Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3161/14 (N.N i R.A. i drugi)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3161/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 03. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-3161/14, rješavajući apelacije N. N. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N. N. i R.A. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015251 13 REV 2 od 11. aprila 2014. godine;
O.H. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 039541 13 REV od 8. jula 2014. godine;
Amela Jahić, Hamida Bundo, Jasmin Brčić i Selma Hadžović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 196296 13 Rsž od 18. februara 2015. godine;
„Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 073536 14 Rsž od 25. marta 2015. godine;
Esad Halkić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 056025 14 Rev od 21. aprila 2015. godine;
Kenan Balić, Ševala Bašić, Jasminka Alagić, Gordana Tadić, Jasminka Đedović, Ramiza Salihbašić i Mirzeta Begić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 007044 14 Rev od 28. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3161/14 N.N. i R.A. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Podveležja-Mostar, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 9. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 015251 13 REV 2 od 11. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, regresa i naknade za prevoz), djelimično uvažena revizija tuženog i pobijana presuda drugostepena suda ukinuta i vraćena tom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaće za period od 1. juna 2003. godine do 1. septembra 2007. godine, dok su obje nižestepene presude preinačene na način da je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantica za navedena potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. septembra 2007. godine do 31. avgusta 2008. godine i regres za 2003., 2004. i 2005. godinu. U preostalom dijelu, Vrhovni sud je odbio reviziju tuženog. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova (kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelantica) nepravilne, odnosno zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom smislu je navedeno da se razlika plaća za u periodu od 1. jula 2003. godine do donošenja novog Granskog kolektivnog ugovora mogla dosuđivati apelanticama primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva u FBiH iz 2000. godine, ali na način da se osnovica uzme iz člana 29. i pomnoži sa koeficijentom iz člana 30. tog kolektivnog ugovora, a ne da se vrši kombinacijom parametara iz različitih izvora. Također je navedeno da tuženi osnovano osporava i primjenu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine, kao i da je osnovan njegov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi za isplatu regresa primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, s obzirom da se isti primjenjivao u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a što tuženi nije jer se radi o javnoj ustanovi. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-4125/14 O.H. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 10. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 039541 13 REV od 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada i naknade za prevoz), djelimično uvažena revizija tuženog i pobijana presuda drugostepenog suda ukinuta i vraćena tom sudu na ponovno suđenje u dijelu koji se odnosio na zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće za period od 1. marta 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine, dok su obje nižestepene presude preinačene na način da je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice za navedena potraživanja iz radnog odnosa za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine. U preostalom dijelu, Vrhovni sud je odbio reviziju tuženog. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova (kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelantice) nepravilne, odnosno zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U tom smislu je navedeno da se razlika plaća za periodu od 1. marta 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine (donošenja novog Granskog kolektivnog ugovora) mogla dosuđivati apelantici primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva u FBiH iz 2000. godine, ali na način da se osnovica uzme iz člana 29. i pomnoži sa koeficijentom iz člana 30. tog kolektivnog ugovora, a ne da se vrši kombinacijom parametara iz različitih izvora. Također je navedeno da tuženi osnovano osporava i primjenu novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2008. godine, budući da je u tom periodu prestao da važi raniji Granski kolektivni ugovor, a primjena novog nije počela, slijedom čega nisu postojale propisane pretpostavke po novom Općem kolektivnom ugovoru za obračun osnovne plaće, odnosno njegovu primjenu.
3. AP-2725/15 Amela Jahić, Hamida Bundo, Jasmin Brčić i Selma Hadžović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Behija Ljubović-Aganović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 1. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 196296 13 Rsž od 18. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaće, toplog obroka i regresa, te uplata pripadajućih doprinosa). Apelanti su, također, obavezani da solidarno naknade troškove postupka tuženom. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke, naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da se na predmetna potraživanja iz radnog odnosa ne može primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma za područje FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 3. navedenog granskog kolektivnog ugovora propisano da se on primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na području FBiH. Kako je tuženi društvo sa ograničenom odgovornošću u isključivo privatnom vlasništvu, po ocjeni Kantonalnog suda je navedeni granski kolektivi ugovor neprimjenjiv u predmetnoj pravnoj stvar. Budući da apelanti nisu predložili vještačenje po Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH iz 2005. godine, koji bi eventualno bio primjenjiv, Kantonalni sud je konstatovao da je na taj način izostala utvrđena visina tužbenog zahtjeva po kojoj bi prvostepeni sud mogao donijeti presudu prema postavljenim tužbenim zahtjevima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.
4. AP-2926/15 „Unis Energetika“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 073536 14 Rsž od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljice, uspostavljanje njenog radno-pravnog statusa, te isplata neisplaćenih plaća). Apelant je, također, obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je zakonit otkaz ugovora o radu tužiteljici, tj. da je ugovor otkazan u skladu sa zakonom, s obzirom da tužiteljica nije ispunjavala uslove za prijevremenu penziju u smislu odredbe člana 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, a niti je tužiteljica takav zahtjev uputila apelantu. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, odlučeno je kao u predmetnoj pravnoj stvari, dok je primjenom odredbe 226. Zakona o parničnom postupku FBiH odlučeno kao u dispozitivu drugostepene osporene odluke.
5. AP-3356/15 Esad Halkić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 056025 14 Rev od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, naknade za prevoz sa posla i na posao, te uplata pripadajućih doprinosa). Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je neprihvatljiv obračun naknada po kojem apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev, a koji predstavlja kombinaciju parametara iz Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU-neto satnica od 1,75 KM) i koeficijenata složenosti poslova koje je obavljao apelant iz Ugovora o radu. Po ocjeni Vrhovnog suda, takva kombinacija parametara nije moguća, niti se tako dobivena osnovica može množiti sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova, jer to nije propisano niti jednim zakonskim aktom koji regulišu plaće zaposlenika. S obzirom da apelant nije dokazao da mu je tuženi isplaćivao platu ispod minimuma propisanog OKU kao i odredbama Pravilnika o radu tuženog, odlučeno je da nije osnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće na način kako on to smatra. Dalje je Vrhovni sud istakao da su pravilne odluke nižestepenih sudova u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za isplatu naknada za prevoz, budući da apelant nije dokazao da mu je mjesto stanovanja od posla udaljeno više od dva kilometra, a kako je to propisano odredbom člana 40. Pravilnika o radu tuženog.
6. AP-3371/15 Kenan Balić, Ševala Bašić, Jasminka Alagić, Gordana Tadić, Jasminka Đedović, Ramiza Salihbašić i Mirzeta Begić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 7. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 007044 14 Rev od 28. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata (tužitelji u Kantonalnom tužilaštvu Tuzla), kojeg su podnijeli protiv tuženog (Tuzlanski kanton) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata toplog obroka i troškova prevoza za period od 9. septembra 2006. godine do 9. septembra 2009. godine). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, jer odredbom člana 2. stav 1. tačka
2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH (kojim je izmijenjen član 41. navedenog Zakona) nije propisano pravo na naknadu za topli obrok i prevoz. S tim u vezi je dalje utvrđeno da se presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U- 28/11 od 25. januara 2012. godine (kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u FBiH nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužitelja i stručnih saradnika) ne može primijeniti na period prije objavljivanja te presude, budući da se ista primjenjuje od momenta njenog objavljivanja (28. marta 2012. godine) i ne može se retroaktivno primijeniti jer takvo djelovanje nije određeno u navedenoj presudi. Na kraju je Vrhovni sud naveo da je neosnovan i revizijski prigovor apelanata pogrešne primjene materijalnog prava, jer se apelanti neosnovano pozivaju na Zakon o zabrani diskriminacije BiH iz 2009. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3161/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman