Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1730/13 (Ž. Đ.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1730/13

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1730/13, rješavajući apelaciju Željke Đukić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Željke Đukić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 087099 12 Gž od 22. februara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Željki Đukić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Đukić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 087099 12 Gž od 22. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 087099 10 P od 22. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željka Đukić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 087099 12 Gž od 22. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 087099 10 P od 22. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, zastupane po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 12, 16. i 19. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 29. juna 1999. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu radi naknade štete. U tužbi je, između ostalog, navela da je 3. februara 1993. godine poginuo njen brat Zlatko Petreš kao pripadnik tužene. Smatra da je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpjela, te je predložila da sud donese presudu kojom će tuženu obavezati da joj nadoknadi štetu za koju je odgovorna a koja je posljedica pogibije njenog brata, pripadnika Vojske Republike Srpske, i to iznos od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. februara 1993. godine pa do isplate.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 087099 10 P od 22. juna 2012. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica.

7. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da smrt bliskog lica može izazvati teške posljedice u vidu štete i duševnog oboljenja kod njegovih bližih srodnika. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 201 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/79 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj pravo na naknadu štete zbog duševnih patnji prouzrokovanih smrću bliskog srodnika pripada bračnom drugu, djeci i roditeljima. Stavom 2 navedenog člana definisano je da pravo na naknadu nematerijalne štete imaju i brat i sestra ukoliko dokažu trajnu zajednicu života sa poginulim.

8. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da apelantkinja u momentu smrti brata nije sa njim živjela u trajnoj zajednici života (zajedničkom domaćinstvu). Ukazano je da je apelantkinja navela da je do 1988. godine živjela u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima i braćom Zoranom i Zlatkom, kada se udala i od tog momenta živi u svom domaćinstvu sa suprugom.

9. Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala trajnu zajednicu života između apelantkinje i njenog brata. Navedeno iz razloga što, u smislu sudske prakse, braća i sestre poginulog imaju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova za poginulim licima samo ako je između njih i poginulih postojala trajna zajednica života. Istaknuto je da je apelantkinjin punomoćnik ukazivao da je apelantkinja dokazala trajnu zajednicu života sa bratom, pozivajući se na emocionalnu vezu apelantkinje sa bratom, te upućenost apelantkinje na brata bez obzira što apelantkinja na dan pogibije sa njim nije živjela u zajedničkom domaćinstvu.

10. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala trajnu zajednicu života. Naglašeno je da se naknada može dosuditi i bratu, odnosno sestri ako je između njih i umrlog postojala trajna zajednica života (zajedničko domaćinstvo). Takva zajednica može pod određenim uslovima postojati i ako su svaki od njih imali svoj stan pod uslovom da je utvrđeno da su se apelantkinja i njezin brat zajednički hranili i podmirivali svoje potrebe, te bili potpuno upućeni jedno na drugoga. Ukazano je na praksu Vrhovnog suda Hrvatske (presudu broj Rev-333/80 od 26. marta 1980. godine) u predmetu u kojem je tužiteljka bila neudata i bez sredstava za život, te zavisila od pomoći brata, a brat je bio sam i bolestan.

11. Ocjenjujući navedeno, Osnovni sud je istakao da je apelantkinja bila udata, da nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa pokojnim bratom, te je iz tog razloga sud i donio odluku kojom je odbio njen tužbeni zahtjev.

12. Naglašeno je da činjenica na koju se pozvao apelantkinjin punomoćnik o tome da je apelantkinja često dolazila u porodičnu kuću ne utiče na drugačiju odluku suda u pogledu odluke o apelantkinjinom zahtjevu. Navedeno što iz takvih navoda ne proizilazi trajnija zajednica života u smislu da su apelantkinja i njen brat i nakon njene udaje provodili veći dio dana zajedno, bili upućeni jedni na drugo, pomažući se materijalno i na druge načine što se ne može zaključiti u konkretnom slučaju.

13. Protiv prvostepene presude apelantkinja je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 087099 12 GŽ od 22. februara 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe i na ime odgovora na žalbu je odbijen.

14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelantkinja sestra umrlog Zlatka Petreša i da je nesporno da je i ona trpjela i da trpi duševne bolove zbog smrti svog brata. Međutim, kod takvog lica, pošto se ne radi o članovima najuže porodice, kao uslov za ostvarivanje prava na naknadu štete ZOO propisuje postojanje trajnije zajednice života u vrijeme smrti, kao objektivni i subjektivni momenat koji opravdava dosuđivanje naknade. Braća i sestre nakon što zasnuju porodicu, počnu samostalno privređivati, odsele se iz zajedničkog domaćinstva više ne čine užu porodicu i logično je da veza među njima nije tako jaka da žive u istom domaćinstvu i zajedničkim radom zadovoljavaju svoje osnovne životne potrebe.

15. Ukazano je da je u postupku utvrđeno da apelantkinja počev od 1988. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim bratom, jer se udala i zasnovala svoju porodicu. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 201 stav 2 ZOO odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.

16. Protiv drugostepene presude apelantkinja je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 087099 13 Rev od 23. maja 2013. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM iz odredbe člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku, budući da apelantkinja pobija dio presude kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku. Ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 201 ZOO. Smatra da povezanost i prisnost apelantkinje sa njenim bratom nije bila umanjena udajom i preseljenjem u kuću apelantkinjinog supruga. Ističe da trajnija zajednica života nije definisana zakonom, te je zadatak sudova da u pogledu navedenog uspostave svoju praksu koja bi zadovoljila ratio legis navedene odredbe, ali i princip pravičnosti na kojem je utemeljena objektivna odgovornost za štetu. Apelantkinja zahtijeva naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u iznosu od 2.000 KM. Takođe, potražuje i troškove za sastav apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je postupajući sudija predmetni spis zadužio 14. maja 2010. godine, kada se predmet vratio iz Pravobranilaštva RS kojem je bio ustupljen na postupanje u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ broj 103/05). Istaknuto je da, kada je spis vraćen, Osnovni sud je donio presudu 22. juna 2012. godine kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantkinje na način i iz razloga kako je to prvostepeni sud i obrazložio u presudi ocjenjujući izvedene dokaze i imajući u vidu odredbe materijalnog prava. Ukazano je da je apelantkinja podnijela tužbu 29. juna 1999. godine. Naglašeno je da je spis bio proslijeđen Pravobranilaštvu RS 14. decembra 2005. godine i da je vraćen prvostepenom sudu 14. maja 2010. godine.

20. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi:

Član 201. st. 1. i 2.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

23. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 8. stav 1.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 087099 12 Gž od 22. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantkinja smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnpvanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

30. Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja u predmetnom postupku podnijela tužbu 29. juna 1999. godine, te da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 087099 12 Gž od 22. februara 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 13 godina i sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojim je raspravljano u predmetnom postupku u kojem je apelantkinja tražila naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije posebno složen niti u vezi sa činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2509/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 29).

31. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantkinja svojim radnjama na bilo koji način odugovlačila predmetni postupak.

32. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom od momenta podnošenja tužbe (29. juna 1999. godine) do momenta ustupanja predmeta Pravobranilaštvu RS (14. decembra 2005. godine) u smislu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava trajao ukupno šest godina i pet mjeseci. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se predmetni spis nalazio pred Pravobranilaštvom RS u periodu od 14. decembra 2005. godine do 14. maja 2010. godine, dakle, ukupno četiri godine i pet mjeseci. Nakon toga predmetni spis je vraćen Osnovnom sudu koji je svoju odluku u ovom postupku donio 22. juna 2012. godine, dakle, nakon proteka perioda od dvije godine. Stoga, uzimajući u obzir period prije ustupanja spisa Pravobranilaštvu RS i period nakon toga, kada je spis vraćen Osnovnom sudu, proizilazi da je Osnovni sud u predmetnom postupku rješavao u periodu dužem od osam godina. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeni period ne zadovoljava garancije prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na Okružni sud, Ustavni sud primjećuje da je taj sud svoju odluku donio u relativno kratkom vremenskom periodu koji zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.

33. Stoga, iako Ustavni sud zapaža da se predmetni spis u periodu od četiri godine i pet mjeseci nalazio pred Pravobranilaštvom RS, a što je značajno uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka, ipak, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak najduže nalazio pred Osnovnim sudom, te da je taj period imao odlučujući uticaj na cjelokupnu dužinu predmetnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je za ukupnu dužinu predmetnog postupka odgovoran Osnovni sud. Pri tome Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije dostavio objektivne i razumne razloge zbog čega je taj postupak pred prvostepenim sudom trajao duže od osam godina. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

35. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.

36. Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti iznos od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište Osnovnog suda, koji je odgovoran zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

37. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, uopšteno, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu dokaza sprovedenih u predmetnom postupku utvrdili da apelantkinja od 1988. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim umrlim bratom, jer se udala i zasnovala svoju porodicu. Zbog toga, po mišljenju redovnih sudova, apelantkinja u predmetnom postupku nije dokazala da je između apelantkinje i njenog umrlog brata u vrijeme njegove smrti postojala trajnija zajednica života a kako to propisuje odredba člana 201 stav 2 ZOO. Pri tome su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega nisu prihvatili apelantkinjine navode koji su išli u prilog tome da je apelantkinja živjela u trajnoj zajednici sa svojim bratom u momentu njegove smrti. Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelantkinje. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. U odnosu na apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastav apelacije, te stoga proizilazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

43. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 13 godina i sedam mjeseci za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda, koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

46. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1730/13 (Ž. Đ.) | Sudska praksa | Aktio