog, ukazano je i na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu sprovođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja apelantove kuće. Međutim, ukazano je da se okolnosti tog slučaja ne mogu primijeniti na konkretan predmet (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2021/10 od 23. decembra 2013. godine, st. 29 do 38, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. S obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, Ustavni sud smatra da se stanovišta iz predmeta broj AP 20121/10 u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj, budući da se i u konkretnom slučaju radi o naknadi štete za uništenu imovinu u toku rata i da su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbom člana 376 ZOO, a na apelante, po mišljenju Ustavnog suda, primjenom ove odredbe nije stavljen pretjeran teret. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2021/10. Prema tome, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na imovinu neosnovanim.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelante nije stavljen pretjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja, odnosno uspostavljena je pravična ravnoteža između opšteg interesa i interesa apelanata.
31. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman