Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3289/15 (E.T. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3289/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3289/15, rješavajući apelacije E.T. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
E.T. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 037788 14 Rev od 7. aprila 2015. godine;
Fatima Hercegovac protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006243 14 Rev od 21. maja 2015. godine;
Derviš Karamehić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 002286 14 Rev od 18. februara 2015.
godine;
Arif Ružnić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007551 15 Gž 2 od 9. juna 2015. godine;
Š.Š. protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007727 15 Gž od 3. jula 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3289/15 E.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Berina Krnjić advokatica iz Travnika, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 037788 14 Rev od 7. aprila 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 037788 13 Gž od 20. novembra 2013. godine u pravnoj stvari radi utvrđenja prava vlasništva. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4546/12 od 12. marta 2014. godine (kojim je obuhvaćen i predmet AP-553/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu presude, da se na osnovu utvrđenja iz presude kao suvlasnici na predmetnim nekretninama brišu tuženi (A.T., F.T., E.V., I.Đ. i A.Đ.) i upiše apelant kao vlasnik, te da se i u katasterskom operatu upiše kao posjednik predmetnih nekretnina umjesto umrlog (H.T.). Također, odbijen je kao neosnovan i alternativni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud iz ostavinske mase umrlog (H.T.) izdvoji predmetne nekretnine u njegovu korist, te da se nakon pravosnažnosti presude upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da je predmetne nekretnine kupio od svojih rođaka, nego je to izvršio njegov otac, dok na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da je dugogodišnji posjednik istih, to je sud zaključio da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva iz člana 32. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također, sud je utvrdio da je neosnovan alternativni tužbeni zahtjev apelanta jer iz provedenih dokaza proizilazi da apelant nije dokazao da je živio u zajednici sa ostaviocem (H.T.) ili da mu je na drugi način pomogao u privređivanju, a naročito u sticanju predmetne nekretnine, pa je sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 35. Zakona o nasljeđivanju.
2. AP-3292/15 Fatima Hercegovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nove Gorice, Republika Slovenija, koju zastupa Ohro Musić advokat iz Brčkog, podnijela je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006243 14 Rev od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (M.L. i M.L.) kojim su tražili da se utvrdi da su vanknjižni vlasnici objekata, pobliže označenih u izreci presude, koji su izgrađeni na katasterskoj parceli p.l.br. 416 k.o. Gornji Rahić, kao i zahtjev da se predmetne nekretnine prilikom diobe nekretnina u suvlasništvu koje su upisane u p.l.br. 416 k.o. Gornji Rahić izdvoje kao posebna imovina tužitelja, što je apelantica (tužena) dužna priznati i dozvoliti, te je apelantica obavezana tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelji svojim sredstvima izgradili predmetne objekte na zemljištu za koje su držali da je njihovo, da se otac (vlasnik) zemljišta tome nije protivio niti je učestvovao u gradnji, te da je za gradnju znala i apelantica i da nije iskazala protivljenje. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Apelacioni sud je naveo da je ispravan zaključak nižestepenih sudova da su tužitelji, u skladu sa članom 24. u vezi sa članom 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, na originaran način po samom zakonu građenjem na tuđem zemljištu stekli pravo vlasništva spornih nekretnina.
3. AP-3308/15 Derviš Karamehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Fuad Karamehić advokat iz Visokog, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 002286 14 Rev od 18. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojena je revizija tuženih (F.A. i I.N.) i preinačene su nižestepene presude na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnina pobliže označenih u izreci presude i da mu se naknade troškovi postupka. Vrhovni sud ističe da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je posjed apelanta na predmetnim nekretninama zasnovan na punovažnom pravnom osnovu, s obzirom da iz pravosnažne presude Općinskog suda u Visokom broj P-114/2003 proizilazi da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđivanje prava vlasništva pravnim poslom na istim nekretninama kao u predmetnom postupku. Dakle, pogrešno su nižestepeni sudovi primijenilil materijalno pravo kada su prihvatili da je posjed apelanta bio zakonit u skladu sa članom 77. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je pravosnažno utvrđeno da apelant nije zaključio pravni posao koji predstavlja punovažni pravni osnov. S druge strane, ocjenjujući savjesnost posjeda predmetnih nekretnina proizilazi da su apelant i tužene, kao zakonski nasljednici iza umrlog oca, otvaranjem nasljeđa postali savjesni posjednici, apelant je u odnosu na suposjed tuženih bio nesavjestan jer je već tada (smrću oca 1989. godine, odnosno donošenjem rješenja o nasljeđivanju 7. decembra 2007. godine) u smislu člana 77. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima znao da stvar koju posjeduje nije u cjelini njegova. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
4. AP-4030/15 Arif Ružnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnio je 22. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007551 15 Gž 2 od 9. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i tužitelja (M.R.) i potvrđena je prvostepena presuda kojom je dozvoljena dioba posjeda nekretnina upisanih u Pl.br. 1210 k.o. Polje tako što se na ime pripadajućih dijelova tužitelju, apelantu i ostalim tuženim izdvajaju u posjed nekretnine pobliže opisane u dispozitivu presude. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud izvršio diobu, na način kako je to navedeno u dispozitivu presude, prema skici lica mjesta 1. i 2. diobnog plana varijanta II vještaka geodetske struke od 20. maja 2012. godine, te je za svoju odluku dao valjane razloge u obrazloženju presude, kao i razloge zašto ne prihvata ostale varijante diobe koje je ponudio vještak. Prilikom odlučivanja sud je cijenio i nalaz vještaka poljoprivredne struke u pogledu vrijednosti, kvaliteta i ekonomske iskoristivosti predmetnih nekretnina o čemu je dao detaljne razloge. Također, sud je cijenio i varijantu od 15. septembra 2014. godine vještaka geodetske struke o diobi nekretnina i dao jasne i prihvatljive razloge zašto nije prihvatio ovu varijantu diobe, pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da je za odluku u svim dijelovima dao razloge u skladu sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
5. AP-4793/15 Š.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnijela je 28. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007727 15 Gž od 3. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tuženog (S.H.) i preinačena je prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev apelantice i M.T. radi diobe posjeda nekretnina odbijen u cijelosti, naloženo je tužiteljicama da tuženom naknade troškove sastava žalbe, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je istakao da je tužba u konkretnom predmetu usmjerena na diobu posjeda nekretnina, te da je za istu nužno da nekretnine koje se dijele moraju biti u suposjedničkoj zajednici stranaka u postupku (član 75. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Međutim, među parničnim strankama je nesporno da tužiteljice (apelantica i M.T.) ne vrše faktičku vlast na nekretninama, da se u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina nalazi tuženi koji je u katastru nekretnina upisan sa 1/1 dijela nekretnina čiju diobu zahtijevaju tužiteljice. Dakle, s obzirom da tužiteljice nisu faktički niti tabularni posjednici nekretnina čiju diobu posjeda zahtijevaju, to iste ne mogu uspješno zahtijevati diobu posjeda predmetnih nekretnina jer ne postoji suposjed, odnosno suposjednička zajednica nekretnina čija bi se dioba mogla vršiti. Također, činjenica da su tužiteljice u zemljišnoj knjizi upisane sa određenim suvlasničkim dijelom ne daje im za pravo da mogu uspješno zahtijevati diobu posjeda nekretnina, koji posjed one nemaju, već kao upisani suvlasnici svoje pravo na predmetnim nekretninama mogu štititi vlasničkom tužbom.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3289/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman