Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/14 (D. B.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1929/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1929/14, rješavajući apelacije Danijela Barbarića i Milana Rujevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Danijel Barbarić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 347219 13 PŽP od 10. februara 2014. godine i Milan Rujević protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 PR 141305 14 PŽP od 4. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1929/14 Danijel Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PR 347219 13 PŽP od 10. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 11. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta (pištolj, okvir, meci i futrola), te određena obaveza uništenja istih. Apelant je, također, obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je utvrđeno da je apelant navedeni prekršaj učinio na način da je tokom kontrole od strane ovlaštenih službenih lica u saobraćaju zatečen da posjeduje vatreno oružje-pištolj, za koji posjeduje odobrenje, ali koje u vrijeme kontrole nije posjedovao. Odluka o prekršajnoj sankciji je donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti na strani apelanta, dok je zaštitna mjera u konkretnom slučaju izrečena na osnovu odredbe člana 54. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka

c) naprijed navedenog Zakona kao mjera koja je obligatorno propisana da se izrekne za prekršaj koji je apelant počinio. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima osporava izricanje zaštitne mjere u predmetnoj prekršajnoj stvari, Kantonalni sud je naveo da nije bilo moguće da prvostepeni sud donese odluku u suprotnosti sa naprijed navedenom zakonskom odredbom, bez obzira na okolnosti događaja i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta. Slijedom navedenog je zaključeno da je prvostepena odluka zakonita i opravdana, a žalbeni navodi apelanta neosnovani.

2. AP-2585/14 Milan Rujević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 5. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 PR 141305 14 PŽP od 4. aprila 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7. stav 1. Zakona o oružju i municiji RS, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, te istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant je počini novi prekršaj u roku od šest mjeseci. Također je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja oružja i municije (drvena palica) i određeno da će se ista uništiti, te je apelant obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je utvrđeno da je apelant navedeni prekršaj učinio na način da su prilikom kontrole ovlaštena službena lica pregledom prtljažnika apelantovog automobila uočila drvenu palicu za koju je apelant izjavio da mu pripada, a koja se može smatrati hladnim oružjem u smislu odredbe člana 7. stav 1. naprijed navedenog Zakona. U obrazloženju osporene konačne odluke je Okružni sud naveo da je odbrana apelanta usmjerena isključivo na izbjegavanje odgovornosti za počinjeni prekršaj, pa se tako ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni navodi odbrane da je drvena palica kupljena za njegovog djeda, jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da je oduzeti sporni predmet apelantov. U odnosu na odluku o prekršajnoj sankciji koja je izrečena apelantu, Okružni sud je istakao da je ona adekvatna i srazmjerna težini počinjenog prekršaja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1929/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1929/14 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio