Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3264/15 (V. S.)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3264/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3264/15, rješavajući apelaciju Vladimira Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vladimir Savić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3264/15 od 16. septembra 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), te od učesnika u postupku Vladimira Milojevića i Sedika Mulaomerovića zatraženo je 3. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. septembra 2015. godine, Vladimir Milojević 9. septembra 2015. godine, Sedik Mulaomerović 14. septembra 2015. godine, a Opštinski sud 15. septembra 2015. godine.
5. Predsjednik Ustavnog suda je, na osnovu člana 25 stav (3) Pravila Ustavnog suda, usvojio apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje predmetne apelacije.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Prvostepenom Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 041666 06 P od 20. avgusta 2010. godine proglašen je ništavim kupoprodajni Ugovor zaključen između apelanta, zastupanog po punomoćniku, prvotuženom Vladimiru Milojeviću (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao prodavca sa jedne strane, i drugotuženog Sedika Mulaomerovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao kupca s druge strane, ovjeren pred Opštinskim sudom II u Sarajevu pod brojem Ov 1989/03 od 7. aprila 2003. godine i na osnovu kojeg je drugotuženi kupio stan u Sarajevu, pobliže označen u izreci presude, pa se sljedstveno tome drugotuženi na predmetnom stanu briše kao vlasnik sa dijelom 1/1 i uspostavlja se prijašnje pravo svojine na način da se apelant ponovo upisuje kao vlasnik predmetnog stana, te se drugotuženi obavezuje da predmetni stan preda u posjed apelantu. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7. 359,33 KM.
8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je uvidom u punomoć, kao pismenu izjavu vlastodavca, sačinjenu u Sarajevu 4. aprila 2003. godine, ovjerenu u sudu, Opštinski sud utvrdio da apelant naročito ovlašćuje prvotuženog: „Da me može za moj račun i u moje ime prodati moj stan u Ulici Trg zlatnih ljiljana broj 21/IV, stan broj 14, koji se sastoji od trpezarije, dnevnog boravka i soba i nusprostorije. Da može prenos vlasništva, knjiženje izvršiti po uplati pansiona broj 5 kod AD 'Konstruktor' Srbinje. Da kupca može uvesti u posjed stana i uzeti nadoknadu za prodati stan.“ Dalje je utvrđeno da je izvršenjem ugovora o punomoćstvu prvotuženi, apelantov punomoćnik (prodavca) zaključio sa drugotuženim (kupcem) 7. aprila 2003. godine kupoprodajni Ugovor o prodaji predmetnog stana ovjeren pod brojem Ov 1989/03 od 7. aprila 2003. godine kod Opštinskog suda II za kupoprodajnu cijenu od 40.000,00 KM koja se, prema odredbi člana 2, prodavcu isplaćuje odmah po potpisivanju ugovora i ovjeri potpisa od nadležnog suda. Članom 5 ovog ugovora je određeno da je prodavac saglasan da kupac može na osnovu ugovora i bez njegove posebne saglasnosti (clausula intabulandi), a kada se za to stvore zakonski uslovi, u svim evidencijama o svojini na nekretninama koje se vode kod sudova i drugih državnih organa i organizacija izvršiti u svoju korist (na svoje ime) prenos svojine na nekretninama iz člana 1 ovog ugovora. U postupku pred Opštinskim sudom je, zatim, utvrđeno da je drugotuženi uveden u posjed stana i da se upisao kao vlasnik stana 1/1 u knjizi položenih ugovora Opštinskog suda. Takođe je utvrđeno da je cijena pansiona broj 5 iznosila 28.000 eura, da apelantov punomoćnik (prvotuženi) nije izvršio uplatu cijene pansiona, niti da je cijenu iz kupoprodajnog ugovora predao prodavcu (apelantu). Nadalje je utvrđeno da je Presudom Opštinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-06-000595 od 25. decembra 2006. godine (postala pravosnažna 22. februara 2007. godine) prvotuženi proglašen krivim za krivično djelo prevare, te je u tački 2 dispozitiva presude navedeno da je 7. aprila 2003. godine u Sarajevu, s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu i održavao u zabludi apelanta i time ga naveo da na štetu svoje imovine učini nešto na taj način što je obećao da će za račun i u apelantovo ime izvršiti poslove prodaje apelantovog stana, te je apelant potpisao punomoć od 3. aprila 2003. godine, kojom ga je apelant obavezao da može prodati predmetni stan, i to za iznos od 28.000,00 eura ili 56.000,00 KM s tim da 3% provizije naplati od kupca, nakon čega je zaključio kupoprodajni ugovor sa drugotuženim i prodao mu stan za 40.000,00 KM, koji je ovjeren u Opštini Novi Grad, uveo u posjed drugotuženog, a povodom izvršene prodaje stana nije dobio ugovoreni iznos, a pri tome je na ime kapare preuzeo i za sebe zadržao iznos od 16.000,00 KM, a oštećenom apelantu nije isplatio ništa, oštetivši na taj način apelanta za iznos od 56.000,00 KM. U presudi je navedeno da je prvotuženi na sličan način izvršio krivično djelo prevare prema još šest lica. Istom presudom je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećenih i prvotuženi je obavezan da oštećenim isplati štetu, i to apelantu u iznosu od 56.000,00 KM. Apelant nije nikada pokrenuo postupak izvršenja ove presude, obrazlažući da prvotuženi na svom imenu nema upisanih nekretnina, te da mu je penzija opterećena do zakonskog minimuma. Iz obrazloženja prvostepene presude, takođe, proizilazi da je prvotuženi u toku postupka tvrdio da od drugotuženog nije primio kupoprodajnu cijenu, a da je drugotuženi u svom iskazu tvrdio da je kupoprodajna cijena iz ugovora isplaćena u cijelosti, što je u svom iskazu potvrdio i svjedok, supruga drugotuženog.
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Opštinski sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Istaknuto je da je članom 89 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisan institut davanja punomoći, te je regulisano da je punomoćje ovlašćenje za postupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku. Predmetna punomoć je izdata u pismenoj formi, jer Zakon o prometu nepokretnosti predviđa pismenu formu ugovora o prometu nepokretnosti i ovjeru potpisa ugovarača, pa je za takvu zakonsku formu ugovora odredbom člana 90 ZOO predviđena i forma punomoći koja je u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovana. Dalje je istaknuto da je članom 91 ZOO propisano da punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen, tj. u granicama izdate punomoći. Ocjenjujući pismeni tekst punomoći koju je apelant dao prvotuženom, Opštinski sud je konstatovao da se punomoćnik nije kretao u granicama valjane i izdate punomoći. Ocjenom sadržaja punomoći utvrđeno je da je apelant prvotuženom dao ovlašćenje da u njegovo ime i za njegov račun proda stan u Sarajevu, te da može izvršiti prenos svojine-knjiženje po uplati pansiona broj 5 kod RO „Konstruktor“ Srbinje, te da može kupca uvesti u posjed stana i uzeti nadoknadu za prodati stan. U konkretnom slučaju je, po ocjeni Opštinskog suda, došlo do prekoračenja ovlašćenja na način da je prvotuženi, kao apelantov punomoćnik, sa drugotuženim zaključio kupoprodajni ugovor za predmetni stan, te da je u tom ugovoru dao odobrenje kupcu (drugotuženom) da na svoje ime uknjiži predmetni stan. Punomoćnik je odobrenje za uknjižbu stana u Sarajevu mogao dati kupcu tek nakon ispunjenja uslova iz punomoći, a to je uplata pansiona kod RO „Konstruktor“ Srbinje. U slučaju prekoračenja granice ovlašćenja, samo ako takvo prekoračenje odobri vlastodavac, takav pravni posao proizvodi dejstvo i to od momenta davanja odobrenja. U protivnom, takav pravni posao bi bio bez pravnog učinka. Kako apelant nije naknadno dao saglasnost za uknjižbu predmetnog stana, to on ne proizvodi pravno dejstvo, jer je protivan imperativnim normama, pa je odlučeno kao u dispozitivu u skladu sa članom 103 ZOO.
10. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 041666 11 Gž od 11. oktobra 2013. godine žalba drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da, kako je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen mimo punomoći, što je protivno obavezujućim odredbama člana 89 stav 1 i člana 91 stav 1 ZOO, Opštinski sud je pravilno zaključio da je ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO. Kako je prvotuženi kao apelantov punomoćnik postupao mimo ovlašćenja datih u punomoći, drugotuženi nije mogao takvim pravnim poslom koji nema pravno dejstvo steći pravo svojine. Takođe je istaknuto da je utvrđeno da iznos kupoprodajne cijene nije uplaćen RO „Konstruktor“ Srbinje za apartman broj 5 u Baošiću, a nije isplaćen ni apelantu, pa predmetni kupoprodajni ugovor nije realizovan prema odredbi člana 454 stav 1 ZOO, te da tu činjenicu ne može izmijeniti to što je drugotuženi kao kupac uveden u posjed stana i što je upisao pravo svojine sa dijelom 1/1 na svoje ime u knjizi položenih ugovora, jer je kupoprodajni ugovor dvostrano obavezujući, pa se realizuje kad su ostvarena prava i obaveze obje ugovorne strane, zbog čega se ne može primijeniti odredba člana 107 stav 2 ZOO. Tvrdnja drugotuženog da je on savjestan kupac, jer je ocijenio da je pismena punomoć potpisana i ovjerena, a nije obratio pažnju na njen sadržaj, po ocjeni Kantonalnog suda, nije od uticaja, jer je kao kupac stana trebalo sa dužnom pažnjom da utvrdi sadržaj pismene punomoći (kao što je pregledao stan i utvrdio stanje u knjizi položenih ugovora), čime bi utvrdio ovlašćenja punomoćnika za zaključenje ugovora, te da li je određen način i uslovi isplate cijene, uvođenje u posjed stana i prenos prava svojine, odnosno uknjižba. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan žalbeni navod drugotuženog da ugovor ostaje na snazi prema njemu, jer nema osnova za primjenu odredbe člana 103 stav 2 ZOO. Kako je zaključeni ugovor ništav, ne proizvodi pravno dejstvo, to je uspostavljanje stanja prava svojine kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovano, jer je apelant postupao savjesno.
11. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine kojom je reviziju usvojio, nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev, te mu naložio da drugotuženom naknadi troškove cijelog postupka u iznosu od 9.165,19 KM.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari, kao sporno u revizijskoj fazi postupka, pojavilo pitanje da li je punomoćnik postupio protivno datom ovlašćenju pri obavljanju pravnog posla i da li je obavljeni pravni posao doveo do zasnivanja pravnog odnosa između vlastodavca - apelanta i trećeg lica - drugotuženog. Dakle, radi se o ugovoru o punomoćstvu kojim je apelant ovlastio prvotuženog da u njegovo ime i za njegov račun, kao njegov punomoćnik, proda predmetni stan drugotuženom kupcu. Imajući u vidu odredbe člana 89 stav 1 i člana 91 stav 1 ZOO, te činjenično utvrđenje da primljenu kupoprodajnu cijenu apelantov punomoćnik nije iskoristio za uplatu pansiona broj 5 kod AD „Konstruktor“ Srbinje, a što je bio uslov za prenos prava na kupca stana, te da je prenos prava svojine izvršen nezavisno od tog uslova, Vrhovni sud je ocijenio da nije pravilan pravni zaključak nižestepenih sudova da je kupoprodajni ugovor zaključen mimo punomoći ništav u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO, a što je bio osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. U predmetnom sporu, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantov punomoćnik, koji je učinio krivično djelo prevare, a koji je apelantov stan prodao po nižoj cijeni od cijene prema uputstvima od vlastodavca za kupovinu pansiona broj 5 i koji primljeni iznos cijene po zaključenom ugovoru sa drugotuženim nije predao apelantu (vlastodavcu) je postupao nesavjesno i njegovo nesavjesno postupanje je dovelo do njegove odgovornosti apelantu kao vlastodavcu kome je prouzrokovana šteta, što je utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom kojom je prvotuženi i obavezan da štetu isplati apelantu. Po shvatanju Vrhovnog suda, tokom postupka apelant nije dokazao da je drugotuženi bio nesavjestan, da je znao ili mogao znati kolika je cijena pansiona i da punomoćnik neće izvršiti uplatu pansiona, odnosno da je nije izvršio po prijemu cijene prodatog stana.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Navodi da je Vrhovni sud, svodeći razloge za proglašavanje ugovora o kupoprodaji na pravnu valjanost punomoći koju je apelant dao prvotuženom, grubo povrijedio pravo na pravično suđenje kako u utvrđivanju činjeničnog stanja, tako i u primjeni materijalnog prava. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravno ništavom ugovoru iz člana 103 ZOO i člana 454 stav 1 ZOO, jer ugovoru o kupoprodaji stana nedostaje jedan od elemenata da je on uopšte zaključen, a to je da kupoprodajna cijena uopšte nije isplaćena apelantu (prodavcu), što nesporno proizilazi iz svih dokaza koji su sprovedeni u toku parničnog postupka. Međutim, Vrhovni sud, umjesto da raspravi pitanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, a što su pravilno utvrdili Opštinski i Kantonalni sud, on svoje obrazloženje bazira na raspravljanju o punomoći, što nikako nije suština predmetne pravne stvari. Pa čak i da je to razlog za ništavost, taj ugovor nije valjan, jer nije ispoštovan u smislu da se drugotuženi nije mogao uvesti u posjed stana ako nije platio punu kupoprodajnu cijenu stana, što je i sadržano u samoj punomoći koja je zaključena između apelanta i prvotuženog.
16. Na taj način, po apelantovom mišljenju, ovakvom presudom došlo je do nezakonitog miješanja u njegovo pravo na imovinu i dom.
17. Apelant je uz apelaciju dostavio izjavu prvotuženog, ovjerenu kod Opštine Novi Grad Sarajevo, od 22. marta 2006. godine u kojoj je prvotuženi naveo da je pod pritiskom pristao da drugotuženom da apelantov stan i sa njim potpiše lažni ugovor na 40.000.00 KM, zbog toga što je bio dužan drugotuženom 16.000.00 KM, i da mu drugotuženi nikada nije dao više novca od 16.000.00 KM koje mu je posudio prije nego što je dobio punomoć od apelanta, te notarski ovjerenu izjavu od 1. jula 2015. godine u kojoj je naveo da je pod fizičkom prijetnjom nepoznatih lica koja su ga presrela na izlazu iz zgrade u kojoj stanuje potpisao ugovor o kupoprodaji navedenog stana za cijenu od 40.000,00 KM koju mu drugotuženi nije nikada isplatio.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, te da ostaje kod obrazloženja datih u revizionoj presudi.
19. Opštinski sud je istakao da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
20. Prvotuženi se u svemu saglasio sa navodima apelacije, te se pozvao na izjave od 22. marta 2006. godine i 1. jula 2015. godine.
21. Drugotuženi je naveo da apelacija nije osnovana, da je on postupao kao savjestan kupac, te da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zakonita.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Dejstva zastupanja Član 85.
(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
Davanje punomoćja Član 89.
(2)Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.
(3)Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.
[...] Obim ovlašćenja Član 91.
(1)Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj Član 454.
Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041666 14 Rev od 12. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2015. godine a apelacija je podnesena 27. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija osporenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Prije svega, Ustavni sud smatra da se radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđenje ništavosti spornog ugovora koji je zaključio njegov punomoćnik, tj. prvotuženi, u njegovo ime sa drugotuženim, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO.
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je smatrao da Opštinski i Kantonalni sud nisu pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su zaključili da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO, jer je zaključen mimo punomoći, protivno obavezujućim odredbama člana 89 stav 1 i člana 91 stav 1 ZOO, kao i da nema osnova za primjenu odredbe člana 103 stav 2 ZOO, smatrajući da drugotuženi nije bio savjestan. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelantov punomoćnik je postupao nesavjesno i njegovo nesavjesno postupanje je dovelo do njegove odgovornosti apelantu kao vlastodavcu kome je prouzrokovana šteta, što je utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom kojom je i obavezan da štetu isplati apelantu. S druge strane, Vrhovni sud je smatrao da tokom postupka apelant nije dokazao da je drugotuženi bio nesavjestan, da je znao ili mogao znati kolika je cijena pansiona i da punomoćnik neće izvršiti uplatu pansiona, odnosno da je nije izvršio po prijemu cijene prodatog stana, pa je zaključio, suprotno stavu nižestepenih sudova, da je u konkretnom slučaju primjenjivo pravilo iz člana 103 stav 2 ZOO po kojem ugovor ostaje na snazi ukoliko je druga ugovorna strana savjesna.
35. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu, detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 103 ZOO, te člana 89 stav 1 i člana 91 stav 1 ZOO. Naime, odredbom člana 89 stav 1 ZOO je propisano da je „punomoćje (je) ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku“, a odredbom člana 91 stav 1 ZOO da „punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen“. Dakle, ključno pitanje u predmetnom sporu jeste može li se smatrati da je, zato što je sporni ugovor zaključen mimo punomoći koju je apelant dao prvotuženom, taj ugovor ništav. S tim u vezi, Vrhovni sud je argumentovano obrazložio da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik (prvotuženi) postupao nesavjesno i da je njegovo nesavjesno postupanje dovelo do njegove odgovornosti apelantu kao vlastodavcu kome je prouzrokovana šteta, a što je utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom kojom je prvotuženi i obavezan da štetu isplati apelantu, ali da tokom predmetnog postupka apelant nije dokazao da je drugotuženi bio nesavjestan, da je znao ili mogao znati kolika je cijena pansiona i da punomoćnik neće izvršiti uplatu pansiona, odnosno da je nije izvršio po prijemu cijene prodatog stana, pa je zaključio da je u konkretnom slučaju primjenjivo pravilo iz člana 103 stav 2 ZOO po kojem ugovor ostaje na snazi ukoliko je druga ugovorna strana savjesna. Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stajalištu Vrhovnog suda da u predmetnom postupku apelant nije dokazao da je drugotuženi bio nesavjestan. Takođe, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u stajalištu Vrhovnog suda da propust prvotuženog da ispuni svoje obaveze prema apelantu u dijelu isplate kupoprodajne cijene, odnosno uplate pansiona, jeste pravni odnos koji se ne tiče drugotuženog, jer je to odnos između apelanta i prvotuženog. Ovakav stav je Ustavni sud zauzeo i u predmetu broj AP 3726/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3726/09 od 10. oktobra 2012. godine) u kojem je razmatrao apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda u parnici u kojoj je odlučivano o apelantkinjinom zahtjevu da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana koji je u njeno ime zaključio njen punomoćnik (isto lice koje je prvotuženi i u konkretnom predmetu) iako je stan još uvijek bio u fazi otkupa i apelantkinja nije dobila novac od punomoćnika. U navedenoj odluci, između ostalog, istaknuto je da Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da propust prvotuženog da ispuni svoje obaveze prema apelantkinji u dijelu isplate kupoprodajne cijene je pravni odnos koji se ne tiče drugotuženog, jer je to odnos između apelantkinje i prvotuženog, a svoja prava apelantkinja može ostvariti u posebnoj parnici (stav 30 citirane odluke)
36. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na dom i imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
39. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud argumentovano obrazložio svoju odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, te kada, u smislu ZOO, nisu postojali uslovi za navedeno.
40. Nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud, u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje, zaključio da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman