Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/14 (S. K. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1520/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1520/14, rješavajući apelacije Sakiba Karića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sakib Karić protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 002942 13 GŽ od 6. februara 2014. godine;

Marijan Džeko protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 018538 13 GŽ od 3. marta 2014. godine;

R.T. i B.T. protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 075941 13 GŽ od 21. maja 2014. godine;

Jovo Tomić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 012912 14 GŽ od 20. juna 2014. godine;

„Grakop“ d.o.o. Kiseljak protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 023644 14 GŽ od 24. juna 2014. godine;

Fatima Buhavac protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041352 10 GZ od 28. maja 2014. godine;

Ismet Memić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 027664 14 Rev od 10. novembra 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1520/14 Sakib Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Palanke, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokatica iz Banje Luke, podnio je 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002942 13 GŽ od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju (u predmetu radi uznemiravanja prava vlasništva ili zbog uznemiravanja kvalificiranog posjeda), osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prednik tuženog nezakonito izvršio izgradnju dalekovoda na zemljištu apelanta. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je sporni dalekovod izgrađen na nezakonit način. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke istakao da prvostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka, jer je prvostepeni sud dokaze provedene u postupku cijenio kako to nalaže odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku BDBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) i u obrazloženju presude je naveo razloge zbog kojih iskaze svjedoka saslušanih u određenom dijelu prihvata, odnosno ne prihvata. Činjenica da u obrazloženju prvostepene presude nije naveden materijalni propis na kome je presuda zasnovana, po ocjeni Apelacionog suda, ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, odnosno člana 300. navedenog Zakona, s obzirom da se iz obrazloženja prvostepene presude može na nesumnjiv način zaključiti da je prvostepeni sud presudu zasnovao na odredbama koje propisuju zaštitu prava vlasništva putem tužbe usmjerene na zabranu uznemiravanja prava vlasništva (član 42. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje spornog dalekovoda i člana

47. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 335. ZPP.

2. AP-2062/14 Marijan Džeko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 7. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 018538 13 GŽ od 3. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže „predati mu u posjed, odstupiti i nepačati se u dio nekretnine“ u vlasništvu apelanta, te uspostaviti ranije stanje postavljanjem zida. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje je utvrđeno nakon provedenog dokaznog postupka, a iz kojeg proizlazi da je granica između apelanta i tuženog upravo ona koja postoji na terenu, a koju je vještak geodetske struke i utvrdio u svom nalazu i mišljenju. Slijedom navedenog je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio u cjelosti kao neosnovan predmetni apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-2933/14 R.T. i B.T. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banje Luke, koje zastupa Smiljana Moravac- Babić, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 075941 13 GŽ od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je, između ostalog, potvrđena prvostepena presuda kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži tuženima da prestanu sa uznemiravanjem vlasništva apelanata u korištenju katastarske parcele na način što će spriječiti štetne imisije, koje nastaju zbog obavljanja djelatnosti tuženih. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da prihvata zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali provedenim dokazima da do štetnih imisija dolazi uslijed topljenja željeza i plastike u posebnim mašinama koje posjeduju tuženi, uslijed čega dolazi do neugodnih mirisa, dima i buke, a čime je zagađeno zemljište apelanata. Slijedom navedenog je zaključeno da je prvostepena odluka, kojom je odbijen predmetni tužbeni zahtjev apelanata, utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 42. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226., člana 235. stav 2. i člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.

4. AP-3574/14 Jovo Tomić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 012912 14 GŽ od 20. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi smetanja posjeda. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u njegovom posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta, prolaza kolima, pješice i drugim prevoznim sredstvima, a koji put je u naravi makadamski na način da je 12. novembra 2012. godine oko 16 sati postavio metalnu rampu i fizički onemogućio tužitelja da u navedeno vrijeme prođe na do tada uobičajen način tim putem, slijedom čega je naloženo apelantu da odmah, a najkasnije u roku od 48 sati, na spornom putu (odnosno parceli), uspostavi pređašnje stanje. S obzirom na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, odlučeno je u predmetnoj pravnoj stvari primjenom odredbe člana 313. Zakona o stvarnim pravima RS.

5. AP-4095/14 „Grakop“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Alagić, advokat iz Visokog, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 023644 14 GŽ od 24. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tužene radi smetanja posjeda, te je apelant obavezan da joj naknadi troškove postupka. U predmetnoj pravnoj stvari se kao sporno pitanje među parničnim strankama postavilo je li apelant vršio konzerviranje sporne građevine ili je vršio građenje objekta i da li je tužena bila ovlaštena za preduzimanje radnjih postavljanja trakaste folije i donošenje rješenja kojima se nalaže apelantu obustavu radova na spornom objektu. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da nisu nezakonite radnje i postupci koje je preduzela Lj.L. (uposlenica tužene) na poslovima građevinsko-komunalnog inspektora, s ciljem sprječavanja daljnje apelantove nelegalne gradnje. S tim u vezi je dalje istaknuto da se prvostepeni sud na licu mjesta uvjerio, a što je potvrdio i vještak arhitektonske struke, da se u konkretnom slučaju ne radi o konzerviranju nego o gradnji objekta u završnoj fazi. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da u radnjama uposlenice tužene nema elemenata protivpravnosti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), na koje je pravilno primijenio odredbe čl. 80., 82. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, a odluku obrazložio prema standardima iz člana 191. stav 4. ZPP i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a čije činjenične i pravne razloge u cjelosti prihvata i drugostepeni sud.

6. AP-4219/14 Fatima Buhavac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Velić, advokat iz Sarajeva, podnio/podnijela je 17. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041352 10 GZ od 28. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelantice i drugotuženog radi smetanja posjeda. Apelantica je, zajedno sa drugotuženim, obavezana da solidarno naknadi tužitelju troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelantica i drugotuženi 6. oktobra 2007. godine omeli tužitelja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu poslovne prostorije u prizemlju zgrade na način da su nasilno promijenili brave i katance na vratima, te na taj način onemogućili tužitelja da koristi spornu poslovnu prostoriju, slijedom čega im je naloženo da uspostave pređašnje posjedovno stanje, te da se ubuduće oboje kane ovakvog ili sličnog smetanja. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, predmetni tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također je, u obrazloženju osporene drugostepene odluke, Kantonalni sud istakao da se tuženi pogrešno pozivaju na odredbe čl. 3., 6., 8., 30. i 31. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i upravljanju zgradama, s obzirom da provedenim dokazima nisu dokazali da je upravo u spornom periodu bila određena deratizacija odlukom Kantona Sarajevo, a niti je rješenjem sanitarne inspekcije posebno naložena deratizacija predmetnog poslovnog prostora bez prethodnog pozivanja tužitelja da isti otvori. Činjenice da su tuženi nakon nasilnog otvaranja predmetnog poslovnog prostora promijenili i bravu na vratima, a da tužitelju nisu predali ključ od iste, po ocjeni Kantonalnog suda, čine nedopuštenim ponašanje tuženih zbog čega je predmetni tužbeni zahtjev osnovan kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.

7. AP-185/16 Ismet Memić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 027664 14 Rev od 10. novembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 027664 14 Gž 2 od 7. jula 2014. godine u predmetu radi uznemiravanja prava vlasništva. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-2267/14 od 6. novembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-4251/14), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 7. jula 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda na način da je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženima naloži da uklone betonski zid sa ogradom izgrađen na dijelu nekretnine apelanta, kao i da dio tog zida sa ogradom predaju apelantu u posjed slobodno od lica i stvari. Kantonalni sud je, u obrazloženju konačne odluke, naveo da se kao sporno pitanje postavilo pitanje aktivne legitimacije na strani apelanta u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je nespornim utvrđeno da je on tokom trajanja postupka otuđio sporne nekretnine. Suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da navedena činjenica ne predstavlja procesnu smetnju u smislu odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), ali da u materijalno-pravnom smislu mijenja položaj stranke u parnici jer otuđenjem stvari dolazi do prestanka stvarne legitimacije i apelant nesumnjivo nije više nosilac prava čiju zaštitu traži, zbog čega je zbog nedostatka stvarne legitimacija predmetni tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Budući da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 4. ZPP.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1520/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/14 (S. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio