Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/14 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-548/14, rješavajući apelacije Slavojke Stanojević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slavojka Stanojević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003045 11 Rev od 7. novembra 2013. godine;
Amir Begović i Hajrija Hodžić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049156 13 Rev od 23. januara 2014.
godine;
Nedeljko Klarić protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 048842 13 Gž od 20. marta 2014. godine;
Srđan Tekić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 025378 12 Rev od 21. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-548/14 Slavojka Stanojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lipca, koju zastupa Mirjana Ninković advokatica iz Doboja, podnijela je 3. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003045 11 Rev od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se oglasi ništavim ugovor o sporazumnoj podjeli bračne tekovine Ov-1469/1995 od 4. decembra 1995. godine, te da se utvrdi da je apelantica tokom trajanja braka sa pravnim prednikom tužene (M.S.) umrlim B.S. na jednake dijelove stekla pravo svojine na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, te je tužena dužna priznati apelantici pravo svojine na predmetnim nekretninama i trpiti da se apelantica u zemljišnim knjigama uknjiži kao suvlasnik predmetnih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da apelantica izvedenim dokazima nije uspjela u skladu sa članom 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Naime, kako navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da imovina koja je bila predmet osporenog Ugovora o podjeli bračne imovine, koji je zaključen između apelantice i njenog pokojnog muža (oca tužene), ne može imati karakter zajedničke imovine bračnih supružnika pod uslovom da je predmetni ugovor pravno valjan, jer je zaključenjem ovog ugovora postala posebna imovina svakog od bračnih supružnika. Dakle, apelantice nije dokazala da je predmetni ugovor ništav, jer nije u suprotnosti sa prinudnim propisima u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, to imovina koja je bila predmet podjele između apelantice i pokojnog B.S. iz navedenih razloga nema karakter zajedničke imovine u smislu odredbe člana 270. Porodičnog zakona.
2. AP-1455/14 Amir Begović i Hajrija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Meliha Filipović advokatica iz Banjaluke, podnijeli su 31. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049156 13 Rev od 23. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba A.K. i A.T. i utvrđeno je da je ništav testament koji je sačinio umrli prednik stranaka M.B. (u daljnjem tekstu: zavještalac) ovjeren kod Osnovnog suda u Banjaluci 15. marta 1982. godine, te su obavezani apelanti i Dž.T. da tužiteljicama naknade troškove postupka u iznosu od 10.924,87 KM na jednake dijelove. U toku postupka je utvrđeno da je zavještalac potpisao predmetni testament koji mu je sačinilo drugo lice tako što je tekst testamenta otkucalo na pisaćoj mašini, te da ovom činu nisu prisustvovali svjedoci. Činjenica da je testament ovjeren kod suda od strane referenta za ovjeru potpisa nakon čega su sudske službenice zapečatile kovertu u kojoj se nalazio testament i to potvrdile svojim potpisom na koverti, ne znači da predmetni testament vrijedi kao pismeni testament pred svedocima jer se referent za ovjeru potpisa i sudske službenice ne mogu smatrati svjedocima testamenta jer se isti nisu potpisali na samom testamentu niti je zavještalac testament potpisao u njihovom prisustvu. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni testament nije sačinjen u formi koja je propisana odredbom člana 67. Zakona o nasljeđivanju, odnosno da je isti ništav. Naime, testament pred svjedocima je ništav ako ga zavještalac nije pročitao i potpisao pred dva svjedoka, izjavljujući da je to njegova posljednja izjava volje, te ako svjedoci to nisu potvrdili svojeručnim potpisom na testamentu. Također, predmetni testament ne ispunjava ni uslove forme svojeručnog testamenta u smislu odredbe člana 66. Zakona o nasljeđivanju, jer ga zavještalac nije napisao svojom rukom.
3. AP-2397/14 Nedeljko Klarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Boća, Brčko Distrikt BiH, kojeg zastupa Milenko Simikić advokat iz Brčkog, podnio je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 048842 13 Gž od 20. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava susvojine na k.p.br. 1740 upisane u zk.ul.br. 600 KO Boće u korist tuženog (I.K.) sa dijelom od ½, izvršena na osnovu zaključka Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće za izlaganje) od 26. oktobra 2011. godine, i da se naloži brisanje navedene uknjižbe i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da je prilikom izlaganja predmetnih nekretnina pred Vijećem za izlaganje doneseno rješenje 9. marta 2010. godine kojim je utvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1 u korist apelanta. Dalje je utvrđeno, da su apelant i tuženi pred Vijećem za izlaganje izjavili da nikad nisu primili rješenje od 9. marta 2010. godine, da su predmetne nekretnine njihovo suvlasništvo i da navedeno rješenje treba ispraviti u skladu sa presudama koje su dostavljene Vijeću u postupku izlaganja (koje su predstavljale izvršni naslov za uknjižbu), nakon čega je donesen zaključak Vijeća za izlaganje kojim su apelant i tuženi upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina sa dijelom od po ½. Sud je istakao da je predmetnim zaključkom ispravljena greška učinjena donošenjem rješenja od 9. marta 2010. godine, koja greška je očigledna ako se sagledaju pravosnažne sudske odluke (Općinskog suda Brčko i Osnovnog suda BDBiH od 27. maja 1999. godine i 19. oktobra 2004. godine) koje su predstavljale izvršni naslov za predmetnu uknjižbu, koja je pravilna i na zakonu zasnovana. Također, u postupku pred prvostepenim sudom apelant nije doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje na kojem je zasnovana presuda, a koje među strankama nije ni sporno, niti se žalbom apelanta to dovodi u pitanje.
4. AP-4036/15 Srđan Tekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 24. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 025378 12 Rev od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, N.R. i N.G. kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 0100050156 od 15. aprila 2005. godine zaključenog između Nove Banke a.d. Bijeljina (prvotužena) i D.M. (drugotuženi), kao i ništavost ugovora o jemstvu broj 156 od 15. aprila 2005. godine zaključenog između prvotužene i tužitelja (apelanta, N.R. i N.G.). U toku postupka je utvrđeno da ne postoje razlozi iz odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima zbog kojih bi se utvrdila ništavost ugovora o kreditu zaključenog između tuženih, kao ni ugovora o jemstvu zaključenog između tužitelja i prvotužene. Također, iako je evidentno da je drugotuženi falsifikovanjem isprava doveo u zabludu prvotuženu, apelant i ostali tužitelji nisu aktivno legitimisani za podnošenje tužbe za poništenje ugovora o kreditu zaključenog između prvotužene i drugotuženog. Naime Vrhovni sud ističe da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetni ugovor o kreditu rušljiv po odredbi člana 111. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je drugotuženi falsifikovanjem dokumenata doveo banku u zabludu, zbog čega je pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim. Međutim, u konkretnom slučaju apelant i ostali tužitelji, u skladu sa odredbom člana 112. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, nisu aktivno legitimisani za podnošenje tužbe za poništenje ugovora, jer nisu ugovorna strana u predmetnom ugovoru, što nižestepeni sudovi pravilno zaključuju. S druge strane, neosnovana je tvrdnja apelanta i ostalih tužitelja da su propustom banke da im dostavi na uvid kreditni dosije drugotuženog dovedeni u zabludu, jer takva obaveza banke nije ničim propisana. Također, čak i ako bi se ovo propuštanje davanja na uvid kreditnog dosijea drugotuženog jemcima (tužiteljima) moglo smatrati dovođenjem tužitelja u zabludu od strane banke, protekao je rok od tri godine iz odredbe člana 117. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima u kojem su tužitelji imali pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora o jemstvu, s obzirom da je ugovor zaključen 15. aprila 2005. godine, dok je tužba podnesena 20. septembra 2009. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-548/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman