Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-81/13 (Z. P.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Kazna
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-81/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 81/13, rješavajući apelaciju Zaima Poturovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Poturovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 054305 08 Rsž od 7. novembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-003061 od 14. maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zaim Poturović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 054305 08 Rsž od 7. novembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-003061 od 14. maja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 23. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. decembra 2015. godine, a Općinski sud 9. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-003061 od 14. maja 2008. godine apelant je u svojstvu punomoćnika tužitelja K. R. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelj) kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 900,00 KM.

6. Kako slijedi iz obrazloženja rješenja, tužbom od 3. maja 2007. godine tužitelj je putem svog punomoćnika (apelanta) predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu radi isplate kamata za kasnije isplaćene plaće, isplate neisplaćenih toplih obroka i regresa za godišnje odmore, i to s kamatama. Dalje, na pripremnom ročištu održanom 14. maja 2008. godine apelant je, između ostalog, istakao: „(…) djelimično što se bazira i na predmet broj Pr-507/02 iz razloga što tužitelj nikoga nije ovlastio da ga zastupa u tom predmetu koji predmet ima sve karakteristike političko-sudsko-kriminalnog predmeta“. Nakon navedenog, sudija je opomenuo apelanta da vodi računa kako se izražava pred sudom, pod prijetnjom novčane kazne od 900,00 KM, jer je u predmetu broj Pr-507/02 sudija i donio presudu zbog izostanka prema tada važećem Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Dalje, apelant je u toku postupka istakao da je članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisana sloboda izražavanja, te da je neosnovan prijedlog suda za navodno kažnjavanje punomoćnika, te je nastavio: „(…) odnosno korumpiranosti suda u tom predmetu i kao takav je ništav, jer je protivan odredbama tada važećeg ZPPFBiH u kojem je sud sam po principu kadija ti tuži – kadija ti sudi, bez učešća punomoćnika kako navodnih tužitelja tako i tuženog jer ih i faktički nije bilo, proveo parnični postupak i donio presudu što se vidi iz spornog predmeta i same presude koji sa dobrovoljnom isplatom plaća, odnosno priznanjem zastarjelog duga od strane tuženog nema nikakve veze. Potvrda prednjem navodu je i podatak da tužitelj nije naznačen ni u tužbi od 19. 06. 2002. godine, ni u presudi po osnovu te tužbe u predmetu broj Pr-507/02. Prijedlog za ponavljanje postupka koji se navodi u odgovoru na tužbu podnijelo je šest navodnih tužiteljica koje su navedene u neovlašćeno podnesenoj tužbi iz razloga utvrđivanja nepostojanja njihove punomoći za zastupanje dotičnom advokatu Dautbegović Enesu koji je prije nego što će postati advokat obavljao dužnost inspektora rada u Kantonu Sarajevo, a Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo kao poslodavac je tada bilo većinski vlasnik tuženog od 87,80% po osnovu državnog kapitala jer ga uopšte i ne poznaju, a ne poznaje ga ni tužitelj da bi istog navodno zastupao, pa je neosnovan prednji nezakonito provedeni postupak u predmetu Pr-507/02“. Nakon navedenog izlaganja doneseno je rješenje kojim je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 900,00 KM.

8. Kako navodi Općinski sud, članom 406. ZPP predviđeno je da će sud u toku postupka kazniti novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM stranku, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača koji su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili prava priznata tim zakonom, a članom 407. stav 1. ZPP predviđeno je da će novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM sud kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Dalje, navodi se da je stavom 2. istog člana predviđeno da ako lice učestvuje u postupku ili lice koje je kao slušatelj prisutan raspravi vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sudija će ga opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna, sud će opomenuto lice udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100,00 do 1.000,00 KM, a može ga i udaljiti i kazniti novčanom kaznom. Kako je sudija u predmetu broj Pr-507/02 donio presudu zbog izostanka, a u istom predmetu je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji još uvijek nije okončan, a apelant je nakon opomene, kako navodi Općinski sud, nastavio da vrijeđa sudiju, navodeći da je sud korumpiran i da je nezakonito proveden postupak u predmetu broj Pr- 507/02, to je sud donio odluku da se apelant kazni novčanom kaznom u iznosu od 900,00 KM, u smislu člana 407. stav 2. ZPP.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054305 08 Rsž od 7. novembra 2012. godine apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosi na visinu novčane kazne, pa je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno, tako da je apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

10. Kako je Kantonalni sud zaključio, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 407. stav 2. ZPP. Dalje se navodi da se iz zapisnika s pripremnog ročišta od 14. maja 2008. godine može utvrditi da je apelant svojim navodima iznesenim na tom pripremnom ročištu iskazao grubo nepoštovanje prema sudu, iznoseći niz navoda usmjerenih na vrijeđanje suda. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se žalbom prigovara da uredujući sudija suda prvog stepena svoje lično ponašanje poistovjećuje s institucijom suda. U konkretnom slučaju irelevantno je koji je sudija sudio u predmetu koji apelant karakterizira kao političko-sudski i kriminalni predmet, odnosno na kojeg se sudiju lično odnosi navod o korumpiranosti suda. Kako navodi Kantonalni sud, karakteriziranje postupanja bilo kojeg sudije određenog suda kao kriminalnog i korumpiranog, bez postojanja pravomoćne presude o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti tog sudije, predstavlja vrijeđanje same institucije suda.

11. Iz tog razloga, prema ocjeni Kantonalnog suda, iznošenje takvih navoda bilo kojeg učesnika u postupku neprihvatljivo je, te je kao takvo i sankcionirano u skladu s odredbom člana 407. stav 2. ZPP. Također, Kantonalni sud smatra da nije osnovan navod žalbe da se izricanjem kazne tužitelju onemogućava da koristi činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, s obzirom na to da tužitelja ništa ne sprječava da navedenu procesnu građu iznese bez korištenja uvredljivih riječi i izraza. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kaznivši apelanta novčanom kaznom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

13. Apelant navodi da je redovni sud donio odluku da se punomoćnik kazni novčanom kaznom za mišljenje koje je izrazio tokom postupka, koji je argumentirano ukazao na to da je sud pristran i neobjektivan, te da je s tim ciljem traženo izuzeće sudije protiv kojeg je podnesena i krivična prijava. Apelant navodi da je osporenim rješenjem Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na slobodu izražavanja izricanjem novčane kazne zbog apelantove izražene sumnje u nepristranost suda, što je kvalificirano kao vrijeđanje suda. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, jer sloboda izražavanja nije apsolutno pravo, pa sud predlaže da se apelacija odbije.

15. Kantonalni sud navodi da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne apelantu kao punomoćniku tužitelja u parničnom postupku. Zbog toga je Kantonalni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu, te prvostepeno rješenje preinačio samo u pogledu visine kazne. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 407. stav 1.

Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.

Član 412.

Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 054305 od 7. novembra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

22. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

23. Član 10. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

24. Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi pokreću pitanje da li je u konkretnom slučaju osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.

26. Dalje, Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skatka protiv Poljske, predmet broj 43425/98, stav 32, 27. maj 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, npr., autoritet sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta sudskih organa.

27. Ustavni sud podsjeća na to da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi s osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ti interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Dakle, suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.

28. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.

29. Dovodeći navedene uvjete u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantu kao tužiteljevom pravnom zastupniku u parničnom postupku koji je on pokrenuo protiv tuženog zbog vrijeđanja suda izrekao novčanu kaznu u iznosu od 900,00 KM, pozivajući se na odredbu člana 407. stav 1. ZPP. Nakon toga, rješenjem Kantonalnog suda apelantova žalba je uvažena u dijelu koji se odnosi na visinu novčane kazne koja je smanjena na 500,00 KM. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je novčano kažnjavanje u konkretnom slučaju bilo na osnovu relevantnih odredaba ZPP, odnosno da je „miješanje propisano zakonom“.

30. Dalje, raspravljajući o tome da li je miješanje imalo cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, Ustavni sud zapaža da upravo relevantne odredbe ZPP propisuju mogućnost kažnjavanja lica koje vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika, dakle učesnika u postupku zbog njihovog neprimjerenog ponašanja, a sve radi očuvanja i zaštite dostojanstva i autoriteta sudstva. Dakle, predmetno miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi zbog kojih je kažnjen novčanom kaznom zaista predstavljaju vrijeđanje autoriteta postupajućeg sudije, odnosno usmjereni su na narušavanje autoriteta samog suda.

31. Na kraju Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je navedeno miješanje neophodno u demokratskom društvu. Naime, ograničenje slobode izražavanja u demokratskom društvu neophodno je ako razlozi koje su naveli domaći organi sudske vlasti opravdavaju uplitanje, te ako su razlozi relevantni i dovoljni, a korištena sredstva proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići. Organi i institucije sudskog sistema na relevantne činjenice moraju primijeniti standarde koji su usklađeni s principima člana 10. Evropske konvencije, koje su ocijenili na odgovarajući način. Kao što je ranije navedeno, stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu zbog zaštite određenih interesa, a ti interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Ustavni sud zaključuje da je suštinski važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja. U konkretnom slučaju, miješanje prava u slobodu izražavanja bilo je neophodno radi zaštite autoriteta sudskih organa. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena svrha zaštite autoriteta suda izricanjem novčane kazne apelantu je postignuta, te se navedeno miješanje može smatrati neophodnim u demokratskom društvu u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani, te da osporene odluke sudova nisu prouzrokovale kršenje navedenog prava.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je apelant zbog vrijeđanja suda novčano kažnjen primjenom člana 407. stav 1. ZPP, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kojem se teži, tj. očuvanju digniteta i autoriteta postupajućeg sudije i samog suda.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-81/13 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio