Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/14 (Z. J.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2556/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2556/14, rješavajući apelaciju Zvonke Jurišića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonke Jurišića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 004010 13 Rev od 20. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Zvonko Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Predrag Radovanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 004010 13 Rev od 20. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog između tužitelja i „Razvitak“ d.d. Metković od 11. januara 1999. godine, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik predmetnog poslovnog prostora i da se utvrdi da je i nositelj zajedničkog nedjeljivog prava korištenja zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade, kao i da je tužitelj dužan predati mu u posjed sporni poslovni prostor, slobodan od svojih stvari i osoba, te da je tužitelj dužan isplatiti mu na ime štete u vidu izgubljene zarade određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant nikada nije ušao u posjed spornog prostora, kao što od zaključenja kupoprodajnog ugovora (1996. godine) nije tražio ni njihovu predaju u posjed sve do podnošenja protivtužbenog zahtjeva (2010. godine), a kako nije pokretao ni parnični postupak za smetanje posjeda, te je tolerisao dugogodišnji zakupni odnos tužitelja sa Hercegovačkom bankom, to su paušalne i neutemeljene njegove tvrdnje istaknute u smislu nesavjesnosti posjeda tužitelja. Naime, utvrđeno je da se takvim svojim ponašanjem apelant indirektno saglasio sa ugovorom tužitelja, jer duži niz godina nije ni pokušao da ostvari svoja prava iz zaključenog ugovora.
Nadalje, utvrđeno je da suprotno pravnom shvatanju apelanta, oba kupca mogu biti savjesna, a njihova savjesnost se posmatra samo u vrijeme zaključenja pravnog posla (ne traži se savjesnost prodavca) pa cijeneći da je shodno iskazu zakonskog zastupnika tužitelja datog u smislu da je njemu od prodavatelja sporne nekretnine rečeno da je ugovor sa apelantom raskinut, pri čemu imajući u vidu da se savjesnost kupca pretpostavlja i da je teret dokazivanja njegove nesavjesnosti na suprotnoj strani-apelantu, to se i elaboriranje apelanta savjesnošću tužitelja, pokazuje neosnovanim. Također, utvrđeno je da je i apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije neosnovan, zato što je podnesena tužba tužitelja sa ovakvim zahtjevom mogla biti usmjerena samo prema apelantu, a ne i prema „Razvitak“ d.d. Metković, pošto se zasniva na relevantnoj odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Shodno tome, utvrđeno je da je pravni odnos stranaka pravilno raspravljen sa aspekta instituta konkurencije dva kupoprodajna ugovora iste nekretnine. Najzad, utvrđeno je da kod činjenice da je tužitelju nekretnina predana u posjed, to se i tvrdnja apelanta da je on prije tužitelja podnio nadležnom sudu zahtjev za uknjižbu, pokazuje također irelevantnom. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da u slučaju višestrukog otuđenja iste nekretnine, o kakvom je slučaju riječ u ovom predmetu, jači pravni osnov za upis prava vlasništva ima ugovor tužitelja, iako je kasnije zaključen, jer je u momentu zaključenja ugovora tužitelj bio savjestan, a i nekretnina mu je predana u posjed, u kom statusu je nesmetano bio duži niz godina. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman