Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3790/15 (Z. O.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3790/15

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3790/15, rješavajući apelaciju Zlatka Opolcera, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zlatka Opolcera.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Okružnim sudom u Banjaluci u predmetu broj 11 0 P 015604 14 Gž.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, sukladno članku 62.

stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po žurnom postupku, donese odluku u predmetu broj 11 0 P 015604 14 Gž, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zlatku Opolceru u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku na koji će se nakon isteka ovog roka plaćati zakonska zatezna kamata.

Nalaže se Vladi Republike Srpske i Okružnom sudu u Banjaluci da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlatko Opolcer (u daljem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 27. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja parničnog postupka koji se vodi kod Okružnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Okružni sud) u predmetu broj 11 0 P 015604 14 Gž.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 4. studenog 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 9. prosinca 2015. godine od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Viši privredni sud) i od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Osnovni sud).

3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 13. studenog 2015. godine, Vrhovni sud i Viši privredni sud 14. prosinca 2015. godine, a Osnovni sud 22. prosinca 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 19. ožujka 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Ž. M., M. B. i „Bom impex“ d.o.o. Banjaluka zbog duga. Osnovni sud je u predmetnom postupku 17. listopada 2003. godine donio Presudu broj P 1270/03 kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao tužitelja. Na navedenu presudu prvostupanjskog suda apelant je podnio priziv Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 011 0 Pž 06 000330 od 16. ožujka 2007. godine uvažio navode iz apelantovog priziva, presudu prvostupanjskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je predmet zaveo kao privredni spor pod brojem 11 71 Ps 008878 07 Ps i u ponovnom postupku 14. studenog 2008. godine donio presudu kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a na koju presudu su tuženi podnijeli priziv Okružnom sudu. Okružni sud je, rješavajući u drugom stupnju Rješenjem broj 71 0 Ps 008878 09 Pz od 20. kolovoza 2009. godine priziv tuženih usvojio, navedenu presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet po drugi put vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je u predmetnom parničnom postupku donio Presudu broj 11 71 Ps 008878 07 Ps od 4. ožujka 2010. godine, kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen, te obvezao apelanta da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka. Na navedenu prvostupanjsku presudu apelant je podnio priziv o kojem je u drugom stupnju odlučio Viši privredni sud. Viši privredni sud je, odlučujući po apelantovom prizivu, donio Presudu broj 57 0 Ps 008878 11 Pž od 25. studenog 2011. godine, kojom je kao neutemeljen odbio apelantov priziv i potvrdio navedenu presudu Osnovnog suda.

8. Apelant je protiv presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je predmet na postupanje primio 15. ožujka 2012. godine. Rješavajući po reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 008878 12 Rev od 3. listopada 2013. godine kojim je usvojio apelantovu reviziju, presudu Višeg privrednog suda ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. Viši privredni sud se u ovoj pravnoj stvari proglasio stvarno nenadležnim i predmet je uz dopis od 3. prosinca 2014. godine na dalje postupanje dostavio Okružnom sudu 8. prosinca 2014. godine. Okružni sud je predmet zaveo i vodi pod brojem 11 0 P 015604 14 Gž.

9. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni parnični postupak nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ukratko naveo tijek predmetnog parničnog postupka, obrazloženog u činjeničnom dijelu odluke, gdje je istaknuo da predmet prema Planu rješavanja starih predmeta nije bio na listi rješavanja u 2015. godini, što je bio osnovni razlog što se po predmetu nije postupilo. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da će, sagledavajući stanje kompletnog spisa, starosti inicijalnog akta, predmet uzeti u rad u roku od 45 dana od dana dostave obavijesti, te ističe da Okružni sud u predmetnom postupku, obzirom na prethodno vođenje postupka i nadnevak dostave predmeta na nadležnost, nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelantovu reviziju primio 15. ožujka 2012. godine o kojoj je, i pored velikog broja predmeta koje rješava kronološkim redom po starosti inicijalnog akta, sa iznimkom zakonskih prioriteta, odlučio 3. listopada 2013. godine i da tijekom postupka nije povrijedio prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

13. U odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je ukratko naveo tijek predmetnog parničnog postupka, obrazloženog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je u predmetnom postupku postupao pravovremeno, čime nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te da se na temelju odredaba članka 27.b) točka a), članka 33. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/12) i članka 433.b) točka 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu: Zakon o parničnom postupku) u predmetnom parničnom postupku proglasio stvarno nenadležnim za dalje postupanje i predmet je dostavio Okružnom sudu kao stvarno nadležnom na dalji postupak.

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istaknuo da apelacija nije podnesena protiv presuda koje je donio taj sud, te se nije izjašnjavao o duljini trajanja postupka pred tim sudom.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Sukladno članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni parnični postupak i nakon približno petnaest godina nije okončan pred redovitim sudovima, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednim od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Razdoblje koje se uzima u obzir

24. Ustavni sud podsjeća da, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacijskih navoda. S tim u svezi, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 19. ožujka 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe, do dana donošenja ove odluke. Dakle, postupak koji traje približno petnaest godina. Analiza razumnosti trajanja postupka

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. ožujka 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se vodi kod Okružnog suda, da je pitanju privredni spor koji po zakonu nije žurne naravi, te da se na temelju činjenica iz spisa radi o relativno složenom postupku. Promatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem nije bitnije utjecao na duljinu trajanja postupka.

27. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u predmetnom postupku prvu presudu kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev donio dvije godine nakon podnošenja tužbe (17. listopada 2003. godine), ali da je ta presuda tri i pol godine nakon donošenja kao nepravilna ukinuta rješenjem Okružnog suda od 16. ožujka 2007. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon jedne i pol godine od donošenja drugostupanjskog rješenja, donio novu presudu (14. studenog 2008. godine), kojom je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, ali je i ta presuda kao nepravilna ukinuta rješenjem Okružnog suda od 20. kolovoza 2009. godine i predmet je po drugi put vraćen na ponovni postupak. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud u vremenskom razdoblju od pola godine nakon donesenog drugostupanjskog rješenja, tj. 4. ožujka 2010. godine, donio novu presudu kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, koja je potvrđena od Višeg privrednog suda 25. studenog 2011. godine, ali je Vrhovni sud rješenjem od 3. listopada 2013. godine ukinuo drugostupanjsku odluku i predmet je, dvije godine nakon donesene drugostupanjske presude, vraćen drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kako se Viši privredni sud u predmetnom postupku proglasio stvarno nenadležnim za postupanje, predmet je 8. prosinca 2014. godine dostavljen Okružnom sudu na dalje postupanje, tj. na odlučivanje po apelantovom prizivu, podnesenom na presudu Osnovnog suda od 4. ožujka 2010. godine, odnosno na presudu koja je donesena prije približno pet godina.

28. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u predmetnom parničnom postupku donijeli ukupno sedam odluka, ali se njihova neefikasnost ogleda u tome što su njihove odluke kao nepravilne ukidane od neposredno višeg suda i što predmet i nakon približno petnaest godina nije okončan, odnosno apelant nije došao do pravomoćne i izvršne sudske odluke kojom bi bilo riješen njegov tužbeni zahtjev. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav.

29. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovitih sudova, te činjenicu da apelant svojim ponašanjem nije bitnije utjecao na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da se duljina parničnog postupka koji traje gotovo petnaest godina i koji još uvijek nije okončan, može u odlučujućem dijelu pripisati redovitim sudovima, koji nisu ponudili adekvatno opravdanje za duljinu trajanja predmetnog postupka.

30. Navedeno, a naročito činjenica da predmetni parnični postupak i nakon vremenskog razdoblja od gotovo petnaest godina nije okončan na jedan od načina koje propisuje Zakon o parničnom postupku, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. Apelant je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. Sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se ne radi o predmetu koji zahtjeva posebnu žurnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od po približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji se apelantu treba isplatiti jeste 2.250,00 KM, a koji iznos apelantu je dužna uplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke.

34. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

35. Obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji se u suštini odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer apelant i nakon gotovo petnaest godina od podnošenja tužbe nije došao do pravomoćne i izvršne sudske odluke kojom bi bio riješen njegov tužbeni zahtjev, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio duljini trajanja predmetnog postupka, dok su, s druge strane, sudovi na svim instancama ili predugo odlučivali ili donosili odluke koje su stalno ukidane i predmet vraćan na ponovno odlučivanje, što traje i u vrijeme donošenja ove odluke.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3790/15 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio