Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4589/15 (Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4589/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4589/15, rješavajući apelaciju Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj podnesena protiv presuda Okružnog suda u Doboju br. 85 0 Rs 040164 15 Rsž i 85 0 Rs 040165 15 Rsž od 25.

avgusta 2015. godine i presuda Osnovnog suda u Doboju br. 85 0 Rs 040164 13 Rs od 25. marta 2015. godine i 85 0 Rs 040165 13 Rs od 31. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelantkinja) podnijele su 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 040165 15 Rsž od 25. avgusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 040165 13 Rs od 31. marta 2015. godine. Navedena apelacija evidentirana je pod poslovnim brojem AP 4589/15.

2. Apelantkinja je 16. oktobra 2015. godine podnijela apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 Rs 040164 15 Rsž od 25. avgusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda broj 85 0 Rs 040165 13 Rs od 25. marta 2015. godine. Navedena apelacija evidentirana je pod poslovnim brojem AP 4657/15.

3. Apelantkinja je u obje apelacije podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojima bi se naložilo obustavljanje izvršenja presuda protiv kojih je podnijela apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Budući da apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 4589/15 i AP 4657/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4589/15.

5. S obzirom na to da je Ustavni sud o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju već odlučivao i donio Odluku broj AP 1886/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1885/15 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je od redovnih sudova i stranaka u postupku tražio odgovor na apelaciju, u konkretnom slučaju odgovori nisu traženi nego su uzeti u obzir raniji odgovori koji su dostavljeni u navedenom predmetu.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudama Osnovnog suda br. 85 0 Rs 040164 13 Rs od 25. marta 2015. godine i 85 0 Rs 040165 13 Rs od 31. marta 2015. godine tužbe tužilaca (ukupno njih 40 u dva odvojena postupka) u dijelu kojim su tražili da se apelantkinja obaveže da im na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu, sa zakonskim zateznim kamatama od 2. januara 2012. godine, isplati određene novčane iznose odbačene su kao neblagovremene (stav I izreke presuda). Apelantkinja je obavezana da tužiocima na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu isplati određene novčane iznose, kao i da im na ime neisplaćenog dijela naknade troškova toplog obroka u periodu od 1. januara 2012. do 1. februara 2014. godine isplati za svakog od njih pojedinačno određene novčane iznose sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (st. II i III izreke presuda).

8. U obrazloženju presuda Osnovni sud je istakao da je nesporno da su tužioci bili u radnom odnosu kod apelantkinje u periodu za koji potražuju naknade prava iz radnog odnosa i da apelantkinja nikom od svojih radnika nije isplatila naknadu regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012. godinu, kao i da je svim radnicima, pa i tužiocima, do 1. januara 2012. godine isplaćivala mjesečne naknade za topli obrok u iznosu od 185,00 KM, od kada im je to pravo uskraćeno. Navedeno je da je apelantkinja istakla da je 6. septembra 2011. godine donijela Odluku o otkazu Kolektivnog ugovora za Željeznice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poseban KU) i da novi kolektivni ugovor još uvijek nije potpisan. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja 28. juna 2012. godine donijela Odluku o načinu isplate toplog obroka na teret materijalnih troškova poslovanja. Navedeno je da je tom odlukom regulisano da će se zbog teške ekonomske situacije, gubitaka iz ranijeg perioda, neisplaćenih plata i poslovanja s gubitkom, zaposlenim radnicima topli obrok na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćivati na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu počevši od 1. januara 2012. godine do organizovanja keteringa, da je od 1. januara 2012. godine tužiocima na ime naknade toplog obroka isplaćivan mjesečni iznos od 112,00 KM ili oko 5,00 KM dnevno, što u bruto iznosu za cijeli mjesec iznosi 185,00 KM.

9. Osnovni sud je naveo da je pri donošenju odluke o potraživanju regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu, primjenom člana 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbu odbacio kao neblagovremenu, uz pozivanje na odredbe člana 118 st. 1 i 2 Zakona o radu – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR). Dalje, u pogledu zahtjeva za naknadu razlike toplog obroka za traženi period (od 1. januara 2012. do 1. februara 2014. godine) i regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, Osnovni sud je naveo da je ocijenio sve izvedene dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je tužiocima, kao i ostalim apelantkinjinim radnicima, isplaćivan topli obrok za cijeli mjesec u neto iznosu od 112,00 KM, na koji su plaćeni pripadajući doprinosi, što bruto iznosi 185,00 KM. Takođe je utvrđeno da regres za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. i 2012. godinu nije isplaćen ni jednom radniku. S tim u vezi, ukazano je na odredbe člana 65 stav 2 ZOR-a kojim je propisano da radnik ostvaruje regres za godišnji odmor u skladu s Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U konkretnom slučaju, kako je istakao Osnovni sud, pravo tužilaca na regres za 2012. godinu proizlazi iz člana 33 stav 1 tačka d) Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), kao i člana 75 Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Granski KU). Ukazano je zatim i na član 1 Odluke o najnižoj cijeni rada u grani saobraćaja i veza, kojom je propisana najniža cijena rada u iznosu od 120,00 KM, tako da regres za 2012. godinu, u smislu navedenih odredbi, iznosi 360,00 KM, čija visina među parničnim strankama tokom postupka i nije bila sporna.

10. Osnovni sud je ukazao na to da, prema odredbama člana 33 stav 1 tačka g) OKU-a i člana 75 tačka 5 Granskog KU-a, poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno u visini 50% osnove iz člana 29 OKU-a, to jest u visini od 50% najniže plate srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika. Najniža plata u Republici Srpskoj za 2010. godine (shodno odluci o najnižoj plati) utvrđena je u iznosu od 370,00 KM, a naknada troškova toplog obroka u smislu navedenih odredaba kolektivnih ugovora iznosi 185,00 KM. Nasuprot tome, kako je istakao Osnovni sud, apelantkinja je odlukom od 28. juna 2012. godine odredila da će se naknada troškova toplog obroka od 1. januara 2012. godine radnicima isplaćivati do organizovanja keteringa na teret materijalnih troškova na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu, što je u neto iznosu 112,00 KM, tako da mjesečna razlika troškova toplog obroka propisanih kolektivnim ugovorom (185,00 KM) i apelantkinjinom odlukom (112,00 KM) iznosi po 73,00 KM, što je predmet tužbenog zahtjeva po tom osnovu. S tim u vezi, Osnovni sud je napomenuo da su odredbe OKU-a imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane i da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radniku od onog koji je određen OKU-om niti se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala odlukom od 6. septembra 2011. godine) i Pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom (član 160 st. 2 i 3 ZOR-a). Tim odredbama propisano je da odluke poslodavca i drugih organa koje su u suprotnosti s odredbama tog kolektivnog ugovora, ne mogu se primjenjivati, te je, prema ocjeni suda, apelantkinjina odluka od 28. juna 2012. godine kojom je tuženim smanjila troškove toplog obroka na neto iznos od 112,00 KM bez pravnog značaja za odluku u ovom sporu. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da se apelantkinjine odluke koje su u suprotnosti s odredbama OKU-a ne mogu primjenjivati, te da se apelantkinja ne može osloboditi tih obaveza zbog lošeg poslovanja.

11. Dalje, Osnovni sud je naveo da je odluke o troškovima postupka donio uz primjenu odredaba člana 386 stav 2 i člana 396 stav 1 ZPP, obavezujući apelantkinju da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka, koji se sastoje od troškova punomoćnika tužilaca, prema troškovniku, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05), pojašnjavajući pojedinačne iznose dosuđenih troškova. Takođe, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu da su tužioci djelimično uspjeli u sporu, pa im je dosudio troškove srazmjerno uspjehu u sporu, koji, prema ocjeni suda, iznose 75%, te im je dosuđena naknada troškova postupka u iznosu od 2.259.00 KM (u predmetu broj AP 4589/15), odnosno 2.764,00 KM (u predmetu broj AP 4657/15). Preko dosuđenog iznosa sud je odbio zahtjev tužilaca za naknadu troškova postupka, ocjenjujući da tužiocima pripada naknada po tarifnom broju 2. AT jer se radi o procjenjivim stvarima, jer se tužbeni zahtjev odnosi na novčana potraživanja.

12. Osnovni sud je 4. i 5. maja 2015. godine donio dopunske presude br. 85 0 Rs 040165 13 Rs i 85 0 Rs 040164 13 Rs kojima je obavezao apelantkinju da tužiocima isplati na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu iznose od po 360,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. januara 2014. godine pa do isplate. U obrazloženju dopunskih presuda Osnovni sud je naveo da su tužioci 9. aprila 2015. godine podnijeli zahtjev za donošenje dopunske presude, jer je sud propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu regresa za 2013. godinu, a koji je istaknut podneskom o preinačenju tužbenog zahtjeva od 14. februara 2015. godine, te kako je o tome raspravljeno tokom postupka, a iz sprovedenih dokaza može da se utvrdi da su tužioci koristili godišnji odmor, a nesporno je da tužena nije izmirila tužiocima regres za 2013. godinu.

13. Okružni sud je presudama br. 85 0 Rs 040164 15 Rsž i 85 0 Rs 040165 15 Rsž od 25. avgusta 2015. godine žalbe tužilaca djelimično uvažio i presude Osnovnog suda preinačio u dijelu kojim su žalbe uvažene i osporavane prvostepene presude preinačene na način da je apelantkinja obavezana da tužiocima na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2011. godinu isplati iznose od po 360,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Apelantkinjine žalbe izjavljene protiv usvajajućeg dijela prvostepenih presuda i dopunskih presuda kojima je udovoljeno zahtjevu tužilaca za isplatu regresa i toplog obroka odbijene su kao neosnovane i prvostepene presude potvrđene. Prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatljivo je stanovište prvostepenog suda da je tužba tužilaca za isplatu regresa iz 2011. godine neblagovremena, jer se blagovremenost i dopuštenost tužbe u radnom sporu ocjenjuje u odnosu na vrijeme kada je povreda učinjena, odnosno kada je radnik saznao za povredu. Okružni sud je naglasio da su rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa prekluzivnog karaktera, a da iz spisa proizlazi da su tužioci zaštitu prava za isplatu regresa iz 2011. godine zatražili podnošenjem tužbe sudu 31. decembra 2012. godine, što ukazuje na to da nisu propustili rok iz odredbe člana 118 ZOR-a. Stoga su prvostepene presude u dijelu kojim je tužba zbog neblagovremenosti bila odbačena preinačene na osnovu odredbe člana 229 stav 4 ZPP, te su tužiocima dosuđeni novčani iznosi na ime regresa za 2011. godinu.

14. Dalje, očitujući se na apelantkinjine žalbe, Okružni sud je istakao da je, prema njegovoj ocjeni, Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca za isplatu razlike toplog obroka za 2012. i 2013. godinu i januar 2014. godine, te regresa za 2012. i 2013. godinu i za svoju odluku je dao dovoljne i jasne razloge koji žalbenim prigovorima tužene nisu dovedeni u sumnju.

15. S obzirom na to da je prvostepena presuda djelimično preinačena, Okružni sud je u smislu odredbe člana 397 stav 2 ZPP odlučio o cjelokupnim troškovima postupka. Kako je preinačenjem prvostepene presude zahtjev tužilaca usvojen u cijelosti, samim tim im shodno uspjehu u parnici pripada naknada troškova u punom iznosu. Ukupni troškovi tužilaca, uvećani za 100% za zastupanje više klijenata, odnose se na sastavljanje tužbe u visini od 160 bodova ili 320,00 KM, sastavljanje inicijalnog akta s preciziranim tužbenim zahtjevom u visini od 160 bodova ili 320,00 KM, zastupanje na dva ročišta u visini od po 160 bodova ili 320,00 KM, što ukupno iznosi 640,00 KM, sastavljanje žalbe u iznosu od 480,00 KM, paušalnu nagradu od 25% u iznosu od 440,00 KM, nagradu za vrijeme 10 časova po 30 bodova ili 600,00 KM, PDV 17% u iznosu od 476,00 KM, što sve čini troškove postupka tužilaca u ukupnom iznosu od 3.276,00 KM, koliko im je dosuđeno u parničnom postupku. Budući da je tužiocima prvostepenom presudom dosuđen iznos od 2.259,00 KM na ime troškova postupka, ostaje obaveza tužene da im naknadi još iznos od 1.017,00 KM prema drugostepenoj presudi. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju u pitanju procjenjiva vrijednost spora, pa kako potraživanja tužilaca pojedinačno ne prelaze iznos od 5.000,00 KM, to im, shodno članu 2 Tar. br. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05, u daljnjem tekstu: Tarifa), pripada naknada za preduzete radnje u postupku u visini od 80 bodova ili 160,00 KM po preduzetoj radnji, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tužilaca kojim ukazuju na to da im pripada naknada shodno Tar. br. 3. Tarife. Takođe, neosnovano se žalbom tužilaca ukazuje na to da imaju pravo na troškove zastupanja za dvojicu advokata, jer je i po ocjeni tog suda prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 38. stav i) Zakona o parničnom postupku priznao troškove za zastupanje za jednog punomoćnika nalazeći da su to nužni troškovi, jer se radi o predmetu u kom se zahtjev tužilaca zasniva na istom činjeničnom i pravnom osnovu, pa time tužiocima ni ne pripadaju naknade troškova postupka zastupanja za dvojicu punomoćnika, ali im shodno Tar. br. 10. Tarife pripada naknada za zastupanje više klijenata, što im je ovaj sud priznao.

16. Pravilno je prvostepeni sud postupio kada tužiocima nije priznao pravo na putne troškove nastale upotrebom sopstvenog automobila, jer se putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, što znači da troškove u parnici koji nisu neophodni stranka koja je izgubila parnicu nije dužna da snosi. Neosnovano se žalbom tužene ukazuje na to da je prvostepeni sud tužiocima priznao nagradu za vrijeme od 20 časova, jer iz obrazloženja osporavane presude proizlazi da je tužiocima ta nagrada priznata za 10 časova, koliko je prihvatio i drugostepeni sud, s obzirom na trajanje ročišta. Takođe, žalba tužene neosnovano ukazuje na to da tužiocima ne pripada naknada za odložena ročišta zato što je do odlaganja došlo na njihovo traženje, jer prvostepeni sud u troškove postupka nije ni uračunao odložena ročišta niti su tužioci tražili tu nagradu. Osim toga, neosnovano se osporava pravo tužilaca na naknadu troškova zastupanja za pripravnika zaposlenog u kancelariji punomoćnika advokata, jer je odredbom člana 306 Zakona o parničnom postupku data mogućnost da advokata zamijeni njegov pripravnik, pa tužiocima pripada naknada za zastupanje bez obzira na to što su na ročištima bili prisutni samo pripravnici punomoćnika tužilaca.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na njenu štetu. Smatra pogrešnim tumačenja Osnovnog suda i Okružnog suda, prema kojima su odredbe člana 33 OKU-a imperativnog karaktera, da njena obaveza mora da bude ispoštovana nezavisno od materijalne situacije i da se apelantkinja ne može osloboditi te obaveze zbog lošeg poslovanja. Napomenula je da su odredbama OKU-a određene obligatorne i imperativne obaveze poslodavca, a tiču se isplata plata, što se vidi iz člana 31 stav (1) OKU-a kojim je propisano da je poslodavac dužan radniku isplatiti naknadu neto plate u visini 100%, a da je članom 33 OKU-a propisano da „poslodavac radniku isplaćuje […]“, te članom 35 kojim je propisano da radniku pripada pomoć. Apelantkinja tvrdi da je isplata naknada na ime regresa, toplog obroka i troškova prevoza uslovljena njenim poslovanjem, a da bi održavanje na snazi osporene presude Vrhovnog suda i presuda Okružnog suda (isplata traženih naknada tužiocima) dovelo do prestanka rada apelantkinje kao Društva, odnosno do stečaja, ugrožavanja bezbjednosti željezničkog saobraćaja i onemogućavanja izvršenja funkcije od opšteg interesa. Smatra da se potraživanja naknada za topli obrok, regres i putne troškove isplaćuju na teret materijalnih troškova, te da nužno proizlazi da su one akcesorne prirode. Takođe, ističe da u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima nije dužna da ispati dug tužiocima jer, prema odredbama tog zakona, obaveza prestaje ako njeno ispunjenje postane nemoguće, a apelantkinji je nemoguće isplatiti 70 miliona KM koliko iznose godišnje obaveze prema zaposlenima, ako ostvaruje ukupan prihod od 65 miliona KM. Istakla je da bi ostavljanje na snazi osporenih presuda rezultiralo negativnim posljedicama ne samo za nju nego i za cjelokupnu privredu Bosne i Hercegovine. Takođe, apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivnopravne propise kada su dosudili naknadu troškova za zastupanje tužilaca, odnosno za pripravnika zaposlenog u kancelariji advokata, pozivajući se pri tome na odredbe člana 306 ZPP. Naglašavaju da se nagrade mogu dosuđivati samo advokatu koji je upisan u Advokatsku komoru. Takođe prigovaraju i primjeni odredaba člana 2 Tarifnog broja 9 Advokatske tarife – naknade za odsustvo iz kancelarije.

18. Apelantkinja je navela da bi, ukoliko dođe do izvršenja presuda kako osporenih tako i drugih donesenih povodom identičnih potraživanja naknada iz radnog odnosa, kojim je obavezana da isplati potraživanja svojim zaposlenicima, te isplate dovele do prestanka rada Društva, te stoga traži da Ustavni sud donesene privremenu mjeru kojom bi naložio da se obustavi izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine, odnosno osporenih presuda, dok Ustavni sud ne donese odluke o podnesenim apelacijama.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je o pravnim pitanjima koja su se pojavila kao sporna u pogledu primjene relevantnih propisa raspravljeno na sjednici Građanskog odjeljenja i donesena je odluka koja je podudarna sa stavovima izloženim na toj sjednici, pri kojoj Vrhovni sud ostaje u cijelosti.

20. Tužioci su predložili da se apelacija odbaci kao nedopuštena.

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju datom u predmetu AP 4487/15 istakao da je apelacija neosnovana, a razlozi navedeni u osporenoj presudi tog suda.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 158.

Kolektivnim ugovorima bliže se uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima, postupak kolektivnog ugovaranja, […], međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca.

Član 160. st. 2. i 3.

Kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom.

Granskim kolektivnim ugovorom ne može se odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom.

23. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10 od 11. maja 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

8. Ostala primanja radnika Član 33.

Poslodavac radniku isplaćuje:

[...]

b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju;

g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnova iz člana 29. ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika;

d) regres za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora;

[...] Član 61.

(1) Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se na vrijeme do stupanja na snagu novog zakona o radu, a smatra se zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu potpišu njegovi učesnici.

(2) Ovaj kolektivni ugovor stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

24. Posebni kolektivni ugovor saobraćaja i veza Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih (u daljem tekstu: radnika) po osnovu rada, kao i međusobni odnosi između radnika i poslodavca, i druga pitanja iz oblasti radnih odnosa koja nisu na potpun i cjelovit način uređena zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom. (2) Pod poslodavcem u smislu ovog kolektivnog ugovora podrazumijevaju se sva preduzeća koja se nalaze u sastavu grupacije saobraćaja i veza Republike Srpske: željeznički, drumski i poštanski saobraćaj, [...] (u daljem tekstu: preduzeća). Član 4.

Pojedinačnim kolektivnim ugovorom ne može se utvrditi manji obim prava radnika koja su određena Opštim kolektivnim ugovorom i ovim kolektivnim ugovorom.

Član 75.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja: [...] 3. naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, 5. troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnove iz člana 28. Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, 6. regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), [...]

25. Kolektivni ugovor za Željeznice Republike Srpske (koji je Ustavnom sudu dostavila apelantkinja) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56. stav 1. tačke 4, 6. i 7.

Preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja: 4. naknadu troškova prevoza na službenom putovanju i kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, 6. za troškove jednog toplog obroka za vrijeme radnog dana, u visini 50% najniže plate mjesečno i za slučaj obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa;

7. regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate Preduzeća.

26. – „ Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora Službeni glasnik “ 40/10 Republike Srpske broj („ ” Službeni glasnik Republike Srpske broj 2/14) :

u relevantnom dijelu glasi I.

Unija udruženja poslodavaca Republike Srpske otkazuje primjenu Opšteg kolektivnog ugovora, zaključenog 05. 05. 2010. godine između Vlade Republike Srpske, Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske i Saveza sindikata Republike Srpske, objavljenog u „Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 40/10.

II.

Ova odluka stupa na snagu 31. decembra 2013. godine.

Ukoliko u periodu između donošenja i stupanja na snagu ove odluke Narodna skupština Republike Srpske usvoji novi Zakon o radu, Odluka o otkazivanju Opšteg kolektivnog ugovora biće stavljena van snage.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u :

relevantnom dijelu glasi Član 306.

Advokata kome je stranka dala punomoćje može, uz izričito ovlašćenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen.

VI.Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Okružnog suda br. 85 0 Rs 040165 15 Rsž i 85 0 Rs 040164 15 Rsž od 25. avgusta 2015. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantkinja je primila 18. septembra 2015. godine, a apelacije su podnesene 12. i 16. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelantkinja ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća na to da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud primjećuje da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, na koje se pozvala u apelacijama, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise pri donošenju odluka koje se tiču zahtjeva tužilaca da se apelantkinja obaveže da im isplati naknade iz radnog odnosa, kao i zbog odluke da se tužiocima dosudi naknada troškova postupka, mada je na ročištima bio prisutan pripravnik zaposlen u advokatskoj kancelariji.

36. U pogledu apelacionih navoda koji se tiču primjene relevantnih odredaba materijalnog prava i stava da su te odredbe proizvoljno primijenjene, te da tužiocima ne pripadaju dosuđene naknade iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje na to da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 1886/15 (op. cit., Odluka broj AP 1886/15, tačke 32˗36).

37. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ispitujući identične navode (apelanta u tom predmetu) o kršenju prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, između ostalog, naveo da je doveo u vezu osporene odluke s navodima iz apelacije i odredbama člana 158 i člana 160 st. 2 i 3 ZOR-a, odredbama čl. 3 i 33 OKU-a, kao i odredbama člana 75 stav 1 tačke 3, 5 i 6 Granskog KU-a, kao i odredbama člana 56 stav 1 tačke 4, 6 i 7 Posebnog KU-a (tačka 34 Odluke). Potom je Ustavni sud naveo sljedeće: „Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud napominje da odredbe koje regulišu isplatu potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok, regres i troškovi dolaska na posao i odlaska sa posla) koje su bile predmet ovih postupaka nisu nejasne i dvosmislene, već upravo suprotno jasno propisuju da zaposlenici imaju pravo na te naknade, kako su zaključili Vrhovni i Okružni sud u osporenim presudama. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Okružnog suda da apelanta kao poslodavca, dakle pripadnika određene djelatnosti obavezuje OKU i Granski KU, na način kako je to i obrazloženo u svim osporenim presudama prema pojedinačnim apelacijama. Osim toga, u osporenim presudama su detaljno ispitani navodi apelanta o njegovoj finansijskoj situaciji, koje ponavlja i u apelaciji, i data jasna i argumentirana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.

38. Dovodeći u vezu primijenjene odredbe ZOR-a, OKU-a i Granskog KU-a sa odlučenjem svih osporenih presuda i obrazloženjima koja su u vezi s tim data, Ustavni sud u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju ne nalazi proizvoljnost. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani (tač. 35 i 36)“.

39. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1886/15 u cijelosti odnose i na ovu odluku, jer je Okružni sud u konkretnom predmetu, kako to jasno proizlazi iz osporenih presuda, na identičan način primijenio materijalno pravo koje se odnosi na potraživanja naknada tužilaca koje proizlaze iz radnog odnosa, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantkinjinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

40. U pogledu apelantkinjinih navoda koji se tiču troškova postupka vezanih za to što je na ročištima pred prvostepenim sudom bio prisutan pripravnik zaposlen u advokatskoj kancelariji, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmatrao identičan prigovor i obrazložio zašto su i ti navodi neosnovani, a Ustavni sud to obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Naime, Okružni sud je zaključio da apelantkinja neosnovano osporava pravo tužilaca na naknadu troškova zastupanja za pripravnika zaposlenog u kancelariji punomoćnika advokata, jer je odredbama člana 306 ZPP data mogućnost da advokata zamijeni njegovo pripravnik, pa tužiocima pripada naknada za zastupanje, bez obzira na to što su na ročištima bili prisutni samo pripravnici punomoćnika tužilaca. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 306 ZPP propisano da advokata kome je stranka dala punomoćje može, uz izričito ovlašćenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženjima svojih presuda odlučio o cjelokupnim troškovima postupka koji pripadaju tužiocima i da je pri tome dao obrazloženje za svaku radnju koju je priznao punomoćnicima tužilaca dovevši je u vezu s odredbama Advokatske tarife, kao i da je obrazložio zašto nije priznao sve troškove koje su tražili punomoćnici tužilaca, a to obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pa Ustavni sud i te navode smatra neosnovanim.

41. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Okružni sud primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora, koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, obavezao apelantkinju da tužiocima isplati naknade za regres i topli obrok, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena materijalnog prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud primjenom relevantnih odredaba ZPP i Advokatske tarife dao jasne i nedvosmislene razloge za dosuđene troškove postupka.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjine zahtjeve za donošenje privremene mjere.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4589/15 (Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj) | Sudska praksa | Aktio