Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3510/14 (Z. i M. J.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3510/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3510/14, rješavajući apelacije Zoran Jovković i drugi i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zoran Jovković i Milena Jovković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051049 14 Rev od 6.
maja 2014. godine;
Amira Krstić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 029521 12 Rev od 22. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3510/14
1. Zoran Jovković i Milena Jovković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milana Borovčanin-Bulić, advokatica iz Sokolca, podnijeli su 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051049 14 Rev od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata podnesen radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je između V. J. (prednika prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog, u daljnjem tekstu: V. J.) kao prodavca i četvrtotuženog kao kupca, zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina, da su sporne nekretnine u momentu kupoprodaje bile vanknjižno vlasništvo prodavca, koji se obavezao da će za kupca ishoditi uknjižbu predmetnog stambenog objekta, da je obavezu iz spornog ugovora V. J. realizovao u upravnom postupku donošenjem rješenja, kojim je u njegovu korist utvrđeno trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta društvene svojine. Dalje je utvrđeno da je ovo rješenje doneseno, između ostalog, na osnovu pismene izjave apelanata, kojom potvrđuju da su saglasni da se predmetno zemljište, uplanjenje, te uknjižba kuće izvrše u korist V. J. sa 1/1 dijelom. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da se prigovori apelanata, da nisu dali saglasnost V. J. za upis trajnog prava korištenja zemljišta u njegovu korist, ustvari odnose na pravilnost i zakonitost upravnog postupka u kome je doneseno rješenje temeljem kojeg se V. J. uknjižio kao vlasnik sporne stambene zgrade sa dijelom 1/1, te pošto sud u parničnom postupku nije ovlašten da cijeni pravilnost i zakonitost akata-rješenja donesenih u upravnom postupku, pa su stoga dokazi na koje apelanti ukazuju, a iz kojih proizlazi da su u vrijeme ovjere navedene saglasnosti bili u Kanadi, mogli samo biti osnov za ponavljanje upravnog postupka kod nadležnog općinskog organa.
AP-3693/14
2. Amira Krstić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 029521 12 Rev od 22. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom raskinut je predugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između tužitelja i apelantice, te je apelantici naloženo da predmetni stan preda tužitelju a da tužitelj ispuni svoju obavezu vračanja apelantici dijela isplaćene cijene, te je obavezo apelanticu da tužitelju na ime zakupnine isplati određeni mjesečni iznos za određeni vremenski period. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da prema odredbi člana 132. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO), raskidom ugovora obije strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, a predmetna šteta u konkretnom slučaju predstavlja izgubljenu zakupninu na ime korištenja stana za period od kad je apelantica ušla u posjed predmetnog stana pa do vračanja istog u posjed tužitelju. Dalje se navodi da odredbe člana 124. do 132. ZOO su dispozitivnog, a ne prinudnog karaktera, zato u situaciji kada su stranke ugovorile visinu zakupnine u slučaju raskida predugovora (koji u konkretnom slučaju ima karakteristike ugovora o prodaji) zbog neispunjenja obaveza od strane kupca-apelantice, pravo na naplatu zakupnine valja prosuđivati u skladu sa takvom voljom stranke izraženom u ugovoru. Vrhovni sud zaključuje da se odredbom člana 4. predmetnog predugovora, apelantica obavezala na plaćanje zakupnine za svaki mjesec korištenja stana u iznosu od 6,00 € po 1 m2 stana (ukupno 330,00 € mjesečno), u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja apelanticine obaveze, pa kako nije dokazano da se eventualno radi o zelenaškom ugovoru, niti je isti apelantica osporavala iz razloga prekomjernog oštećenja, proizlazi da ugovorena zakupnina u slučaju raskida predugovora odgovara volji ugovorenih strana.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3510/14.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti Zoran Jovković i Milena Jovković su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman